Međunarodni aerodrom Benito Juárez (hmmm... toj
slavnoj meksičkoj povijesnoj ličnosti trebala bih posvetiti jedan post, da
pokažemo da nisu Hrvati jedini koji znaju izmaštati i izpolitizirati povijest),
Meksiko, D.F.; odredište Guadalajara, međunarodni sajam knjiga, jedan od
najvećih u Hispanskoj Americi, ali i u svijetu. O njemu, stanju nacije i
čitanosti knjiga, pisati ću drugi put. Danas o nečem drugom: nepotrebnim
poslovima, kojih su Meksikanci, vjerujem, prvaci.
Meksiko. U zemlji od 120 milijuna ljudi i 35 milijuna
nezaposlenih nije čudo da se poslovi doslovno izmišljaju. (Službeni podaci
govore o 5.2%, tj. nešto više od 2 milijuna, no tome treba dodati još oko 30
milijuna Meksikanaca koji rade na crno i ne zna se kako su i jesu li plaćeni...
Sve skupa, dakle, nekih 8 Hrvatski) U svemu tome, neki su poslovi potrebni, čak
i korisni, drugi su, pak, nekorisni ili jako nekorisni, a treći graniče s
apsurdom. Opisat ću nekoliko poslova koji ovdje postoje, a kod nas ih ne mogu
zamisliti. Odlučite sami u koju ćete ih kategoriju staviti. (Govoreći o
poslovima i zapošljavanju, upravo sam vidjela da su dio službenika zaposlenih
na aerodromu u invalidskim kolicima. Rade na šalterima i pregledavaju boarding passove (postoji li hrvatska riječ
za to?). U zemlji u kojoj postoji visoki stupanj netolerancije i diskriminacije
prema invalidima, gdje su nogostupi ili silno visoki, bez rambi, ili toliko
uništeni da je prolaz invalidskih kolica gotovo nemoguć, vidjeti invalide kao
carinske i policijske službenike mi se čini kao hvale vrijedan potez i jako
dobar način za borbu protiv diskriminacije. S druge strane, nešto što mi je
upravo palo na pamet, zanimljivo je da su toliko vidljivi upravo na
međunarodnom aerodormu gdje dnevno prolazi tisuće turista. Politička
propaganda? Ma, ne treba uvijek misliti najgore.)
1.
TOCA-TOCA Zanimanje koje me silno zabavlja
i o kojem sam već nekoliko puta pisala. Toca-toca je kolokvijalni naziv za prodavače
električnih udara. Lako ih je prepoznati. Radi se o postarijim muškarcima s
ogromnim ruksakom na leđima koji skriva ogromni motor (moj prijatelj Chemi
tvrdi da se radi o starim motorima iz automobila). Motor je žicama, koje
prodavaču prolaze kroz rukav, povezan s dvije metalne kvačice. One se spajaju
na tijelo kupaca, koji zatim može uživati u blaženstvu i adrenalinu koje
pružaju električni udari. Po želji, može tražiti da se električni udari
pojačaju. Nisam čula za nijednu, ali sigurna sam da su žrtve ovog prekrasnog
posla česte, posebno zato što toca-toca postaju popularni negdje oko 3 ujutro u
subotu, kada ljudi više ne znaju ni kako se zovu, a kamoli da mogu osjetit
blaži električni udar. Osim toga, Meksikanci se obožavaju junačiti, tako da
jasno mogu vidjeti onaj „ja-ništa-ne-osjećam-da-ti-to-jače“ stav. Bilo kako
bilo, prodavanje električnih udara čini se prilično profitabilnim poslom, a i
kupci su zadovoljni zbog pristupačnih cijena. Mali šokovi dostupni su već od 10
pesosa (manje od 5kn). Jesam li probala? Toliko pijana još nisam bila!
2.
UBACIVAČICA KOVANICA Na mnogim većim
benzinskim crpkama na autoputima WC-i su zaštićeni metalnom ogradom. Da bi ušao
unutra u za to predviđen strojček trebaš ubaciti nekoliko pesosa, vrata na
ogradi se otvore i ti uđeš. Jednostavno, zar ne? E, pa ne! Između tebe i strojčeka
ispriječit će se žena koja služi kao posrednik između tebe i strojčeka, iliti,
zaposlena je samo zato da ubacuje kovanice u aparat. Osim toga, jednom kada
uđeš u WC, mukama nije kraj. U kabinama nema WC-papira, nego ti ga, prije
ulaska u kabinu, predaje druga gospođa koja je, čini se, također zaposlena samo
kako bi izvršavala tu tešku zadaću.
3.
IZVIKIVAČICA MJESTA Opet zahodi. Čini se da
Meksiko ima svojevrsni kult povezan uz zahode... ili su samo pogodni za
generiranje poslova? Ovdje uzrečica „imati posla s drekom“ dobiva skroz nove
konotacije. Dakle, u mnogim barovima i diskotekama na vratima WC stoji jedna
osoba koja izvikuje broj slobonih kabina u WC-u i upućuje u koju kabinu trebaš
ući. „Treća zdesna,
gospođice, treća zdesna! Prođite, brzo, brzo!“ užurbano je gospođa vikala
zaprepaštenoj i zbunjenoj meni i pritom mi u ruke ugurala WC papir. U tom baru
su, čini se, štedjeli na osoblju.
4.
IZVIKIVAČI NA STANICAMA Javni prijevoz u
D.F. je... vrlo uzbudljiv. Mislim da sam već u nekom blogu spomenula raznovrsnot
autobusa koji sudjeluju u javnom prijevozu (generičko ime za sve je camión što me i dalje pokatkad
zbunjuje). Dakle, peseros (jer
vrijede nekoliko pesosa. Sjajno, zar ne?), micrkobuses,
macrobuses, metrobuses, parabuses...
svaki ima svoju cijenu i funkciju i u svakom vrijede druga pravila. Peserosi su najskormniji. Stari su
nekoliko desetljeća, maleni su, vozači voe kao luđaci, nikada ne znaš kojom će
rutom točno ići i hoće li doći na tvoju stanicu, staju gdje god ih zaustaviš,
kako na brzoj cesti, tako i nasred raskrižja.
Zapravo, čini se kao da staju svugdje osim na stanicama. Peserosi u točno ono kako sam zamišljala prijevoz u Meksiku prije
nego što sam došla ovdje. No, natrag na poslove! Na stanicama peserosa stoje ljudi koji izvukuju gdje
točno pesero ide (dobro... gdje bi
trebao ići) i koliko slobodnih mjesta ima u njima, istovremeno te pokušavajući
ugurati u prvi koji naiđe.
5.
BROJAČI Meksički vozači nakon što im platiš
ti neće dati kartu u ruku. Ako imaš sreće, vratit će ti ostatak. Nema vozih
karata. (U drugim gradovima, npr. u Guadalajati, ima) Kako onda riješiti
problem krađe love? Kako spriječiti vozače da novac od karata spreme u džep? Ni
slučajno uvesti karte koju svaki putnik treba imati dok je u vozilu i svaki
vozač dati. A, ne! Bolje je uvesi brojače. Svakih nekoliko stanica u autobus
ulaze ljudi s listama, prebroje putnike i izađu. Ako su žene, pri izlasku ih
zašlata šofer. Eto, tako se stvaraju poslovi.
6.
PRONALAZAČI UKRADENE ROBE U zemlji u kojoj
će se većina stanovništa radije obratiti šefu mafije nego policijskom
službeniku, ovakav posao nije začuđujuć, dapače, potreban je. Ipak, čovjek se
zapita... A čemu onda služi policija? Vjerojatno preprodaju ukradenu robu.
7.
PAKETARI U super marketima na blagajnama
stoje „volonteri“ koji pakiraju robe u vrećice. Posao je, u početku, bio zamišljen
kao nešto što bi osiguravalo đeparac srednjoškolcima i studentima, ali se, u
međuvremenu, pretvorio u neku vrstu isprike za nedostatak socijalne politike
(kao kod nas skupljači boca), pa danas kao paketari rade većinom umirovljenici.
Nisam sigurna što mislim o tome. S jedne strane, srce mi se kida kada vidim
ženu u srednjim sedamdesetima i zamislim svoju baku sa njezinim reumama,
proširenim venama i slomljenom kralježnicom kako radi taj isti posao. S druge
strane, to je način da se zaradi koji dodatni pesos. Prilika na kojoj je većina
paketara više nego zahvalna (postoje liste čekanja koje su prilično dugačke).
Važno je napomenuti da taj posao nije plaćen, nego je osnovan na napojnicama. (iako, također
treba reći da sistem napojnica ovdje funkcionira drugačije nego u Hrvatskoj i
da su ljudi navikli i osjećaju se obveznima davati napojnice)
Ima ih još, ali tko bi ih
sve nabrojio! Ono što me fascinira je kako svaki od tih radnika uspijeva
izgledati iznimno zaposleno i kao da radi najvažniji posao na svijetu.
Ubacivačica novčića, npr., štiti automat čak i od ružnih pogleda, nedobog da mu
se netko približi; brojači broje s ozbiljnim izrazima lica, kao da su putnici nekako
krvi što su u autobusu...
Pozdravljam vas s nadom da
radite nešto korisnije od ovoga i da ćemo svi uskoro pronaći neke super poslove
koji totalno odgovaraju našim intelektualnim sposobonostima.
