Translate

srijeda, 22. siječnja 2014.

México, lindo y querido (¡cuánto te extraño/cuánto les extraño!)

Hola a todos!

¡Os echo de menos! ¡Mucho, mucho, mucho! Puesto que muchos os habéis quejado de que os sintierais discriminados y excluidos porque mi blog era escrito en croata, he decidido empezr a escribir en español, pero esta vez escribiré de Croacia. De mi lindo país, sus absurdos y su gente increible. Todo esto para que lo conozcáis y os animéis a visitarme. De todos modos, primer post en español será de México, en forma de despedida, con toda la esperanza que sea solo un "hasta luego" y no un "adios".

México, lindo y querido; descuidado y terrible. Uno de los países más ricos en los recursos naturales, la diversidad etnológica, la variedad de flora y fauna, pero también en el crimen organizado, el número de las muertes violentas, la pobreza.

            Es imposible no querer México, tanto como a veces es imposible no odiarlo. Es un país de ambigüedades, de extremos. Todo es dramático y exagerado, nada es simple; no importa si se trata de una relación amorosa o de una simple compra cotidiana, uno siempre puede estar completamente seguro de que será divertido (aunque a veces se tratará del humor negro). Por ejemplo, si vas a tomar un café en el Starbucks que está una cuadra de tu casa, es igualmente posible que te pidan matrimonio, lo que me pasó a mí, o que te maten, lo que le pasó a una desdicha vecina mía. El aguacate, uno de los alimentos básicos de la cocina mexicana, en el mercado un día estará a 20 pesos por kilo y el día siguiente a 100; todo depende cuál es la situación de Michoacán. Este estado federal es uno de los principales productores del aguacate, pero también el estado más afectado por la guerra contra los narcos que empezó el gobierno hace varios años. De ella no se habla, pero cada año produce más de 40.000 mil muertos, 10.000 mil desaparecidos y más de 80.000 mil afectados de una u otra forma. En Michoacán, por ejemplo, los narcos queman las casas de los campesinos para obligarles a marcharse, porque es más fácil controlar el terreno deshabitado. La gente le da miedo ir allá. Una vez rico estado, el gran productor de limón (así en México llaman limeta) y susodicho aguacate, una interesante meta turística, se convirtió en el espacio ficticio, en el escenario de las novelas policiacas y el tema preferido de narcocorridos. Este mismo estado es el asentamiento de miles y miles de las mariposas monarcas que se despiertan con las primeras rayas del sol y se levantan en un baile mágico y misterioso para crear una de las imágenes más increíbles que uno puede contemplar. Después Oaxaca, uno de los estados más pobres y más ricos al mismo tiempo. Por un lado, el dominio tremendamente rico en la cultura, con más de 35 diferentes pueblos indígenas, la viva producción de artesanías, con la tierra tan fértil que basta con tirar una semilla en el suelo para que crezca; por otro lado, uno de los estados más pobres. Los pobres indígenas, muchos sin hablar castellano se marchan a vivir en el D.F. en la búsqueda de mejor vida para ellos y para sus hijos. Lo único que encuentran allí es la discriminación y los trabajos cuales los supuestos blancos, los nuevos ricos, sin la raíz ni identidad, no quieren. En fin consiguen comprar un coche, una casa mal hecha, un televisor… Pero no son felices, no viven mejor que Oaxaca. Sin embargo, cuando les preguntas por qué, te dicen que viven mejor. Les han convencido que vivan mejor en esta ciudad de hormigón y hierro donde la semilla no crece por mucho que te empeñes.


            Y esto es México, lindo y querido, que despierta los sentimientos ambivalentes porque el mismo es así. Tiene todas las caras, te pone la máscara que quieras y justo en el momento cuando crees que ya lo conoces, te da otra cara. Es imposible no quererlo, es imposible no odiarlo.

utorak, 21. siječnja 2014.

Teretana u Dubravi ili imamo mi svoj Meksiko

Bok svima!

Dakle... povratak. Sretna sam, iako mi je još pola duše u Meksiku. Čudno je, naravno, Meksiko je, ionako, sad neki imaginarni prostor. Teško je povjerovati da dva svijeta postoje u isto vrijeme.

Ovo je trebao biti samo putnički blog. I bit će. Još vam štošta moram ispričati. Prije toga: egzotične priče iz Dubrave. Dakle, kada idući put razmišljate o Meksiku kao o nazadnoj zemlji trećeg svijeta, sjetite se ove moje zgode, pa razmislite ponovno. Pometimo prvo pred svojim pragom!

Dakle, moja draga prijateljica i ja zaključile smo da nam je vrijeme da se dovedemo u red. Ne želim mišiće i pločice, ne želim, kako je veselo zaključio striček trener dok nam je držao trening „biti, kao, ajmo reći, neki sportski tip“. Noup. Moji ciljevi nisu tako visoko. Želim da me ne bole leđa nakon cjelodnevnog sjedenja za računalom, želim moći ponijeti teške stvari s placa bez da mi ruke pritom 5 puta otpadnu (pa se moram vraćati i skupljati ih), želim se ne uspuhati kada se penjem po stepenicama. „U pičku materinu, jebo Bog mater, u kurac, jebote, cure, visoke ste si ciljeve postavile. Jebote 20 godina.“, rekao je striček trener kad sam mu priopćila naše ciljeve. Nakon toga nam je objasnio da nema veze. Da se ne brinemo. Da svako treba ići svojim tempom, a i mi smo „ipak dame“.

Naravno, prvo nam je trebalo tjedan dana pripreme da se uopće odlučimo otići u teretanu. I to ne bilo koju. U teretanu u Dubravi, onu odmah pokraj placa. Nakon tjedan dana odgađanja, izvlačenja zbog menstrualnih bolova, neprospavanih noći i važnih premijera, konačno smo se odvažile. Dan nije dobro počeo. Ona je kasnila, a ja sam prespavala. Umjesto u 9, u teretanu smo stigle u pola 11. Taman kada se počela puniti. Nakon što nam je striček trener napisao račune istovremeno zapisujući recept za sarmu koji mu je netko diktirao preko telefona, autoritativnim glasom poslao nas je da se presvučemo. Već tu se pokazala naša nespremnost. Anita nije imala ni ručnik, ni vodu, a ja sam uspjela zaboraviti majicu za trening. Baš smo razmišljale da bismo se onda, kada nam je sve tako nesklono, ipak mogle vratiti neki drugi put. Razum je pobijedio strah i hrabro smo pošle u susret nepoznatom.

Striček trener i dalje je stajao za pultom i nešto žustro objašnjavao na telefon. Ovog puta su bile u pitanju konjske kobasice. Nakon što je završio krenuo je prema prvim spravama da nam pokaže kako rade. Usput je započeo svoj motivacijski govor. Nakon što je biranim riječima ismijao naše nisko postavljene ciljeve, pitao nas je na kojoj skupini mišića želimo raditi. Kako sam uskoro shvatila, bilo je to samo retoričko pitanje jer kada sam otvorila usta da odgovorim ispostavilo se da on to već zna bolje od nas. Jer on poznaje takve kao što smo mi. Mi smo „dame“ i sigurno želimo raditi na „guzici, sisama i trbuhu“. Objasnio nam je da ne trebao očekivati rezultate za tjedan dana. Prvi treninzi su samo pripremni, tek nakon 3, 4 tjedna počet ćemo primjećivati prve rezultate. Nema ništa na brzinu. Nema odustajanja. Ali da ipak ne brinemo, „guzica, sise i trbuh“ se najlakše srede, tamo se najbrže vide rezultati, na „guzici, sisama i trbuhu“. Onda nam je malo pokazivao vježbe. Traka za trčanje je bila puno zabavnija nego što sam je se sjećala. U jednom trenu sam ja trčala 12km/h, a Anita je hoduckala. Pomislila sam kako je presmiješno: ja trčim kao luda, ona polagano, a ni jedna neće nigdje stići. Metafora života? Filozofska promišljanja u teretani. Iz mojih kvazi intelektualnih maštarenja brzo me izvukao striček trener. Vrijeme je da nam pokaže ostale sprave. Stavljao nam je utege na najlakše jer smo mi „ipak dame“ i nama i „ne treba više“. Objašnjavao nam je koje nam sprave ne trebaju jer smo „dame“ i koje nam trebaju za „guzicu, sise i trbuh“. Na svakoj spravi je napomenuo da je to njemu sad lako ko perce, ali eto... da nama pokaže. Dramatična tišina je nastala kada je drugi gospodin prošao i s podsmijehom primijetio da „kak to on tak lagano diže“. Naš učitelj ga je ozbiljno pogledao i objasnio mu da on nama samo pokazuje, da se nije zagrijao. Nonšalantno je krenuo dalje kao da se nije upravo odigrala velika, grozna scena čija će ga sjenka pratiti barem još koji tjedan. No već na idućoj spravi stavio je utege na neku „ozbiljnu“ težinu i dodao da nam nema smisla pokazivati kad mu je onako lagano, kad on to ni ne osjeti. Baš nekako tada su ostali frajeri u teretani primijetili da su tu ušle neke nove pičke, pa su, kao suptilno, počeli osvajati okolne sprave. Kao loši detektivi koji čitaju novine naopako, tako su i oni počinjali vježbati bez da bi namjestili sprave, okrenuti na krivu stranu dok su krajičkom oka procijenjivali situaciju. Do tada je naš trener već napravio pauzu u praktičnom radu i vratio se na teorijski dio. Važno je bilo istaknuti važnost vode u cijelom tom procesu. „Voda je... hmmmm... važna. Jako važna.“ (dramatična pauza) „Znate, vi mladi svašta jedete. Pa Coca-Cola, pa ono tamo (maše rukom u smjeru Mc'Donaldsa koji se, prikladno, nalazi odmah pokraj teretane i čija su najvjernija klijentela upravo dečki iz teretane), pa kolači, pa vi cure i čokolada, pa... Ma nije to sad važno. Možete vi sve jesti. Ali... hmmmm... voda... Važan je deterdžent.“ Anita i ja se zbunjeno pogledamo. Ona mi je kasnije priznala da ju je tu izgubio, ali mene je taj deterdžent tako za intrigirao da sam s nemalom dozom znatiželje čekala kako će to završiti. „Dakle, da, deterdžent. Vi ste cure, jelte? Pa onda sigurno nekad mami pomognete prati suđe. I onda bude ono, jelte, masno. I onda vi perete i perete, ali ne možete oprati. Ne možete oprati samo s vodom. Treba vam deterdžent. E, voda je deterdžent.“ A?

Nakon teorijskog dijela nastavile smo još malo s praktičnim. Pokazao nam je još nekoliko vježbi, digao još koji uteg i onda nas obavijestio da je za danas dosta. Ne želimo se preforsirati. Prije nego što nas je potjerao u garderobu podijelio je s nama posljednju mudrost. „Cure, zapamtite, ovo je jako važno. Dobar trening je kao dobar obrok. Ne postoji najbolje jelo, koje je dobro svakom, nego svaka žena za njega radi najbolji ručak. E, tako je i s treningom. Ne postoji najbolji trening, nego svatko složi sebi sam. Jel jasno?“ Iscrpljeno smo kimnule i šmugnule na presvlačenje prije nego što nas odluči podučiti još nečemu.


Sutra moja partenrica u zločinu ne može, pa mislim da ću ići sama. Pisati ću i o tome. Ako preživim.