AUTOBUSI EUROPE: SKRENUTI S PUTA

Jeste li ikada poželjeli otići na željeznički ili autobusni kolodvor, ili čak aerodrom i reći: „Dajte mi kartu za idući vlak/autobus/avion?“ i  onda samo otići gdje god vas to iduće prijevozno sredstvo odveze? Znam da ja jesam!

***

REMINISCENCIJA ILI SKRETANJE S PUTA
(a na fotkama: ČEGA SE SJEĆAMO?)

Nedavno me posjetio prijatelj iz Meksika. Bio je pola godine na razmjeni u Firenci, a nakon toga je odlučio putovati Europom. Njegov put bio je sve samo ne planiran. Djelomično zato što je spontan, djelomično zato što nije baš organiziran, djelomično zato što vjeruje u sudbinu i magiju (ona ga je, na kraju krajeva, i dovela k meni jer mu se Hrvatska nekako više dogodila nego što je imao namjeru posjetiti me). U svakom slučaju, u jednom trenu je završio u Istanbulu. Sasvim slučajno. I onda se, isto tako sasvim slučajno, jedan dan se popeo na toranj Galata.

Nekoliko godina ranije i ja sam ušla u isto dizalo kao Fernando i izašla na vrhu kule. Sjećam se da me prilično ozlovoljilo ono što sam vidjela. Na vrhu te velebne srednjovjekovne građevine na koju se penješ glupim liftovima umjesto stotinama stepenica, nalazi se futuristički noćni klub, prepun turskog kiča i zlatnih zavijesa. Jedini ostatak „srednjovjekovlja“  bio je jedan od onih fotografskih studija prepunih kostima iz različitih razdoblja turske povijesti. Sjećam se da sam se jako željela fotografirati jer su neki od kostima bili zaista predivni, a i biti na tren sultanija ili dama s otomanskog dvora mi isto nije bilo mrsko. Baš sam kliše. Pogledala sam cijenu i zaključila da moram biti praktična i da ne mogu tako rasipati novac, i da sam odrasla i razumna, a odrasli i razumni ljudi se ne slikaju u glupavim kostimima u srednjovjekovnim kulama koje su pretvorene u futuristički noćni klub. I to je za turiste, a ja sam precool da radim stvari za turiste. I nisam se slikala. Naravno da bi ta epizoda bila posve zaboravljena da se 5 godina kasnije u mom životu nije pojavio Fernardo. On se isto kao i ja dizalom uspeo na vrh, bio razočaran noćnim klubom i vidio kameru i kostime. Rekao mi je da je pomislio: „Odrastao sam i razuman. Odgovoran sam sam za sebe. Zar ću zaista svoj novac potrošiti na takvu glupost?“. Odgovor je bio: da! I slikao se, biti odgovoran, odrastao i razuman znači znati napraviti dobru cost-benefit analizu i izračunati kakve će posljedice i na koga imati nešto što bi tebi moglo donijeti neizmjerno zadovoljstvo. I slikao se zato „što putuje sam i sa svojim novcem radi što ga volja“. Drugi put je tako završio s ogromnom glavom Darth Vedera koju je onda morao tegliti po različitim aerodromima Europe dok je hvatao avion za Meksiko. No to je neka druga priča. Zbog prve priče sam mu zavidna jer je bio razumniji od mene i zbog toga ima najbolju fotku u povijesti!

The best picture... ever!
La mejor foto del mudno!

A čega se ja sjećam iz Istanbula? Najdulje vožnje kočijom u mom životu na prekrasnim Princezinim otocima, meni najlješem dijelu putovanja u Istanbul. Ako ste tamo par dana, ne smijete ih propustiti!!!

I dođem ja tako do štanda s opskurnim suvenirima i među njima nađem potkovu. Naravno, potkova je totalno simbol Turske i ono što svatko donese s putovanja iz Istanbula i ja ju moram imati. Pitam "How much?". Striček prodavač me odmjeri (inače ogledni primjer prosječnog Turčina: nizak, okruglast, fali mu pokoji zub i puši ko Turčin. Zaboravite na glumce iz sapunica, oni su laž). Nakon što me dobro ispregledao kaže "50 liras". To bi bilo više od 100 kuna. E, pa sad... dovoljno sam luda da nosim potkovu doma, ali u meni ima previše zagorske krvi da za nju dam 100 kuna. Odjednom se iza mene stvori moj prijatelj Turčin i pogleda stričeka prodavača i nešto mu oštro kaže na Turskom. Striček se nasmije svojim krezubim osmjehom, odmjeri me od glave do pete, kimne s odoravanjem mom prijatelju Turčinu, ovaj mu da 5 lira i danas potkova visi na našem zidu. Doduše navodno u krivom smjeru, pa nam je godinama donosila nesreću i stvarala lošu energiju kao što nam je nedavno objasnila jedna mamina prijateljica.

Odmaknemo se mi nekoliko koraka, a približi se štandiću neka žena. Neću genralizirati, ali iz aviona se vidi da je Amerikanka. Isto želi potkovu. Odmjeri ju čiča i opali: "200 lira." APP. Malo se cjenkala. Na kraju ju je dobila za 150. Njezin osmjeh je jasno govorio da je sigurna da je dobro prošla.

U Turskoj sam probala neke od najfiniijih slatkih stvari u svemiru. Ovo je jedna od njih.

Gokhanova mam je predivno kuhala. I ubrzo je otkrila moju strast za desertima. Spremala bi sve što je čula da mi se sviđa. Naučila sam da turske mame kuhaju u jednakim količinama kao i hrvatkse. Problem: Gokhan ne voli slatko, brat mu je živio u Ankari, a mama je bila na dijeti, a ja sam bila gost u njihovoj kući i užasno sam se bojala da slučajno, zbog neke kulturne razlike, ne uvrijedim njegovu mamu. Tako da kada je ispred mene stavila tepsiju kolača koja bi bila dovoljna da mjesec dana prehranjuje peteročlanu obitelj, nisam znala kako da kažem ne, a ona je trpala i trpala u moj tanjur. Rezultat? Vratila sam se u Hrvatskoj jedno pet kila teža. Zaključak: teško je biti pristojan u Turskoj.

Sjećam se galebova koji prate brodove koji prelaze preko Bospora. Na deseci galebova koji grakću i lete i lete... Prekrasni su ti galebovi.

A svi znamo da se za ljepotu mora pretrpjeti. Biti posran rijetko kada je bilo ljepše nego u Istanbulu.

Ogledni primjer turskog kiča. I nije samo za izloge, to ljudi imaju doma.

I još hrane... Skuhaju ogrmoni krpumpir, izdube ga, stave sira i... pa sve što ti padne na pamet. Ti krumpiri su jedna od stvari koje najživlje pamtim.

Na televiziji se tada pojavila prva turska sapunica u nas i moram priznati da sam bila skroz uzbuđena što ću vidjeti "Šeherezadinu kulu", znate, onu koja se pojavljivala u špici. Meni je to bila jedna od najvećih atrakcija Istanbula. Ni Aja Sofija nije bila loša...

Mačke su bila posvuda!

Kula Galata s početka priče.

Bila sam mlađa...

... a Istanbul je većinom bio Europa, a ja sam očekivala egzotiku.

***

BEČ I OSTALE KATASTROFE

Sve ovo pričam zato što su mi upravo Fernandove riječi zvonile u glavi kada sam razmišljala koje bi posljedice moglo imati moje skretanje s puta.

 Zapravo, prvi dio priče nije imao prviše veze sa mnom. Autobus iz Zagreba je kasnio, pa smo došli u Beč taman na vrijeme da propustim autobus za Katowice. Pokušavala sam kupiti kartu za večernji autobus, ali u njemu više nije bilo mjesta. Idući je išao idući dan ujutro, ali ni za njega nisam mogla kupiti karte jer sam imala nekih problema sa stranicom, a PolskiBus, kompanija s kojom sam putovala, nema fizičke poslovnice nego prodaju karte isključivo preko interneta. I što sad? Malo blage histerije, ali Meksikanka i Amerikanac iz prošlog bloga odlučili su ostati sa mnom dok ne riješim situaciju jer ionako nisu imali pametnije posla. Bilo je sedam ujutro i gotovo ništa nije radilo, a i oni nisu bili sigurni što će dalje. Plan je bio da malo pogledaju Beč, a onda bi ona krenula naći se sa mogućom ljubavi svog života, nekim vatrenim Talijanom, u Prag, a on je planirao kupiti iduću kartu za Pariz gdje se nalazio s prijateljem.

Negdje između mojeg kašnjenja na autobus i pokušaja da kupim kartu za idući netko od njih je predložio: „A zašto ne bismo svi skupa otišli u Prag?“ Moja prva pomisao je bila da ne mogu ići u Prag. Moram napraviti sve da što prije stignem do Krakova, makar to značilo da ću morati hodati do tamo jer, mislim, krenula sam u Krakov, ne? Ne mogu sad samo tako svratiti do Praga. Tada me već polagano počela hvatati panika jer nisam mogla pronaći rješenje koje bi imalo smisla i ne bi bilo najskuplje na svijetu. Avion nije dolazio u obzir, vlak je bio poskup, a čak su i glupi hosteli bili bezobrazno skupi. A onda mi je sinulo: a zašto ne? Što će se to točno strašno dogoditi ako odem do Praga.

Bila sam na međunarodnom autobusnom kolodvoru u Beči i ubrzo sam shvatila da autobusi od tamo voze u više-manje bilo koji europski grad. (Osim, ironično, u Krakov). Uz malo računanja i na moje poprilično iznenađnje, Prag se zapravo pokazo i kao najjeftinija opcija. Idući autobus na kojem je bilo mjesta išao je za nekih 5 sati. Koštao je 20 eura, vozio samo 4 sata i, barem je tako internet tvrdio, stizao na vrijeme da uhvatim bus iz Praga za Krakov možda već tu noć. Uostalom, sinulo mi je, odrasla si, odgovorna si samo za sebe, i možeš potrošiti svoj novac na bilo koju glupost koja ti padne na pamet. Osim toga, ovo dvoje je toliko inzistiralo da idem s njima da me počela hvatiti lagana euforija. U jednom trenutku Amerikanac je samo nestao, da bi se desetak minuta kasnije pojavio s tri karte i samo rekao: „Karte su kupljene, sad moraš s nama.“ Tako da na kraju nije bila skroz moja odluka... a ni moj novac, ali rezultat je bio isti: pet sati kasnije, nakon brzinskog razgledavanja Beča, bila sam u autobusu za Prag.

P.S. Usput budi rečeno, Beč je centar svijeta. I vrlo skoro ću, svečano obećajem, otići do Beča, izaći iz autobusa i otići direktno na šalter i reći: „Kartu za idući bus molim!“. Jedva čekam da vidim gdje ću završiti. Ima netko tko mi se želi pridružiti? (Pozvala bih vas da to učinimo u Hrvatskoj, ali bojim se da ću završiti u Puščjoj Bistri i kada dođem tamo, idući autobus za Zagreb će ići za tjedan dana. I onda ću morati spavati u polju i čuvati ovce. I to čuvanje ovaca će mi se jako svidjeti i odlučit ću ostati tamo zauvijek.)

Moj prvi put u Beču. Imala sam 17 godina. Bio je to školski izlet. Ne sjećam se grada; ne sjećam se ni zgrada, ni ulica, ni trgova. Sjećam se hladnoće i mirisa punča sa štandova. I sjećam se nepreglednog niza galerija i muzeja u koje smo morali uću. Beč... grad po kojem sam iz nekog, danas mi nedkučivog, razloga hodala s tijarom na glavi, tada nije bio stvaran. Bio je samo jedna velika galerija.

Kada sam sada hodala Bečom pomislila sam da se grad nije puno promijenio, ali ja jesam.