GOTOVO OBEĆANA ZEMLJA

Zamislite mjesto na kojem silno more mazi nepregledne zelene pašnjake. Zamislite mjesto na kojem je pejzaž prošaran s toliko nijansi zelene da ga ni najvještiji slikar ne bi mogao vjerno dočarati. Zamislite mjesto gdje ovce još uvijek veselo pasu na tim beskrajnim pašnjacima veselo stvarajući nove skladbe svakim pokretom pomoću zvonaca koje nose oko vrata. Zamislite mjesto puno brežuljaka nastanjenima patuljcima i vilama iz starih mitova koji govore jezikom koji je unatoč godinama progona i zabrana življi nego ikad. Zamislite mjesto u kojem se svaki zalogaj topi u ustima i mirisom i oblikom zaziva čarolije magičnih bića koja bdiju nad tom blaženom zemljom. To nije mjesto iz bajke, ni neke zaboravljene legende. To je Baskija.

Prije nekoliko godina, kada sam prvi put putovala u Baskiju, sjećam se da sam zaspala u Burgosu, okružena niskim raslinjem i pokojom šumom, tipičnim pejzažem Kastilje i Leona. Nakon nekoliko sati prenula sam se iz sna i, kao u bunilu, našla se u zelenom raju. Nisam bila sigurna sanjam li i dalje ili sam, možda, završila u Irskoj jer krajolik koji sam vidjela nije imao veze sa Španjolskom koju sam do tada poznavala. Ako pitate moje revolucionarne prijatelje Baske reći će da je to zato što to i nije Španjolska. Kao što kaže jedan od brojnih natpisa koji zagovaraju nezavisnost i ujedinjenje Baskije: „Ovo nije Španjolska, ovo nije Francuska. Ovo je Euskadi Herria!“ Euskadi Herria je baskijski termin za „prostor ili europsku kulturnu regiju koja je smještena s obje strane Pirineja i obuhvaća teritorijalne prostore Kraljevine Španjolske i Republike Francuske. Euskadi Herria ili Vasconia podrazumijeva, dakle, prostor na kojem se baskijska kultura iskazuje u svojoj punini.“ (Presentación General de Euskal Herria, Eusko Ikaskuntza). Termin se prvi puta spominje već u 16. stoljeću, a danas, možda više nego ikada, ima snažnu političku notu s obzirom na to da se politički projekti baskijski nacionalnih grupacija često oslanjaju na termin kao na krajnji politički cilj. Ovdje valja spomenuti da su baskijski nacionalisti često, paradoksalno, orijentirani ekstremno lijevo, pa se mnogi definiraju kao „nacionalni, komunistički i anarhistički pokreti“. Kao što me upozorio jedan od mojih Baskijskih prijatelja, sama ETA (Euskadi Ta Askatasuna što na baskijskom znači Baskija i sloboda) je samoproklamirano „nacionalistička, socijalistička i revolucionarna organizacija čiji je glavni cilj nezavisnost Baskijske Zemlje“, a jedan od novijih epiteta, iako ne posve službeni je i „feministička“. Naime, kada sam se požalila da u Muzeju baskijske kulture u Gerniki nisam vidjela ni jednu jedinu ženu (ali ni jednu, na četiri kata muzeja), pa čak ni u videima koji prikazuju tradicionalne baskijske plesove, moji prijatelji skrušeno su priznali da je baskijska kultura prilično mačistička, ali su dodali kako nove generacije rade na tome. Kako bi oslikali proces ispričali su mi kako je donedavno u jednom baskijskom selu na tradicionalnom vojnom maršu ženama bilo zabranjeno sudjelovanje. Izlika je s jedne strane bila da je to tradicionalna povorka koja nikada u povijesti nije uključivala žene, a s druge strane da se radi o vojnom maršu u kojem žene ionako nemaju što raditi. Baskijska vlada u nekom je trenutku naredila uključivanje žena u povorku, na što je lokalno stanovništvo odgovorilo bojktom procesije. ETA je zatim zaprijetila smrću glavnim organizatorima bojkota i tako slavno spasila marš od moguće neslavne propasti. Te godine, doduše, nije sudjelovalo mnogo lokalnog stanovništva, ali žene jesu.

Još jedna aktivnost u kojoj je ženama donedavno bilo zabranjeno sudjelovanje je kuhanje. Naime, baskijska kuhinja nadaleko je slavna, a ja moram reći da je svu svoju slavu itekako zaslužila. Nikada nigdje nisam jela toliko dobro kao u Baskiji. Većina slavnih španjolskih kuhanja su Baski. Tajna je, možda, u tome što su Baski od davnina veliku pažnju posvećivali kuhinji. Svako selo imalo je svoje kulinarsko društvo u koje je ulaz bio dozvoljen samo muškarcima. Tek unazad nekoliko godina društva su polako, pod pritiskom javnosti (a vjerojatno i uz mali poticaj ETA-e), počela prihvaćati žene.

Jedno od važnih diferencijalnih obilježja baskijske nacije je jezik, euskadi. Godinama metom snažne represije, tijekom Franca i potpuno zabranjen (njegova uporaba na javnim prostorima bila je kažnjiva zatvorom) danas doživljava svoju renesansu. Iako je među mladim ljudima broj onih kojima je baskijski materinji jezik (tj. prvi jezik koji su naučili i govorili s roditeljima) minimalan, uz mnogo truda i volje, hranjen nacionalnim ponosom, zvuk dok drevnog jezika danas ponovno odzvanja ulicama baskijskih gradova i sela. Kako je za vrijeme Franca bio zabranjen postoje čitave generacije koje jezik uopće ne poznaju, ali njihova djeca, ljudi mojih godina, naučili su baskijski u školama kada je u tranziciji ukinuta zabrana i sada sa svojom djecom govore baskijski. Odgajajući tako generaciju mališana kojima će baskijski biti prvi jezik. Baskijski je koslužbeni jezik u autonomnoj pokrajini País Vasco i u jednom dijelu Navarre, i od državnih službenika zahtjeva se visoka razina baskijskog. U školama postoji model A koji podrazumijeva poduku iz svih predmeta na španjolskom, zatim B koji je 50% baskijski i 50% španjolski te D koji je potpuno na baskijskom... Sve to samo da bi vam rekla da model C ne postoji to nije slovo euskadijske abecede. Još jedan zanimljivi detalje je da ne postoji ni v, što je imalo snažan utjecaj na španjolski izgovor, pa španjolci danas u izgovoru ne razlikuju v i b. Kao što mi, kada smo u nedoumici, neformalno govorimo o tvrdom i mekom č, oni govore o „v de vaca“ (što bi značilo k kao krava) i „b de burro“ (m kao magarac).

No zanijela sam se. Oni koji još nisu izgubili volju mogu nastaviti jer slijede samo fotke :) Ostali, do idućeg puta. Zagrljaj.

Baskija je more koje tisućljećima mazi zelenu obalu.

Baskija su ckrve izgrađene na čarobnim stijenama. (Gaztelugatxe- čita se Gastelugače)

Baskija su sive stijene, odraz sivog neba.

Baskija su trenuci u kojima se izgubiš između šuma valova i zvuka vjetra.

Baskija je povijest represije. U selu Gernika 26.4.1937. izveden je prvi napad onoga što će se kasnije zvati "totalni rat". Njemačka avijacijska jedinicia kondor u nekoliko sati sravnala je cijeli grad sa zemljom. Ostalo je stajati tek slavno stablo koje se kasnije pretvorilo u simbol otpora i otpornosti Baska. Njemci su izabrali dan kada se u Gerniki tradicionalno održavao sajam da nanesu što veću štetu. Navodni cilj je bio jedan most koji je trebao odsjeći republikanske snage i onemogućiti im obranu Bilbaa. Most je ostao stajati, ostatak grada je uništen. Nije pogođen ni jedan vojni cilj. Iako podaci o broju žrtava variraju i to značajno (od nekih koji govore o stotinjak mrtvih, do onih koji broj žrtava dižu na 3000), u turističkom uredu u Gerniki ljubazna službenica rekla nam je da se tek nedavno počelo ozbiljno istraživati i da se čini da je broj poginulih oko 300. Slavna Picassova slika nastala tek nekoliko mjeseci nakon bombardiranja kao protest protiv bezumlja rata i bezumlja uništavalačke politike.

U dobrom društvu s dobrom hranom.

Sve mi cure

MASLAČCIIIIIIII

Domaći flan (slično našoj rožati), domaća torta od čokolade (ova koja se čini kao da je iz slastičarnice. Moj prijatelj je kuhar.)

Jako volim neobične muzeje. Ovo je fotografirano u muzeju igračih karata. Znate li da su prve igrače karte bile okrugle i da tradicija dolazi s delkog istoka?

Vitoria je puna krasnih oslikanih kuća. Street art u svom najboljem izdanju.

Drvo iz Gernike je umrlo nakon što je preživjelo bombardiranje, ali njegovi brojni potomci zasađeni su u čitavoj Baskiji.

Vitoriu okružuje ogromni zeleni prsten. Ovo je dio tog parka. Slikano s promatračnice za ptice.

Oveja Lacha, ili ovca lacha, autohtona baskijska vrsta. Uzgajala se prvenstveno zbog mlijeka i vune. Stari pastir koji sa svojim baskijskim ovčarom čuva ovce, kaže da se još do nedavno od toga moglo živjeti. Sada vuna vrijedi toliko da gotovo da treba platiti da je odnesu. Beznadno. Gotovo jednako kao i stari pastir koji čuva ovca koje mirno pasu u zagrađenom pašnjaku. Beznadno, ali ne bez ljepote.

Fun fact: ove ovce još uvijek imaju zvonca oko vrata i svakim svojim korakom skladaju neku novu skladbu. Danas dio tradicije, ali nekada neophodno. Naime, bio je to način da se na sajmovima i pri okupljanju pastira razlikuju ovce. Svaki pastir je imao svoja zvonca i sva su proizvodila svoj karakteristični, neponovljivi zvuk.