U Moskvu, u Moskvu

Nema baš previše veze s unosom, ali ove su me šalice za kavu toliko oduševile da sam ih morala s vama podijeliti. Ponosni vlasnici su moji dragi domaćini iz Budimpešte, Gergő i Alma.

Više nisam Europljanka u Meksiku, sada sam Hrvatica u Moskvi.

I eto, službeno je oguglala sam na zračne luke. Više nemam potrebe dolaziti 3 sata prije leta kako slučajno ne bih zakasnila na avion. Više se ne živciram ni ne uznemiravam kada me traže da skinem i ciple i naušnice i remen, i izvadim laptop iz futrole, i Kindle, i mobitel, i... Više ne provjeravam bjesomučno trideset puta imam li kartu kod sebe. Iskustvo me naučilo da se sve da srediti. Nema razloga za živciranje. Čak me ni najnovija kolekcija zamamnih parfema po još zamamnijim cijenama više ne uzbuđuje. Zračne luke postale su mi samo sredstvo do cilja. Pomalo tužno; voljela sam to uzbuđenje dolaska u zračnu ruku i uznemirenost prije nego što poleti avion. Put je je tako počinjao ranije.

Jeste li primijetili kako se ljudi u zračnim lukama pretvaraju u stereotipe svojih nacija? Talijane ćete uvijek raspoznati po sumanutoj gestikulaciji i popratnom dernjanju. Uvijek su nešto uzrujani, uvijek se događa nešto grozno dramatično. Britanci su uvijek tako iritantno arogantni. Posebno mlađe žene, nosom paraju oblake. Ali zato ne peru ruke nakon WC-a. Dobro da moj prijatelj Dražen, veliki higijeničar, nije bio s nama u tom WC-u jer je mogao izbiti međunarodni incident. Sigurna sam da se ne bi suzdržao da ne upita: „A kod vas tamo se ne peru ruke?“ Mađari... pa govor mađarski. Čovjek bi rekao da jezik neke nacije ne može biti stereotip, ali jeste li vi ikada čuli mađarski? Japanci, pak, sumanuto fotografiraju čak i u zračnoj luci (???).

U cijeloj toj globalnoj juhi, u jednom sam trenu pomislila kako smo mi, eto, blaženo oslobođeni aerodormskih stereotipa. Sve dok nisam ušla u zrakoplov i u ruke uzela promotivne novine Wizz aira u kojima sam pronašla intervju sa srpskim glumcem Brankom Tomovićem (zapravo je Austrijanac srpskog podrijetla, ali sam za sebe kaže da je „proud Serb“ iako priznaje da mu srpski katkada zadaje probleme). On se, naime, naporno sprema za ulogu velikog srpskog (!) znanstvenika Nikole Tesle. Ljutito sam razmišljala o tome da napišem protestno pismo uredništvu. Mama je uz smijeh odmahnula rukom, „Nemam ja s tim problema, nek si ga imaju malo oni malo mi! Zašto tjerati mak na konac?“ Ipak, kada je nekoliko minuta kasnije ona naišla na članak o ljepotama Srbije bjesomučno je počela prelistavati ostatak časopisa („a gdje su hrvatske ljepote?“).

Dobro je, i na neki način ohrabrujuće, znati da u globalnom svijetu zračnih luka (a i u globaliziranom svijetu uopće), ipak ne možemo pobjeći, ni posve izbrisati, naša distinktivna nacionalna obilježja, i da će nas, koliko god se osjećali ili proglašavali građanima svijeta, uvijek nešto odati.

A onda smo kroz oblake ugledale krovove Moskve.

Krovovi Budimpešte. Moja prijateljica Alma ima jedan od najljepših stanova koje sam u životu vidjela. S druge strane vidi se dvorac na Budimu koji je noću prekrasno osvjetljen. Ukratko, bolje nego hotel s 5 zvjezdica!