AUTOBUSI EUROPE 1. DIO

Ne znam zašto, ali autobus je uvijek moj posljednji izbor. Avioni su brzi, auti su komotni (ideš kad želiš i gdje želiš, od vrata do vrata i tako to...), vlakovi su sinonim za putovanje u nepoznato, brodovi su nužni, a autobusi su... malo bez veze. Unatoč tome, autobusi su najčešće najjeftiniji, najpraktičniji i najredovitiji. Npr., u Španjolskoj vlak od Santandera do Madrida košta 120 eura i vozi 9 sati, a autobus košta 30 eura i vozi 6. S druge strane od Barcelone do Madrida vozi brzi vlak, doći ćete za nekih 2 do 3 sata, ali ćete mjesto u vlaku platiti više nego avionsku kartu (skoro 200 eura).

Već sam bila kupila avionsku kartu Zagreb – Varšava, ali onda su mi otkazali avionsku kompaniju. Ne let, cijelu avionsku kompaniju!!! Pa sam mogla birati između avionske karte od 250 eura i autobusa za osamdesetak... i dvadesetak sati vožnje. Ipak, u autobusu je avantura zajamčena. Mislim da u životu nisam imala vožnju bez neke eskapadice. Moje ovoljetne vožnje nisu bile iznimka.

***

ZAGREB – BEČ

Noćni bus. U teoriji u 11 krećemo u 6 smo tamo.

Kofere moramo ostaviti u bunkeru i to, još uvijek, moramo platiti. U kunama! Zašto je to problem? Prvo, nigdje u svijetu se više ne mora platiti za jedan komad prtljage „razumne veličine“ koji si, na kraju krajeva, PRISILJEN staviti u bunker. Drugo, jer postoje ljudi koji samo prolaze kroz Hrvatsku i nemaju kune.

Dok sam stavljala kofer u bunker, iza sebe sam čula ženski glas koji govori da je iz Meksika i gotovo sam se raspametila od sreće. Ah, México, lindo y querido, cuanto te extraño. Nallely, tako se zvala Meksikanka, putovala je Europom s prijateljem Amerikancem. Imali su, čini se, sve valute osim kuna. Zbunjeno su mahali krunama, markama, eurima i, naravno, dolarima, dok im je vozač smireno, ali odlučno objašnjavao da to ne može primiti jer je protuzakonito i da će ih pričekati koju minutu da odu promijeniti novac u kune. APSURDNO. Platila sam i za njihovu prtljagu (8kn po komadu, koja pljačka) i tako smo postali prijatelji... vjerojatno na veliku žalost ostalih putnika jer smo cijelu noć proveli plačući od smijeha. Nismo oka sklopili, ali vjerojatno ni nitko oko nas.

***

Kada smo krenuli iz Zagreba iza mene je sjeo najveći čovjek na svijetu. Ozbiljno. Do Beča sam se vozila s Herkulesom. Nekoliko stanica kasnije, u nekom nasumičnom selu, ušla je nova skupina putnika. Autobus je bio skoro potpuno pun, ali mi koji smo još imali dva mjesta za sebe počeli smo koristiti uobičajne trikove da netko u očajničkom pokušaju da zadržimo da ostanemo sjediti sami. Ljudi su „spavali“ s tijelima iskrenutim pod najneobičnijim kutevima kako bi se što više prekrilo susjedno sjedalo, torbe su se spuštale, nabacivali su se debilni izrazi lica (kao, ne želiš pokraj mene sjediti ja sam totalno neugodan)... OK, više manje su se svi smjestili, a onda se na vratima pojavio, nevjerojatno, ali istinito, još jedan najveći čovjek na svijetu. U tom trenutku ostala su slobodna još tri mjesta. Jedno pokraj mene, jedno pokraj Amerikanca i jedno pokraj Herkulesa. Vozač je došao pomoći gromadi da se smjesti i trebalo je odlučiti gdje će ga posjesti. Radio je brzu cost-benefit analizu. Bacio je bespomoćan pogled prema Amerikancu koji je stavio svoju veliku torbu porkaj sebe. On se činio kao najbolji izbor, ali za to bi trebalo znati engleski. Zatim je pogledao prema mene, ali ja sam, priznajem bez imalo srama, nabacila svoj najbespomoćniji pogled nevine djeve u nevolji. To je, čini se, bilo dovoljno da i ja budem odbačena kao opcija. Ostao je samo Herkules. I tako su Herkules i Gromada ostatak puta proveli jedan pokraj drugog, prkoseći svima zakonima fizike (PROSTOR- svako tijelo zauzima prostor i na njegovo mjesto ne može stati više niti jedno drugo tijelo. Možda, ali sve je relativno.)

***

Bilo je 1 ujutro, a mi smo još uvijek bili u Hrvatskoj jer smo, iz nekog razloga, išli kroz Varaždin, a usput smo stali skoro u svakom selu. Ozbiljno, od Zagreba do Varaždina trebala su nam skoro 2 i pol sata... Ne znam, možda smo usput svratili do Slavonskog Broda. Nekih desetak minuta nakon što smi izašli iz Varaždin, usred prilično mračne ceste, autobus je naglo zaskočio. Većina putnika, do tada već uspavanih, skoro je izletjela kroz šoferšajbu. Netko je iskočio pred autobus i sada su se vrata autobusa polako otvarala da prihvati pridošlicu. Meksikanka je bila izvan sebe od straha, a ni Amerikancu nije bilo svejedno. Ovakvo zaustavljanje autobusa usred noći u Meksiku znači samo jedno- presreli su nas članovi lokalne bande i sad... ovisi o tome kako su raspoloženi. Nisam imala pojma što sve to znači u Hrvatskoj.

            Vrata su se napokon otvorila i iz mraka se začuo slabašan ženski glas:

„Imate li poruku za mene?“

„Poruku?“ Vozač je zvučao jednako zbunjeno kao i ostatak autobusa.

„Da, poruku. Ma, znate...“

„...“

„A vi dolazite iz Zagreba, jel da?“

„Da, da.“

„I sigurno nemate poruku?“

„Sigurno nemamo.“

„A onda možda dolazi još jedan iza vas koji ide za Graz.“

„Ne mi smo jedini.“

„I nemate poruku?“

„Ne.“

„A mogu svejedno s vama?“

„A uđite sad kad smo već stali.“

Postarija žena ulazi u bus i sjeda, naravno, do mene. Plaća kartu do Graza u eurima. Sada, najedanput, to više nije problem.

***

WC u busu, o iznenađenja li, se nije mogao koristiti, pa smo stajali svaki put kada bi netko morao obaviti bilo kakvu nuždu. Zato smo i zakasnili u Beč. Sigh.

***

TO BE CONTINUED...