INTENZIVAN DNEVNIK III: LIJENI DANI DEKADENCIJE

Iz madridskih petnaestak stupnjeva i iz tri sloja odjeće koje smo na sebe nabacili u autobusu u kojem je vozač nemilosrdno nafrljio klimu da ne zaboravimo Madrid, naglo smo uskočili u paralelnu stvarnost u Granadi. Termometar na autobusnoj stanici pokazivao je 35ºC, vrućina koja je grijala kosti bolje i brže od dobre slavonske šljivovice. Ni brzinski striptiz na autobusnoj nije pomogao. Bilo je nesnosno. Ali mi se nismo dali smesti.

Da odmah razjasnim, ovo „lijenost“ iz naslova nikako ne opisuje nas koji smo, kao pravi turisti, veselo trčkarali okolo praveći se da nam paklena vrućina uopće ne smeta i uvjeravajući se da je to baš super. S obzirom na to da je autosugestija nevjerojatno oružje za borbu protiv vrućine, stvarno nam je i bilo super. Svaki tren tog znojnog i masnog iskustva. Masnog jer smo umjesto kreme za sunčanje kupili ulje jer se, priznat ću, meni više svidjelo, a Hrvoju je ionako bilo svejedno. Posljedica je bila da smo cijelo vrijeme sjajili kao nedavno uglancani kip, skulptura Zaljubljeni, s druge strane, moram primijetiti da stvarno nismo izgorjeli, a i fino je mirisalo to ulje. Tako namašćeni napravili smo, ako je vjerovati Hrvojevoj super aplikaciji koja nam je odala nekoliko priznanja, oko četrdesetak kilometara u dva dana, većinom se uspinjući (ili se barem meni tako činilo). Dakle, lijeni nismo bili, što se ne može reći za svijet oko nas.

Sukob dvaju svjetova, našeg turističkog užurbanog i onog tamo, dogodio se već tijekom prvog sata našeg boravka u Granadi. Sjeli smo u restoran, gladni koliko već užurbani turisti mogu biti, planirali pojesti na brzinu i za sat vremena biti u idućem autobusu koji je išao prema selu gdje smo odsjeli. Pa, Granada nas je brzo svela na svoju mjeru. Prvo nas pol sata nitko nije ni pogledao, onda im je trebalo još sat i pol da nam donesu predjelo, pa još nekih pola sata za glavno jelo, a desert smo jedva dočekali. Nekih tri sata nakon konačno smo bili gotovi.

Selo u kojem smo bili smješteni bilo je zapravo blizu Granade, ali smješteno duboko u brdima Sierra Nevade. Gradić s manje od tisuću stanovnika, pokazao se kao pravi labirint u kojem smo se uspjeli izgubiti svaki puta kada smo dolazili ili izlazili iz hostela. Naš hostel, s druge strane, bio je smješten na samom vrhu sela, na što nas stranica hostela, naravno, nije upozorila. S druge strane, vrijedilo se penjati po tim prokletim strminama jer je pogled iz hostela na okolna zelena brda i mir koji ga je okruživao bio nezamjenjiv.

Quentar je jedno od onih sela u kojem dan ima između 48 i 72 sata. Vrijeme kao da je stalo. Psi su se toliko ulijenili da može proći cijeli dan a da se ne pomaknu, a na strance su već odavno prestali lajati. Neki tek podignu rep u znak da su te primijetili. Oni nesretniji nemaju dvorište u kojem su zakriveni sjenom nadstrešnice, pa se svako toliko moraju pomaknuti u potrazi za sjenom. Jedan pas je svaki puta kada smo prolazili uzdahnuo kao da mu naš prolazak predstavlja najveći napor u njegovu pasju životu, a tako je vjerojatno bilo. Dok su psi dangubili na užarenom asfaltu, njihovi ljudski gospodari vjerojatno su odrađivali svoju siestu u kućama debelih zidova, pažljivo izgrađenima da zimi zadrže toplinu, a ljeti spriječe ulazak vrućine. Kažem vjerojatno jer ljude baš i nismo vidjeli. Taj gradić, složili smo se, mogao je biti grad vampira ili zombija. Iako smo mi imali sreće i izašli iz njega ljudski. Ili jesmo li?

Grad koji se danju činio mrtav, noću bi oživio i cijeli svijet bi se sjatio u jedan od dva gradska okupljališta, restoran-kafić-bar-disko pompozno nazvan Los Angeles ili u taperíu nešto skromnijeg naziva: Tapas Mercedes. Kakve je tapase nudila Mercedes na kraju nismo saznali jer je bar uvijek bio prepun. Bilo je mjesta jedino na šanku, a Hrvoju, koji nije navikao na lude španjolske običaje, jesti s nogu činilo se suludo. Pa smo se zadovoljili Los Angelesom u kojem smo uživali u kroketima od bika koji su bili iznenađujuće dobri, i, drugi dan, u doručku koji je količinom mogao biti doručko-ručko-večera, ali hrabro smo pojeli sve do posljednje mrvice.

Iako mi je silno drago što smo vidjeli Quentar i doživjeli autentično južnjačko iskustvo, ostaje pitanje: tko bi zaboga danas živio u jednom takvom selu? U mrtvom selu od kojih tisuću ljudi, s autobusom koji prema Granadi ide svakih dva sata radnim danom i svaka četiri praznicima; u selu u kojem živa ljeti prijeti da će iskočiti iz termometra probijajući ponekad 50ºC, a oštre zime pronalaze put da se ušuljaju u seoske kuće debelih zidova. S druge strane, meni je drago da postoje jer nam je u tom seocetu bilo krasno, iako, priznat ću s dozom patetike koju ima svaka ljubavna priča, imam osjećaj da bi nam krasno bilo svugdje, dok god smo zajedno.

Kako kažu Španjolci: Para gustos, los colores; ja sam svakako više od grada i od palača, primjerice- Alhambre!

Ljubav na 35 stupnjeva

Malo je raj, ne?

I fkt je taj raj super, ali...:
Nemojte me svatit pogrešno,
Život u raju je doista rajski,
Ovdje sve je savršeno,
Ali su moji snovi zemaljski.

Ela i bik. Čaša je prazna i ja izgledam tako veselo, ne zato što sam "vesela", nego zato što sam upravo cijeli sadržaj te čaše sasula Hrvoju u krilo, na jedine duge traperice koje je imao sa sobom. Nije ni trepnuo, samo je nastavio snimati. Čovjek koji bi dao sve za dobru fotku :*

Sjećate se onog birca s početka priče u kojem smo hranu čekali tri sata? E, pa, kada sam išla na WC naišla sam na ovo. Što je to? Ošišana barbika u ljudskoj veličini s licem ofarbanim zelenim šljokičastim lakom. Jer, zašto ne?

Ali ono... stvarno ljubav. Jel pričam previše o ljubavi? Možda ima malo veze s tim što sam zaljubljena. Možda...

Pas koji je prelijen da otjera mačku. I mačka sa zlim pogledom. Sigurno je došla u selo da tamo kuje svoje zle planove.

INTENZIVNI DNEVNIK II.: KRVAVI DIJAMANTI

Kažu da nisi vidio Španjolsku ako nisi vidio Granadu, pa sam se tako prije koju godinu uputila tamo. I Španjolska koju sam tamo vidjela mi se uopće nije svidjela.

Da bismo uštedili na hostelu putovali smo noću i došli smo u Granadu u ranim jutarnjim satima. Umorni od puta i jedan od drugog. Bio je osmi mjesec i bilo je neizdrživo vruće, a onda je počela i padati kiša. Granada je smještena među planinama Sierra Nevade i klima je sve samo ne ugodna. Tijekom zime je ledeno, a tijekom ljeta pakleno. Granađani su navikli na sve... osim na kišu. Grad nema kanala uz cestu koji bi odnijeli vodu, ni žlijebova na krovovima. Prljave ulice za tren su se pretvorile u smrdljive bazene, a mi smo gacali močvarom tisućljetnog grada. Sjećam se da sam tada mislila da Granada možda jest dijamant Španjolske, ali onaj prljavi, još uvijek skriven u muljevitom blatu neke afričke rijeke. Ali već je bila postala krvavi dijamant. U tom gradu su 1492. kraljica Izabela I. od Kastilje i kralj Ferdinand IV. od Aragona proglasili kraj Reconquiste koja je trajala više od 800 godina. Španjolska koju su dosad poznavali nepovratno je nestala, a multikulturalna tolerantna zemlja pretvorila se u središte progona Židova i Maura i postala poznata po svojoj inkviziciji. U tom gradu je kardinal Cisneros, ispovjednik Katoličke Kraljice Izabele I., naredio veliko paljenje bezbožničkih knjiga. Tisuće svezaka gorjelo je te tužne noći u plamenu u kojem su nestala stoljetna hebrejska i arapska znanja. Knjige su pale prve, ali ni ljudi nisu bili pošteđeni. Počela je stoljetna bitka za „čistu krv“, mijenjanje identiteta, religije i kulture, odricanje od predaka, sve u nadljudskom i često neplodnom naporu da se dokaže da si cristiano viejo (stari kršćanin) i da nemaš ni traga židovske ili maurske krvi.

Nekoliko stotina godina kasnije, ali u sličnoj borbi ideologija u kojoj je crkva odigrala svoju značajnu ulogu, na ulicama toga grada pao je veliki španjolski pjesnik i dramatičar, Fedérico García Lorca; kasnije zakopan u jednu od mnogobrojnih masovnih grobnica koje su ostale kao podsjetnik na krvavi španjolski Građanski rat.

Tu krvavu Granadu sam vidjela prvi puta kada sam došla, među njezinim prljavim ulicama, trgovima koji su nepodnošljivo zaudarali na ustajali ptičji urin i bezglavim stanovnicima unezvjernim zbog kiše i ljepljive vrućine. Osim toga bila sam bolesna i bolna, umorna i vrlo vjerojatno nepodnošljiva. Ali više od svega, mi smo bili nepodnošljivi, nesnošljivi i, vrijeme će pokazati, neodrživi. Jedan moj prijatelj kaže da se neke ljubavi nikada ne bi trebale dogoditi. Mislim da je blesav. Ne bih mijenjala ni jedan trenutak ni jedne svoje ljubavi. Vjerujem da život nije uvijek uzročno posljedičan, ali sam sasvim sigurna u sljedeće: da tada nisam vidjela tu krvavu Granadu s kojom sam dijelila osjećaj boli, melankolije i izgubljenosti, ne bih vidjela ni ovu Granadu, s kojom sam mogla podijeliti najsretnije trenutke u svom dosadašnjem životu. Trenutke nepomućene sreće i ljubavi na 35 stupnjeva u travnju. A ona nas je zauzvrat dočekala širom otvorenih ruku i dala nam sve što se od jednog tisućljetnog grada uopće može poželjeti.

Preuzeto s: http://f.tqn.com/y/vidaverde/1/W/I/3/-/-/DiamanteSangre_DanielGrizelj_Getty.jpg

Preuzeto s: https://letranueva.blogia.com/upload/20100908204809-quema-libros.jpg

INTENZIVNI DNEVNIK I.: DON QUIJOTE JE BIO KRATKOVIDAN

Skoro 400 godina nakon Cervantesove smrti, znanstvenici su konačno sa sigurnošću potvrdili mjesto njegova posljednjeg počivališta. Nalazi se u Barrio de las Letras (Naselje književnosti), jednom od najstarijih madridskih „kvartova“, u samostanu Trinitarki, jednoj od tri zgrade koje su se oprle zidu vremena i stoje tamo već više od 400 godina (druge dvije su jedna crkva i kuća Lope de Vege). Karakterističnom ironičnom igrom sudbine, Cervantesov grob nalazi se u ulici Lope de Vege, njegova zakleta neprijatelja i osobe na koju je Cervantes do kraja svog života bio silno ljubomoran. Autor Don Quijotea do svoje smrti nije u potpunosti shvatio veličinu svog djela i do samog kraja pokušavao je napisati barem jednu dramu koja bi veličinom i vještinom odgovarala jednoj od tisuću drama koje je za života napisao Lope de Vega. Kuća Lope de Vege, s druge strane, nalazi se u ulici koja nosi Cervantesovo ime.

Kad smo već kod važnih otkrića, i ja sam prošli tjedan došla do pokojeg. Za početak, Don Quijote nije bio lud, bio je kratkovidan. Otkrila sam to sasvim slučajno, dok sam se s Hrvojem vozila bespućima Kastilje La Manche prema Granadi. Španjolski krajolik je nešto najnevjerojatnije na svijetu, od zelenih prostranstava na sjeveru koja podsjećaju na irske proplanke (usput budi rečeno, u Galiciji, jednoj od španjolskih „županija“ koja se nalazi točno iznad Portugala, nacionali instrument su gajde), preko Kastilje i Leóna i Kastilje La Manche, Španjolske kakvu poznajemo iz Cervantesovih romana, do polupustinjske Andaluzije u kojoj se izmjenjuje suncem spaljeno nisko raslinje i velebni maurski vrtovi. No vratimo se na početak, Don Quijote i kratkovidnost.

„Gle, ljubav, ovčice, ovčice!“ vikala sam uzbuđeno dok je zbunjeni Hrvoje kroz polusan pokušao detektirati te ovce.

„Ela, to nisu ovce. To je bijelo kamenje! Daj stavi naočale“, konačno je rekao, a onda prasnuo u smijeh. „Oprosti, trudio sam se ostati ozbiljan...“

Tvrdoglavo sam odbila staviti naočale i odlučila da me zavela igra svjetla i sjene, a ne moja kratkovidnost. Ali onda se slična epizoda ponovila s vjetrenjačom, za koju sam mislila da je silos, i s pravim ovcama, jer sam mislila da me zeza i pokazuje mi kamenje. I onda sam se predala i stavila naočale. Krajolik La Manche najedanput se iz zelene mrlje pretvorio u šumu, i bijele točke su postale kuće, i stvarno sam ugleda ovčice. I onda sam shvatila, Don Quijote nije bio lud, bio je kratkovidan, ali preponosan da bi to priznao, i mnogo maštovitiji od mene. I onda je smislio cijelu onu priču s viteškim romanima i Dulcineom jer mu je to bilo manje bolno nego priznati notornu činjenicu- da ne vidi!

Preview: mi na 35 stupnjeva, a iza nas (ali izvan slike, morat ćete mi vjerovati na riječ), snježni vrhovi. Ljubav je vruća.

Zeleni proplanci Sierra Nevade

Barrio de las Letras: pročelje samostana u kojem je pokopan Cervantes. Inače, u tom samostanu se zaredila kći Lope de Vege, pa su, kada je umro, skrenuli pogrebnu povorku kako bi ona s prozora mogla prisustvovati pogrebu. Osim toga, ovo je autentična madridska slika. Ako tri generacije neke obitelji žive u Madridu oni postaju gatos (mačci). Pravi Madriđanin je dakle- mačak. Ime dolazi od toga što su madridske ulice nekoć bile pune mačaka.

Šumaaaa... Uvijek vičem na Hrvoja kada fotografira, a sada mi je žao što nemamo više fotografija da vam pokažem nevjerojatne španjolske pejzaže. Tako mi i treba.