Skoro 400 godina nakon Cervantesove smrti, znanstvenici
su konačno sa sigurnošću potvrdili mjesto njegova posljednjeg počivališta.
Nalazi se u Barrio de las Letras
(Naselje književnosti), jednom od najstarijih madridskih „kvartova“, u
samostanu Trinitarki, jednoj od tri zgrade koje su se oprle zidu vremena i
stoje tamo već više od 400 godina (druge dvije su jedna crkva i kuća Lope de
Vege). Karakterističnom ironičnom igrom sudbine, Cervantesov grob nalazi se u
ulici Lope de Vege, njegova zakleta neprijatelja i osobe na koju je Cervantes
do kraja svog života bio silno ljubomoran. Autor Don Quijotea do svoje smrti nije u potpunosti shvatio veličinu svog
djela i do samog kraja pokušavao je napisati barem jednu dramu koja bi
veličinom i vještinom odgovarala jednoj od tisuću drama koje je za života
napisao Lope de Vega. Kuća Lope de Vege, s druge strane, nalazi se u ulici koja
nosi Cervantesovo ime.
Kad smo već kod važnih otkrića, i ja sam prošli tjedan
došla do pokojeg. Za početak, Don Quijote nije bio lud, bio je kratkovidan.
Otkrila sam to sasvim slučajno, dok sam se s Hrvojem vozila bespućima Kastilje
La Manche prema Granadi. Španjolski krajolik je nešto najnevjerojatnije na
svijetu, od zelenih prostranstava na sjeveru koja podsjećaju na irske proplanke
(usput budi rečeno, u Galiciji, jednoj od španjolskih „županija“ koja se nalazi
točno iznad Portugala, nacionali instrument su gajde), preko Kastilje i Leóna i
Kastilje La Manche, Španjolske kakvu poznajemo iz Cervantesovih romana, do
polupustinjske Andaluzije u kojoj se izmjenjuje suncem spaljeno nisko raslinje
i velebni maurski vrtovi. No vratimo se na početak, Don Quijote i
kratkovidnost.
„Gle, ljubav, ovčice, ovčice!“ vikala sam uzbuđeno dok je
zbunjeni Hrvoje kroz polusan pokušao detektirati te ovce.
„Ela, to nisu ovce. To je bijelo kamenje! Daj stavi
naočale“, konačno je rekao, a onda prasnuo u smijeh. „Oprosti, trudio sam se
ostati ozbiljan...“
Tvrdoglavo sam odbila staviti naočale i odlučila da me
zavela igra svjetla i sjene, a ne moja kratkovidnost. Ali onda se slična
epizoda ponovila s vjetrenjačom, za koju sam mislila da je silos, i s pravim
ovcama, jer sam mislila da me zeza i pokazuje mi kamenje. I onda sam se predala
i stavila naočale. Krajolik La Manche najedanput se iz zelene mrlje pretvorio u
šumu, i bijele točke su postale kuće, i stvarno sam ugleda ovčice. I onda sam
shvatila, Don Quijote nije bio lud, bio je kratkovidan, ali preponosan da bi to
priznao, i mnogo maštovitiji od mene. I onda je smislio cijelu onu priču s
viteškim romanima i Dulcineom jer mu je to bilo manje bolno nego priznati
notornu činjenicu- da ne vidi!
 |
| Preview: mi na 35 stupnjeva, a iza nas (ali izvan slike, morat ćete mi vjerovati na riječ), snježni vrhovi. Ljubav je vruća. |
 |
| Zeleni proplanci Sierra Nevade |
 |
| Barrio de las Letras: pročelje samostana u kojem je pokopan Cervantes. Inače, u tom samostanu se zaredila kći Lope de Vege, pa su, kada je umro, skrenuli pogrebnu povorku kako bi ona s prozora mogla prisustvovati pogrebu. Osim toga, ovo je autentična madridska slika. Ako tri generacije neke obitelji žive u Madridu oni postaju gatos (mačci). Pravi Madriđanin je dakle- mačak. Ime dolazi od toga što su madridske ulice nekoć bile pune mačaka. |
 |
| Šumaaaa... Uvijek vičem na Hrvoja kada fotografira, a sada mi je žao što nemamo više fotografija da vam pokažem nevjerojatne španjolske pejzaže. Tako mi i treba. |
Nema komentara:
Objavi komentar