INTENZIVAN DNEVNIK III: LIJENI DANI DEKADENCIJE

Iz madridskih petnaestak stupnjeva i iz tri sloja odjeće koje smo na sebe nabacili u autobusu u kojem je vozač nemilosrdno nafrljio klimu da ne zaboravimo Madrid, naglo smo uskočili u paralelnu stvarnost u Granadi. Termometar na autobusnoj stanici pokazivao je 35ºC, vrućina koja je grijala kosti bolje i brže od dobre slavonske šljivovice. Ni brzinski striptiz na autobusnoj nije pomogao. Bilo je nesnosno. Ali mi se nismo dali smesti.

Da odmah razjasnim, ovo „lijenost“ iz naslova nikako ne opisuje nas koji smo, kao pravi turisti, veselo trčkarali okolo praveći se da nam paklena vrućina uopće ne smeta i uvjeravajući se da je to baš super. S obzirom na to da je autosugestija nevjerojatno oružje za borbu protiv vrućine, stvarno nam je i bilo super. Svaki tren tog znojnog i masnog iskustva. Masnog jer smo umjesto kreme za sunčanje kupili ulje jer se, priznat ću, meni više svidjelo, a Hrvoju je ionako bilo svejedno. Posljedica je bila da smo cijelo vrijeme sjajili kao nedavno uglancani kip, skulptura Zaljubljeni, s druge strane, moram primijetiti da stvarno nismo izgorjeli, a i fino je mirisalo to ulje. Tako namašćeni napravili smo, ako je vjerovati Hrvojevoj super aplikaciji koja nam je odala nekoliko priznanja, oko četrdesetak kilometara u dva dana, većinom se uspinjući (ili se barem meni tako činilo). Dakle, lijeni nismo bili, što se ne može reći za svijet oko nas.

Sukob dvaju svjetova, našeg turističkog užurbanog i onog tamo, dogodio se već tijekom prvog sata našeg boravka u Granadi. Sjeli smo u restoran, gladni koliko već užurbani turisti mogu biti, planirali pojesti na brzinu i za sat vremena biti u idućem autobusu koji je išao prema selu gdje smo odsjeli. Pa, Granada nas je brzo svela na svoju mjeru. Prvo nas pol sata nitko nije ni pogledao, onda im je trebalo još sat i pol da nam donesu predjelo, pa još nekih pola sata za glavno jelo, a desert smo jedva dočekali. Nekih tri sata nakon konačno smo bili gotovi.

Selo u kojem smo bili smješteni bilo je zapravo blizu Granade, ali smješteno duboko u brdima Sierra Nevade. Gradić s manje od tisuću stanovnika, pokazao se kao pravi labirint u kojem smo se uspjeli izgubiti svaki puta kada smo dolazili ili izlazili iz hostela. Naš hostel, s druge strane, bio je smješten na samom vrhu sela, na što nas stranica hostela, naravno, nije upozorila. S druge strane, vrijedilo se penjati po tim prokletim strminama jer je pogled iz hostela na okolna zelena brda i mir koji ga je okruživao bio nezamjenjiv.

Quentar je jedno od onih sela u kojem dan ima između 48 i 72 sata. Vrijeme kao da je stalo. Psi su se toliko ulijenili da može proći cijeli dan a da se ne pomaknu, a na strance su već odavno prestali lajati. Neki tek podignu rep u znak da su te primijetili. Oni nesretniji nemaju dvorište u kojem su zakriveni sjenom nadstrešnice, pa se svako toliko moraju pomaknuti u potrazi za sjenom. Jedan pas je svaki puta kada smo prolazili uzdahnuo kao da mu naš prolazak predstavlja najveći napor u njegovu pasju životu, a tako je vjerojatno bilo. Dok su psi dangubili na užarenom asfaltu, njihovi ljudski gospodari vjerojatno su odrađivali svoju siestu u kućama debelih zidova, pažljivo izgrađenima da zimi zadrže toplinu, a ljeti spriječe ulazak vrućine. Kažem vjerojatno jer ljude baš i nismo vidjeli. Taj gradić, složili smo se, mogao je biti grad vampira ili zombija. Iako smo mi imali sreće i izašli iz njega ljudski. Ili jesmo li?

Grad koji se danju činio mrtav, noću bi oživio i cijeli svijet bi se sjatio u jedan od dva gradska okupljališta, restoran-kafić-bar-disko pompozno nazvan Los Angeles ili u taperíu nešto skromnijeg naziva: Tapas Mercedes. Kakve je tapase nudila Mercedes na kraju nismo saznali jer je bar uvijek bio prepun. Bilo je mjesta jedino na šanku, a Hrvoju, koji nije navikao na lude španjolske običaje, jesti s nogu činilo se suludo. Pa smo se zadovoljili Los Angelesom u kojem smo uživali u kroketima od bika koji su bili iznenađujuće dobri, i, drugi dan, u doručku koji je količinom mogao biti doručko-ručko-večera, ali hrabro smo pojeli sve do posljednje mrvice.

Iako mi je silno drago što smo vidjeli Quentar i doživjeli autentično južnjačko iskustvo, ostaje pitanje: tko bi zaboga danas živio u jednom takvom selu? U mrtvom selu od kojih tisuću ljudi, s autobusom koji prema Granadi ide svakih dva sata radnim danom i svaka četiri praznicima; u selu u kojem živa ljeti prijeti da će iskočiti iz termometra probijajući ponekad 50ºC, a oštre zime pronalaze put da se ušuljaju u seoske kuće debelih zidova. S druge strane, meni je drago da postoje jer nam je u tom seocetu bilo krasno, iako, priznat ću s dozom patetike koju ima svaka ljubavna priča, imam osjećaj da bi nam krasno bilo svugdje, dok god smo zajedno.

Kako kažu Španjolci: Para gustos, los colores; ja sam svakako više od grada i od palača, primjerice- Alhambre!

Ljubav na 35 stupnjeva

Malo je raj, ne?

I fkt je taj raj super, ali...:
Nemojte me svatit pogrešno,
Život u raju je doista rajski,
Ovdje sve je savršeno,
Ali su moji snovi zemaljski.

Ela i bik. Čaša je prazna i ja izgledam tako veselo, ne zato što sam "vesela", nego zato što sam upravo cijeli sadržaj te čaše sasula Hrvoju u krilo, na jedine duge traperice koje je imao sa sobom. Nije ni trepnuo, samo je nastavio snimati. Čovjek koji bi dao sve za dobru fotku :*

Sjećate se onog birca s početka priče u kojem smo hranu čekali tri sata? E, pa, kada sam išla na WC naišla sam na ovo. Što je to? Ošišana barbika u ljudskoj veličini s licem ofarbanim zelenim šljokičastim lakom. Jer, zašto ne?

Ali ono... stvarno ljubav. Jel pričam previše o ljubavi? Možda ima malo veze s tim što sam zaljubljena. Možda...

Pas koji je prelijen da otjera mačku. I mačka sa zlim pogledom. Sigurno je došla u selo da tamo kuje svoje zle planove.