ČAROBNE ŠUME

Negdje sam nekada davno pročitala da je Madrid glavni grad s najvećim brojem stabla posađenim po broju stanovnika. Ne znam je li to i dalje istina, ali istina je da svako stablo ima svoju priču. Isto tako je istina da Madriđani vole svoja stabla. Ovakvu kulturu parkova vidjela sam samo još u Ujedinjenom Kraljevstu i Irskoj, ali, iako je lijepo ispružiti se na uredno podšišanom engleskom travnjaku, sivo nebo iznad tebe i mokra trava pod tobom pomalo ubijaju atmosferu. U Zagrebu imamo krasne parkove, ali osim za opijanje i rekreaciju, mislim da ih zanemarujemo. Uzimamo ih zdravo za gotovo. Nema piknika ni beskonačnih šetnji, ne sjedimo stoljećima u parku diveći se prirodi ili čitajući knjigu (čast iznimkama). Parkovi su nekako na krivim mjestima. Uvijek sam poslije odvratnog napornog predavanja imala potrebu iskoristiti sunčan da i sjesti na neku travnatu površinu, ali svaki dijelić travnjaka ispred Filozofskog je bio okupiran, a klupe bezicirane s nekim cijeloživotnim studentom koji ti pomoću Derridaingo poučka i teških riječi pokušava objasniti zašto je to njegova klupa. Naravno da ne postoji Derridain poučak. I naravno da rečenice koje govori nemaju smisla, ali odeš sjesti u Arku jer ti se jednostavno neda („horizontalno vertiklana pozicioniranost disfunkcionalnog bića u diskrepanciji univerzuma“ je nešto što sam čula da osoba izgovara ozbiljnim tonom).

Usred Retira, jednog od najljepših madridskih parkova je- pazi sad- KNJIŽNICA. Knjižnica s ogromnim prozorima i hrpetinom prostora za učenje koja je sada, u ispitnom periodu, otvorena do 2 ujutro radnim danom i do 1 ujutro subotom i nedjeljom „da bi olakšala studentima pripremu ispita“ stoji na službenim stranicama. A ako čitanje u prirodi i nije vaš đir, ima drugih stvari. Kod statue palom anđelu, AKA Luciferu, ljudi vježbaju apsolutno sve: od plesanja na skejtu, preko power joge do akrobacija na rolama. Fun fact: '90tih je kip Palog anđela zamijenio kip generala Franca. Osim toga, možete se voziti barčicom po umjetnom jezeru, izgubiti se u šumi, hraniti patke, diviti se najstarijem madridskom stablu, ili umjetnosti. Dvije zgrade koje pripadaju najvećem španjolskom muzeju suvremene umjetnosti Centro del arte Reina Sofia nalaze se u Retiru: Velazquezova palača i Kristalna palača. A Kristalna palača je bajka. Osoba može biti najviše antimonarhistička na svijetu, ali ako je barem malo zatrovana groznim bajkama braće Grimm i njima sličnih ući će unutra i među njezinim staklenim stjenkama okruženima visokim drvećem i jezercem sa slapom i kornjačama i patkama iz kojeg rastu indijski čempresi morat će se osjećati kraljevski. A ako uz to ima i malo mašte bit će kraljica svog vilinskog kraljevstva. Usamljena u svojoj moći. Kako samo kraljice u svojim palačama mogu biti. Bez obzira na ljepotu koja ih okružuje. Jer svi znamo da su kraljice opsjednute vlašću i žele zadržati lijepe stvari. A Retiro je ultimativna lijepa stvar. Dragulj koji svaka kraljica želi imati u svojoj kruni.

Napustit ćemo na tren Madrid i vratiti se u prošlost. 10.11.1989. doktor je ušao u maminu bolničku sobu i rekao: „Nećeš vjerovati što se dogodilo, svijet danas više nije isti!“ Mama je rekla: „Znam, znam, rodila se Ela!“ A doktor ju je pogledao kao da je pala s Marsa i rekao: „Ne, jučer je pao berlinski zid.“ Moje rođenje tako je bilo zasjenjeno drugim mnogo većim događajem, početkom takozvane slobodne Europe simbolično obilježenog razbijanjem. Čekićima, vilicama i golim rukama budući Europljani zdušno su navalili na zid. Razmrskali ga u komadiće koji se i danas preskupo prodaju u berlinskim suvenirnicama. A onda su neke dijelove razaslali po svim glavnim gradovima Europe. Nisam to znala, ali navodno je svaka prijestolnica dobila svoj komadić. Gdje je naš, usput budi rečeno? Vjerojatno u Beogradu L U svakom slučaju, berlinski zid u Madridu je u Parku Berlin. I taj park je divan. Tamo smo napravili piknik među ružama. I divili se ostacima berlinskog zida. Wikipedija nam je ispričala da je dan prije svečanog otkrivanja berlinskog zida Madridu jedan revni pripadnik gradske čistoće pokušao očistiti „odvratne škrabotine koje su delikventi naškrabali po zidu“ (ili ti pet desetljeća poruka koji tom komadu cigle znatno podiže simboličku vrijednost). Unatoč njegovim naporima, zid je i dalje pun škrabotina. (Talijani s kojima sam bila na pikniku ispričali su mi da je prije nekoliko godina jedna čistačica u rimskom muzeju suvremene umjetnosti preko noći očistila nekoliko umjetničkih dijela. Mislim da to prije govori nešto o suvremenoj umjetnosti nego o želji jedne čistačice da dobro obavi svoj posao)

A tu je i Casa de Campo i Campo de Moros. Oba tik do moje kuće. Prava sam sretnica.

P.S. Ovdje je proljeće i divno je. (Tekst je napisan kada je bilo tjedan dana proljeća. Sada je ljeto i ne može se spavati. Nema razloga za ljubomoru.)

 

Templo de Debod, još jedan od mnogobrojnih madridskih parkova. Poseban po tome što je u njemu egipatski hram strah oko 2200 godina (na slici). Naime, '60 godina prošlog stoljeća je Španjolska pomogla Egiptu oko Asuanskog kanala zbog kojeg su se u opasnosti našli povijesni spomenici na području Nubije. UN je zatražio pomoć. Španjolska, Italija, SAD i Nizozemska su se odazvale. Kao zahvalu Egipat je svakoj državi poklonio po jedan hram (u stilu imamo mi toga previše). Ovaj park je među madriđanima poynat kao mjesto s najljepšim zalaskom sunca.

Ana i ja u Palacio de cristal u Retiru. Trenutno je izložba o kulturi i tradiciji Zapadne Sahare.

Piknik u Parku Berlin.

Sveti Izidor je svetac zaštitnik Madrida. Na njegov dan madriđani se oblače u tradicionalne nošnje i naprave veliko prošćenje pokraj njegovog svetišta. U parku pokraj groblja...

Campo del Moro jedan je od tri velika parka koji okružuju kraljevsku palaću. U prijevodu njegovo ime znači "Polje Maura" jer je neki maurski vojskovođa čije ime ne znam tamo imao vojni tabor u vrijeme kada su se kršćani i mauri borili za prevlast na poluotoku. Do nedavno (nekih petnaestak godina) bio je zatvoren za javnost kao privatno vlasništvo španjolskih kraljeva. Sada se može posjetiti svaki dan od 9 do 8. Iako je često zatvoren bez ikakvog objašnjenja.

Među ljepotama na koje se može naići u parku su totalno lude patke koji s vremena na vrije zajašu kamene kornjače. Sigurna sam da te kornjače ožive po noći kada se park zatvori i malteretiraju jadne patke.

Za mene je taj park čaroban. Imamo posebnu vezu. Prvi puta kada sam otišla na jezeru sam naišla na brojen paunove. Svi su paradirali okolo pred unezvjerenom djecom koja su ih pokušavala natjerati da podignu rep. Nisu se dali. Otišla sam sjesti u udaljeni ružičnjak da bih na miru čitala. Nakon nekoliko minuta čula sam kako mi se neko prikrada iza leđa. Umrla sam od straha jer sam bila sama u izoliranom dijelu parka. Okrenula sam se... i bio je tamo. Prišao mi je, napravio dva kruga oko fontane, i nakon toga me drsko pogledao i podigao rep. Napravio je cijelu tu predstavu samo za mene. Bila sam počašćena i odlučila sam da će to ostati samo između mene i njega. Odlučila sam biti sebična i ni sa kim podijeliti šarenu raskoš njegova repa i tajnog plesa. Ali nakon što je nastavio izvoditi predstavu idućih 15 minuta, nisam više mogla izdržati. Uslikala sam ga i odlučila biti velikodušna i podijeliti ga s vama iako čarobni trenuci njegova zavodničkog plesa ostaju samo naši.

Kućica za lov u jednom dijelu parka. Meni izgleda kao jedna od onih stvari iz jeftinih ljubića gdje se sluškinja i grof sklone za vrijeme oluje, on ju obljubi, i slijede strastvene scene ljubavnog spajanja, mnogo uvjerljivije nego u Pedeset nijansi sive i često mnogo inteligentnije. Onda se grof smrtno zaljubi i odluči uzeti djevojku iako je sluškinja jer prava ljubav ne poznaje klase. Ali onda se otkrije da je i ona zapravo plemenitkog roda. Što smo zapravo oduvijek znali jer kako bi se jedan grof zaljubio u seljančicu. U svakom slučaju, sigurna sam da je ovdje pokoji grof silovao neku jadnu sluškinju, napravio joj dijete i onda nestao. Ili je možda Izabela II., slavna po tome što je svaka dva tjedna morala mijenjati stražu jer ih je sve potrošila, ovdje vodila svoje nevine žrtve. Ili njezin muž, koji je sa svojom stražom radio isto...

BAZENI I OSTALE TRAUME

U Madridu izraz „pasje vrućine“ poprima sasvim novi smisao. Noću od vrućine ne možemo spavati još od početka svibnja. Jutra donose osvježenje s petnaestak stupnjeva koji će se tijekom dana popesti na iznad trideset. Možda nikada prije nisam obraćala pažnju, ali je li normalno da temperatura tijekom dana naraste za više od duplo, s razlikama od dvadesetak stupnjeva?

Jučer sam spas potražila na bazenu. Mnoge madridske zgrade imaju vlastiti bazen. Obično više zgrade koje tvore „zajednicu susjeda“ (comunidad de vecinos) dijele bazen, što je zgodno jer se dijele troškovi, a i susjedi se druže. Nakon toga postoje mnogobrojni gradski bazeni, otvoreni i natkriveni. Usput budi rečeno, postoje i gradske teretane i saune. Sve otvoreno za šire pučanstvo uz mjesečnu kartu koja košta pedesetak eura. Dostupnost tog tipa usluga nešto je što Zagrebu ozbiljno fali. Primjerice ako Madriđani žele trčati imaju prekrasnu, nedavno uređenu, šetnicu uz rijeku. Na njoj su jasno označeni kilometri, a uz stazu se može uživati u brojnim sportskim i zabavnim sadržajima. Kao što je jedan od najvećih tobogana koje sam vidjela. Djeca nemaju problema, izlete ko metak, ali imaju malo kila, pa ne lete daleko. Ja sam, s druge strane, odletila par metara. I kao da nije bilo dosta što sam izletjela brzinom svjetlosti na guzicu i usput skoro razbila nos na rubu igrališta, morala sam imati suknju, koja se morala dići i svi trogodišnjaci oko mene imali su priliku vidjeti moje gaćice. I njihove tate... i mame... i psi. Pretpostavljam da sam dobro prošla jer me nitko nije optužio za pedofiliju. Ali naučila sam da igrati se Petra Pana ne može proći bez kazne. Irene, trogodišnja kći mojih prijatelja, približila mi se i rekla: „Pala si. Ti si prevelika da padneš.“ Što je, čini se, u svijetu trogodišnjaka urnebesna izjava jer je bila dovoljna da se cijela četa malih demona zamaskiranih u djecu odvali od smijeha. Ostala sam ležati tamo pitajući se kako se jednoj odrasloj osobi dogodi da nakon ozbiljne nesreće leži na šljunku bolnog dupeta s haljinom preko glave i hrpom djece koja u nju upiru prstom umirući od smijeha?

No naravno da većina ljudi neće biti tako blesava, pa će im najveći problem trčanja uz rijeku biti sutrašnji muskufiber. Ako su žedni mogu se osvježiti na jednoj od mnogobrojnih pumpi za vodu, ako se žele nagraditi sladoledom, mogu i to jer uz obalu ima niz barova, ako žele leći na tren, na jednom dijelu je uređena plaža na travnjaku s krasno podšišanom travom i besplatnim ležaljkama. A znate što je najbolje od svega? Madrid zapravo nema rijeku. Manzanares je zapravo potok koji je netko iz obijesti odlučio nazvati rijekom. Mi imamo Savu, a bilo bi nam bolje da imamo dobro uređen potok. Krasan nasip, savršen za raznovrsne sportske aktivnosti, dugu obalu koja je nekada bila uređena i na kojoj su bila brojna kupališta i bircevi i što ti ja znam što sve ne. I OK, OK, ne predlažem da se kupamo u Savi, ali stvarno se ne može postaviti ni neka fontanica za vodu da ne umreš od žeđi na 40°C? I zašto nemamo više bazena? Od kada se zatvorio bazen na Sveticama istočni dio grada nema ni jedan otvoreni javni bazen, a i u ostatku grada ih imamo tek dva, tri. Zašto plaćamo te ogromne bezmislene poreze, a nemamo pristup osvnovnim sadržajima civiliziranih metropola? I zašto alternativa za Zagrepčane mora biti „ko ima para kupa se u moru, a ko ne doma u lavoru“? Naravno, naravno, Jarun, ali to je već druga priča.

Zapravo sam željela pisati o svojim bazenskim traumama. Hrvatskim, ne španjolskim. Ovdje mi je jedina trauma bila voda koja je bila stupanj prehladna. I jako stare žene u toplesu. Ali ne zato što su stare ili u toplesu. Nego zato što su im se sise ovjesile do pupka, a s obzirom da su moje vlastite grudi pristojne veličine, bojala sam se da gledam vlastitu budućnost. Kasnije sam čak imala noću moru o tome. Ne znam kako se ovaj blog pretvorio u gruntanje o nedostatku javnih sadržaja u hrvatskoj metropoli. Želim ostati živjeti u Madridu. Madrid je najbolji grad.

Mnoštvo golih ljudi

Skupile smo zadnje pare za dvije sangrie. Jer inače nije ljeto.

Na rijeci ima stvarno prekrasnih mostova koji su i prekrasni vidikovci. Mislim da je ovaj dobio i nagradu za dizajn. http://diariodesign.com/2011/05/pasarela-arganzuela-de-dominique-perrault-tendiendo-puentes-con-madrid-rio/

Pokraj one plaže na rijeci o kojoj sam pričala se nalazi ova "interaktivna" fontana. Super je za instant osvježenje.
http://www.metropoli.com/salir/2014/08/06/53e21945ca4741a8128b4580.html

Desetak kilometara duga šetnica nudi sve što se može poželjeti. Čak i kulturni sadržaj jer je popularni Matadero uz rijeku (bivša klaonica, sada, nakon godina propadanja, revitalizirani samoupravljajući javni kulturni prostor).
http://www.parquelineal.es/introduccion/madrid-rio.php

Mjesto nesreće...
http://planesparahacerconhijos.com/2014/03/madrid-rio/