ČAROBNE ŠUME

Negdje sam nekada davno pročitala da je Madrid glavni grad s najvećim brojem stabla posađenim po broju stanovnika. Ne znam je li to i dalje istina, ali istina je da svako stablo ima svoju priču. Isto tako je istina da Madriđani vole svoja stabla. Ovakvu kulturu parkova vidjela sam samo još u Ujedinjenom Kraljevstu i Irskoj, ali, iako je lijepo ispružiti se na uredno podšišanom engleskom travnjaku, sivo nebo iznad tebe i mokra trava pod tobom pomalo ubijaju atmosferu. U Zagrebu imamo krasne parkove, ali osim za opijanje i rekreaciju, mislim da ih zanemarujemo. Uzimamo ih zdravo za gotovo. Nema piknika ni beskonačnih šetnji, ne sjedimo stoljećima u parku diveći se prirodi ili čitajući knjigu (čast iznimkama). Parkovi su nekako na krivim mjestima. Uvijek sam poslije odvratnog napornog predavanja imala potrebu iskoristiti sunčan da i sjesti na neku travnatu površinu, ali svaki dijelić travnjaka ispred Filozofskog je bio okupiran, a klupe bezicirane s nekim cijeloživotnim studentom koji ti pomoću Derridaingo poučka i teških riječi pokušava objasniti zašto je to njegova klupa. Naravno da ne postoji Derridain poučak. I naravno da rečenice koje govori nemaju smisla, ali odeš sjesti u Arku jer ti se jednostavno neda („horizontalno vertiklana pozicioniranost disfunkcionalnog bića u diskrepanciji univerzuma“ je nešto što sam čula da osoba izgovara ozbiljnim tonom).

Usred Retira, jednog od najljepših madridskih parkova je- pazi sad- KNJIŽNICA. Knjižnica s ogromnim prozorima i hrpetinom prostora za učenje koja je sada, u ispitnom periodu, otvorena do 2 ujutro radnim danom i do 1 ujutro subotom i nedjeljom „da bi olakšala studentima pripremu ispita“ stoji na službenim stranicama. A ako čitanje u prirodi i nije vaš đir, ima drugih stvari. Kod statue palom anđelu, AKA Luciferu, ljudi vježbaju apsolutno sve: od plesanja na skejtu, preko power joge do akrobacija na rolama. Fun fact: '90tih je kip Palog anđela zamijenio kip generala Franca. Osim toga, možete se voziti barčicom po umjetnom jezeru, izgubiti se u šumi, hraniti patke, diviti se najstarijem madridskom stablu, ili umjetnosti. Dvije zgrade koje pripadaju najvećem španjolskom muzeju suvremene umjetnosti Centro del arte Reina Sofia nalaze se u Retiru: Velazquezova palača i Kristalna palača. A Kristalna palača je bajka. Osoba može biti najviše antimonarhistička na svijetu, ali ako je barem malo zatrovana groznim bajkama braće Grimm i njima sličnih ući će unutra i među njezinim staklenim stjenkama okruženima visokim drvećem i jezercem sa slapom i kornjačama i patkama iz kojeg rastu indijski čempresi morat će se osjećati kraljevski. A ako uz to ima i malo mašte bit će kraljica svog vilinskog kraljevstva. Usamljena u svojoj moći. Kako samo kraljice u svojim palačama mogu biti. Bez obzira na ljepotu koja ih okružuje. Jer svi znamo da su kraljice opsjednute vlašću i žele zadržati lijepe stvari. A Retiro je ultimativna lijepa stvar. Dragulj koji svaka kraljica želi imati u svojoj kruni.

Napustit ćemo na tren Madrid i vratiti se u prošlost. 10.11.1989. doktor je ušao u maminu bolničku sobu i rekao: „Nećeš vjerovati što se dogodilo, svijet danas više nije isti!“ Mama je rekla: „Znam, znam, rodila se Ela!“ A doktor ju je pogledao kao da je pala s Marsa i rekao: „Ne, jučer je pao berlinski zid.“ Moje rođenje tako je bilo zasjenjeno drugim mnogo većim događajem, početkom takozvane slobodne Europe simbolično obilježenog razbijanjem. Čekićima, vilicama i golim rukama budući Europljani zdušno su navalili na zid. Razmrskali ga u komadiće koji se i danas preskupo prodaju u berlinskim suvenirnicama. A onda su neke dijelove razaslali po svim glavnim gradovima Europe. Nisam to znala, ali navodno je svaka prijestolnica dobila svoj komadić. Gdje je naš, usput budi rečeno? Vjerojatno u Beogradu L U svakom slučaju, berlinski zid u Madridu je u Parku Berlin. I taj park je divan. Tamo smo napravili piknik među ružama. I divili se ostacima berlinskog zida. Wikipedija nam je ispričala da je dan prije svečanog otkrivanja berlinskog zida Madridu jedan revni pripadnik gradske čistoće pokušao očistiti „odvratne škrabotine koje su delikventi naškrabali po zidu“ (ili ti pet desetljeća poruka koji tom komadu cigle znatno podiže simboličku vrijednost). Unatoč njegovim naporima, zid je i dalje pun škrabotina. (Talijani s kojima sam bila na pikniku ispričali su mi da je prije nekoliko godina jedna čistačica u rimskom muzeju suvremene umjetnosti preko noći očistila nekoliko umjetničkih dijela. Mislim da to prije govori nešto o suvremenoj umjetnosti nego o želji jedne čistačice da dobro obavi svoj posao)

A tu je i Casa de Campo i Campo de Moros. Oba tik do moje kuće. Prava sam sretnica.

P.S. Ovdje je proljeće i divno je. (Tekst je napisan kada je bilo tjedan dana proljeća. Sada je ljeto i ne može se spavati. Nema razloga za ljubomoru.)

 

Templo de Debod, još jedan od mnogobrojnih madridskih parkova. Poseban po tome što je u njemu egipatski hram strah oko 2200 godina (na slici). Naime, '60 godina prošlog stoljeća je Španjolska pomogla Egiptu oko Asuanskog kanala zbog kojeg su se u opasnosti našli povijesni spomenici na području Nubije. UN je zatražio pomoć. Španjolska, Italija, SAD i Nizozemska su se odazvale. Kao zahvalu Egipat je svakoj državi poklonio po jedan hram (u stilu imamo mi toga previše). Ovaj park je među madriđanima poynat kao mjesto s najljepšim zalaskom sunca.

Ana i ja u Palacio de cristal u Retiru. Trenutno je izložba o kulturi i tradiciji Zapadne Sahare.

Piknik u Parku Berlin.

Sveti Izidor je svetac zaštitnik Madrida. Na njegov dan madriđani se oblače u tradicionalne nošnje i naprave veliko prošćenje pokraj njegovog svetišta. U parku pokraj groblja...

Campo del Moro jedan je od tri velika parka koji okružuju kraljevsku palaću. U prijevodu njegovo ime znači "Polje Maura" jer je neki maurski vojskovođa čije ime ne znam tamo imao vojni tabor u vrijeme kada su se kršćani i mauri borili za prevlast na poluotoku. Do nedavno (nekih petnaestak godina) bio je zatvoren za javnost kao privatno vlasništvo španjolskih kraljeva. Sada se može posjetiti svaki dan od 9 do 8. Iako je često zatvoren bez ikakvog objašnjenja.

Među ljepotama na koje se može naići u parku su totalno lude patke koji s vremena na vrije zajašu kamene kornjače. Sigurna sam da te kornjače ožive po noći kada se park zatvori i malteretiraju jadne patke.

Za mene je taj park čaroban. Imamo posebnu vezu. Prvi puta kada sam otišla na jezeru sam naišla na brojen paunove. Svi su paradirali okolo pred unezvjerenom djecom koja su ih pokušavala natjerati da podignu rep. Nisu se dali. Otišla sam sjesti u udaljeni ružičnjak da bih na miru čitala. Nakon nekoliko minuta čula sam kako mi se neko prikrada iza leđa. Umrla sam od straha jer sam bila sama u izoliranom dijelu parka. Okrenula sam se... i bio je tamo. Prišao mi je, napravio dva kruga oko fontane, i nakon toga me drsko pogledao i podigao rep. Napravio je cijelu tu predstavu samo za mene. Bila sam počašćena i odlučila sam da će to ostati samo između mene i njega. Odlučila sam biti sebična i ni sa kim podijeliti šarenu raskoš njegova repa i tajnog plesa. Ali nakon što je nastavio izvoditi predstavu idućih 15 minuta, nisam više mogla izdržati. Uslikala sam ga i odlučila biti velikodušna i podijeliti ga s vama iako čarobni trenuci njegova zavodničkog plesa ostaju samo naši.

Kućica za lov u jednom dijelu parka. Meni izgleda kao jedna od onih stvari iz jeftinih ljubića gdje se sluškinja i grof sklone za vrijeme oluje, on ju obljubi, i slijede strastvene scene ljubavnog spajanja, mnogo uvjerljivije nego u Pedeset nijansi sive i često mnogo inteligentnije. Onda se grof smrtno zaljubi i odluči uzeti djevojku iako je sluškinja jer prava ljubav ne poznaje klase. Ali onda se otkrije da je i ona zapravo plemenitkog roda. Što smo zapravo oduvijek znali jer kako bi se jedan grof zaljubio u seljančicu. U svakom slučaju, sigurna sam da je ovdje pokoji grof silovao neku jadnu sluškinju, napravio joj dijete i onda nestao. Ili je možda Izabela II., slavna po tome što je svaka dva tjedna morala mijenjati stražu jer ih je sve potrošila, ovdje vodila svoje nevine žrtve. Ili njezin muž, koji je sa svojom stražom radio isto...