Zagrepčanka u Madridu: KAD ULOGE VIŠE NE VRIJEDE

Prije dva mjeseca posjetila me moja mama. Za mene je to bio nepresušni izvor veselja jer sam imala priliku podijeliti svoj život i svoju viziju meni najdražeg grada s meni najvažnijom osobom. Mislim da bi svatko trebao u životu imati osobu kao što je moja mama, i iskreno suosjećam s ljudima koji nemaju. Moja mama bila mi je mama uvijek kad sam ju trebala, ali znala je biti i moja pouzdanica i savjetnica, i prijateljica i moralna vertikala, potpora i vjetar u leđa. Doduše, nikada dušebrižnica, ako poznajete moju mamu, znate da joj to zaista ne stoji. I iako naš odnos nije uvijek idealan, i naravno da se ne slažemo uvijek u svemu („Hvala Bogu“, rekla bi ona), dala mi je nešto neprocjenjivo. A to je apsolutna sigurnost da gdje god bila, što god napravila, što god radila, koga god voljela, koga god izdala i što god odlučila, imam osobu čiju ljubav nikada neću izgubiti. Vjerujem i znam da nas takva bezuvjetna ljubav čini boljim ljudima, s jedne strane zato što uvijek želimo biti dostojni te ljubavi (iako se, naravno, ne radi o tome), ali s druge strane zato što uvijek možemo biti najbolja verzija sebe unatoč socijalnim i kulturnim normama koje od nas ponekad zahtijevaju da budemo kukavice i glupani i da izdamo sve u što vjerujemo i sve svoje vrijednosti jer „je to normalno“. Kažem vam, mogla bih se boriti s tisuću ljutih zmajeva, gorgona i ostalih mitskih čudovišta utjelovljenih u najvećem ološu našeg društva ako imam svoju mamu pokraj sebe. A uvijek ju imam pokraj sebe. I nas dvije smo nepobjedive.

Eto, trebalo je to reći jer je mama jučer poluplačnim glasom rekla da sam ju prešutjela na blogu. A prešutjela sam ju jer mi je zabranila da u prljave detalje prepričam naše dogodovštine, a ja ne vjerujem u cenzuru. Sada sam dobila dopuštenje. Ovo je naša španjolska priča.

Frka je počela zapravo prije nego što je mama došla. Htjela sam da joj bude najljepše i najfinije i naj naj, pa sam krenula raditi tortillu od svježih jaja. Kada sam htjela okrenuti tortillu tava je bila preteška, tanjur premalen, a ja presmotana i sav moj jednosatni trud je završio u sudoperu. Još uvijek ne mogu prežaliti tih 8 svježih, žutih jaja iz moje kvartovske jajarnice koja je otvorena samo četvrtkom, dvokratno, naravno, uz obveznu pauzu za siestu. Inače, na španjolskom postoji izraz „dar la vuelta a la tortilla“ (okrenuti tortillu) što bi značilo „dobro razmisliti o nečemu“. Prije mi je zvučao besmisleno, ali onda sam počela okretati stvarne tortille, pa danas u glavi okrećem metaforične. Čini mi se jednako komplicirano.

Mama je sletjela na madridski aerodrom s petnaestak minuta zakašnjenja. Iz aviona je valjda izašla posljednja ili se barem tako činilo. Svi su već prošli i prepala sam se da se izgubila. Bila je umorna od 15 sati puta, ali to nije smanjilo njezinu sposobnost uočavanje jer je odmah prokomentirala kako sam se malo udebljala, kako imam tri prištića na kojima sam „poradila“ i kako imam suknju za koju je ona odlučila da je njezina (i onda vjerojatno sa mnom izvela imaginarni dijalog u glavi i obavijestila me o tome da je to njezina suknja, ali nikada mi to nije glasno priopćila) i da ju već mjesecima traži. Onda smo krenule doma. I usput tračale ljude u metrou koristeći blagoslov znanja jezika s minimalnim brojem govornika, i nevjerojatnu činjenicu da u Španjolskoj praktički ne postoji hrvatska dijaspora. Ali krivo sam se izrazila. Nismo tračale, moja mama ne trača, ona komentira ljude i događaje. Španjolci se katastrofalno oblače i nekako su prljavi, misli ona. Nije bila fascinirana ni metroom, ni impozantnom zgradom metroa Príncipe Pío. A onda je trebalo od stanice doći do mog stana. Najveća muka njezinog petnaestosatnog putovanja. Od stanice do mene ima 15 minuta, ali ona je zaključila da je gore i dulje od petosatnog čekanja na pariškom aerodromu. Trebalo joj je samo sat vremena u Madridu da zaključi da definitivno nije fan.

I sve ostalo je pošlo po zlu. U Madridu je bilo oko 40 stupnjeva, do pet popodne se praktički nije moglo izaći iz stana. Dobile smo plemensku menstruaciju, pa smo bile na rubu živaca. Mami su natekle noge. Obje smo se uspjele posvađati s dečkom (svaka sa svojim, jadna im majka). I povrh svega- mami se Madrid NIJE SVIDIO. Bio joj je prljav, i OBIČAN, i podsjećao ju je na sve gradove koje je ikada posjetila. Na jednom uglu je vidjela Moskvu, na drugom Beč, avenije su je podsjećale na Berlin, a ulice na Budimpeštu. Za moju mamu je Madrid bio konglomerat svih gradova koje je u životu posjetila. Moram priznati da mi nikada nije palo na pamet da bi se moglo dogoditi da se mojoj mami Madrid ne svidi, ili da joj bude bez veze. To jednostavno nije bilo moguće. A ipak se dogodilo. I tako... Sve je prijetilo katastrofom.

A onda nam se dogodio Toledo. Dan je sjajno počeo. Išle smo BlaBlaCarom, sjajna internet stranica za dijeljene automobila. Postoji i kod nas. Probala sam ga nekoliko puta u Španjolskoj i jako sam zadovoljna. Ugodno je, sigurno, jeftinije nego s autobusom, a putem je moguće upoznati cijeli niz izuzetno zanimljivih ljudi, ali i dobiti posao, pronaći kuću za odmor ili sklopiti neraskidiva prijateljstva. Vozač je bio jedan izuzetno zgodan i simpatičan dečko. Radi kao medicinski tehničar u Madridu, a živi u Toledu. Isplati mu se jer je Toledo višestruko jeftiniji, a njemu ne smeta raditi noćne. U slobodno vrijeme trči. Zadnji veliki pothvat bio je cjelodnevni maraton, nekih dvjestotinjak kilometara.

Na stranu to, stigle smo u Toledu. Vidjele spektakularni pogled s vidikovca i krenule se gubiti u njegovim krasnim uličicama. Na španjolskom postoji jedan divan glagol „callejear“ što bi značilo „hodati mnogo i bez potrebe od ulice do ulice“, lutati bez cilja, samo upijati prostor i atmosferu nepoznatog grada. Ima smisla da postoji takav glagol jer ovdje postoji cijeli niz gradova gdje se isplati lutati bez cilja. Toledo je svakako jedan od tih gradova. Pomalo je nestvaran, anakroničan. Mama i ja, same u uskim srednjovjekovnim uličicama, često smo čule šaputanje nekog drugog vremena. A onda je pred nama iznenada iskrsnula katedrala. Monumentalna građevina, živi spomen nepokolebljive španjolske vjere. Od svih španjolskih katedrala koje sam vidjela, ova je najvelebnija. Ekscentrična, ekscesivna, prekičena. I dok hodaš ispod njezinih visokih lukova i boveda, osjećaš se malenim, malenim. I ne možeš izbjeći osjećaj da su milijuni prije tebe hodali istim prostorom. Zidovi šapuću neizrecive tajne. Čujemo prigušenu klasičnu glazbu, kao kor anđela. Izbija iz našeg audio vodiča. Ništa nebeski, samo marketinški trik.

Ovako spiritualno osvježene izlazimo iz katedrale i idemo popit nešto kako bismo se osvježile i tjelesno. Sjednemo i naručimo vino i pivo. A onda još jednu rundu, i još jednu, i još jednu. I najednom više nismo majka i kći nego najbolje prijateljice koje se lagano opijaju pod toledskim suncem. Ispuštamo dušu. Tu i tamo kane koja suza. Konobari nas već zabrinuto gledaju i počinju nam donositi sve veće tapase u strahu da se ne napijemo. Ne znaju da je već kasno. Kap je već prelila čašu. Sunce nas je opalilo u glavu, a alkohol nas je opalio po glavi. Nakon par sati ustajemo, nesigurne na nogama. Ne zanimaju nas više ni El Greco, ni 10 toledskih crkvi, na tornjeve se mama ionako nije planirala penjati. Spuštamo se strmim ulicama prema izlazu iz starog grada dok nas sunce nemilosrdno prži. Napuštamo stare gradske zidine i odlazimo nešto pojesti. Boli nas glava. Vruće nam je. Mama želi natrag prvim vlakom. Ne može. Već smo se dogovorili s dečkom iz BlaBlaCara. Odemo do parka i sijednemo u sjenu stabla. Preko ceste je srednjovjekovni sajam, ali podne je i štandovi su napušteni. Izgleda kao prizor iz Pale sam na svijetu. Zaboravljene čaše na stolu i šarene vjetrenjače koje se veslo vrte, a nigdje ljudi. Između dva i pet obvezna je siesta. Možda nismo same na svijetu, ali smo definitivno jedine koje su se odvažile ostati vani. I to je u redu. Ni ne treba nam nitko drugi. Legnem na klupicu i stavim glavu mami u krilo. Prođe mi prstima kroz kosu. Želim da taj tren potraje zauvijek. „A da odspavamo malo?“, kaže i ode potražiti svoju klupicu.

Budimo se nekoliko sati kasnije. Mamurne smo, ali nije nas briga. Vraćamo se u Madrid s istim zgodnim momkom.

Mojoj mami se Španjolska svidjela. Drugačije nije moglo biti.