Bok svima,
Ima toliko toga što vam želim ispričati... Voljela bih da ste ovdje sa mnom. Posebno
bih voljela da su sa mnom ovdje neki ljudi kojih više nema. Zadnjih dana mnogo
mislim o svom dedi i koliko mu dugujem. Trenutke koje sam provela s njim ne bih
mijenjala ni za što. Naše vožnje biciklom oko Varaždina, ili sve trikove bele,
koje zapravo nikada nisam svladala, traženje vrganja koje nikada više neću moći brati jer u datom trenutku nisam shvaćala da dede možda jednom neće biti i onda ću morati sama raspoznavati jestive gljive... I
znate što mi još nedostaje- moja baka. Ono što je bila kada je deda bio živ.
Volim ju svim svojim srcem, ali od kada je deda umro pretvara se u čangrizavu staricu koja se pokatkad dere na djecu
koja se igraju pred njezinom kućom. S dedom je umro i dio nje. Ne krivim ju. Ne mogu ni zamisliti koliko
je njezin život prazan bez njega. Ne mou vam ispričati kolika je to ljubav bila i koliko su dobro
utjecali jedno na drugo. Baka je bila dedina mirnoća, a deda njezin (sada to vidim) zdravi razum. Deda
je svaki dan išao u vožnju biciklom i nikada, ali nikada se nije vratio bez
buketića cvijeća za baku. Obožavala sam ići k baki i dedi u Varaždin, obožavala sam sve što
su predstavljali. I sada njega više nema... Ni na tren ne vjerujem u to! Moja
baka ga sanja svake noći, a ja ga uvijek vidim u njegovoj stolici za ljuljanje, čita novine ili ponovno iščitava Krležu, moja mama često se pita što bi njezin otac napravio i vjerujem
da joj na ovaj ili onaj najčin odgovori. U Meksiku kažu da nitko nije mrtav dok ga se ne zaboravi.
Ako je tako, moj deda još nekoliko generacija neće umrijeti.
Ispričavam se na podužem uvodu, vjerujem da pokatad moramo odati počast onima koji su nas stvorili, koji su od nas učinili to što jesmo. Meksikanci to definitivno znaju
učiniti! Ovdje se ne slave Svi sveti, nego Día de muertos (Dan mrtvih). 1. studenog
slavi se dječiji dan, a 2.
studenog je Dan mrtvih. I kada kažem slavi se, mislim slavi se! Dan mrtvih
nije, kao kod nas Svi sveti, dan tuge i žalosti, nego, potpuno suprotno, jedna
od najvećih nacionalnih fešti. Na grobljima se pjeva i
pleše. Na trgovima Gradske skupštine unajmljuju poznate bendove da zabavljaju
prolaznike. Bizarno? Ne! Radi se naprosto o drugačijem pogledu na smrt koji je meni, s katoličkom kulturnom bazom zapravo vrlo razumljiv. U
Meksiku, neosporno, postoji kult smrti, ali ako malo razmislite shvatit ćete da isti postoji i u Hrvatskoj.
Većina vas zna za moju fascinaciju grobljima. Nema u tome ništa bizarno i
perverzno. Jednostavno mislim da su groblja prozori u svijet drugih kultura.
Groblja su zapravo vrlo pričljiva za mjesta onih koji su polegnuti tamo da bi zauvijek šutjeli. Kako
se živi odnose prema mrtvima govori mnogo o jednom narodu i kulturi. Kada sam u
Engleskoj obilazila anglikanska groblja, izenadila sam se koliko su ta groblja
prazna i napuštena. Koliko su mrtva. Nick i James, dva prijatelja koja su odlučila zadovoljiti moju, prema njima „bizarnu“,
znatiželju i odveli me na groblje, nikako nisu mogli shvatit što je tu čudno. Pa groblja su mjesta mrtvih, ne? I jednom i
drugom umrli su bliži rođaci, bake i djedovi, ali u njihovim obiteljima nije bilo uobičajno posjećivati groblja. To im se činilo potpuno suludo. Moja mama je, s druge strane,
skoro doživjela živćani slom kada prošle godine nisam imala volje otići na tatin grob za Sve svete smatrajući to praznim ritualom. Mislila sam da to, možda,
ima veze s našom katoličkom kulturom koja se velikim dijelom zasniva na osjećaju krivnje i stalnog duga kojeg imamo prema nekom
i nečemu, živom ili mrtvom. To sam mislila sve dok me
nisu došli posjetiti moji prijatelji Španjolci, koji djelomično pripadaju istom kulturnom krugu. Vodila sam ih u
Varaždin (jer je jedan od najljepših Hrvatskih gradova koji morate vidjeti ako već niste) i, usput, smo otišli i
na dedin grob. Bili su potpuno zabezeknuti i zbunjeni, vidno uznemireni nisu
bili sigurni što bi točno trebali napraviti. Moja baka, s druge strane, gotovo svakodnevno ide
na dedin grob i priča s njim. Nastavlja živjeti s njim i u smrti. I kupuje nerazumno skupe
svjetne aranžmane za njihovu godišnjicu, za njegov rođendan, za Sve svete... Prilično sam sigurna da deda time ne bi bio oduševljen. I
zapravo je običaj prilično obskuran. Nit služi kao utjeha za žive, nit kao
veselje za mrtve. Npr. Židovi ne stavljaju cvijeće na svoje grobove. Vjeruju da je uvreda mrtve
„mamiti“ živim cvijećem i tako ih podsjećati da su mrtvi (popularno objašnjenje, sigurno postoji dublje religijsko).
Na svoja groblja stvaljaju kamenje. Mrtvo, mrtvom.
 |
| Mictecacíhuatl |
Dan mrtvih jedan je mnogobrojnih prehispanskih običaja koje Španjolsci nisu uspjeli potisnuti ni nakon
godina duhovnog osvajanja. Za zemlju s jednom od najvećih katoličkih populacija na svijetu (82.7%, tj. 96 milijuna katolika),
Meksiko je pun hereze koju nije uspjela istrijebiti ni tristogodišnja krvoločna španjolska inkvizicija (a nije da se nisu trudili).
Blagdan koji se španjolskim pripitomljavanjem pretvorio u Dan mrtvih, slavio se
devetog mjeseca aztečkog sunčanog
kalendara, tj. početkom kolovoza. Proslava je trajala čitav mjesec, a bila je posvećena aztečkoj božici Mictecacíhuatl,
vladarici podzemnog svijeta Mictlána. Njezina zadaća
bila je čuvati kosti mrtvih. Španjolci su tu proslavu „prebacili“ na početak
studenog kako bi se poklopila s proslavom Svih svetih. Uspjeli su, dakle,
konvertirati jednomjesečnu proslavu na jednodnevnu i „ugurati“ je u katolički
kalendar, ali brojni paganski elementi su ostali.
Meksikanci i dalje vjeruju
da ih njihovi bližnji koji su preminuli taj dan posjećuju i slave s njima. Živi
se prisjećaju svojih mrtvih i vjeruje se da na taj način produžuju njihov boravak
u svijetu živih. Vjeruju da mrtvi zahtjevaju da ih se sjećamo, kako ne bi bili
osuđeni na zaborav u smrti. Zato se u svim meksičkim kućama podiže oltar s
različitim žrtvenim prinosima. Oltari mogu biti bogatiji ili siromašniji,
zavisi od kuće do kuće, ali postoje predmeti koji su obvezatni kako bi žrtveni
prinos imao smisla. Za početak, fotografija preminulog kojeg se prisjećamo.
Poslije, predstavnici četiri tvorbena elementa: zemlja, voda, vatra i zrak. Kao
simbol zemlje postavlja se cvijeće. Nezaobilazan i tipičan cvijet za ovaj datum
je Cempaxóchiti, cvijet mrtvih. (Zanimljivo je da je u većini Europe nepoznat i da
se moji europksi prijatelji isčuđuju tom cvijetu koji je za nas sasvim običan
dekorativni cvijet. Vrlo je vjerojatno da ga imate u svom vrtu, a da ni ne
znate. Ja se nikada nisam sjetila pitati kako se zove. Tako vam sada samo mogu
reći da wiki kaže da je kadifica, a hjp kaže da je drugo ime žutjelj i da je
američkog podrijetla.) Njegovim laticama se posipa oltar, ali i put od
ulaznih vrata do oltara, tj. u manjim mjestima, put od groblja do kućnog oltara
kako se pokojnik ne bi izgubio. Osim toga na oltaru je obvezna čaša vode jer se
zna da povratnik žeđa nakon dugog puta koji je prevalio od zemlje mrtvih do
našeg stana. Svijeće, kao predstavnici vatre, važne su jer služe kako bi
osvjetlile put duši i tako omogućile njezin sretan povratak kući. Bez svjetla
svijeće duša bi se lako mogla izgubiti u mraku podzemnog svijeta. Copal (generičko ime za različite vrste
paljenica, npr. tamjan) svojim intenzivnim mirisom vodi dušu do oltara. Na
oltaru se još može pronaći odjeća, kako bi se mrtvac presvukao iz odjeće koju
je poderao na teškom putu. Uz sve to, postavlja se, naravno, hrana i piće! Taj
dan se kuhaju najdraži pokojnikova jela. Mrtvačeva duša hranu, naravno, ne može
pojesti, ali se može nasladiti njezinom aromom (običaj je da hranu idući dan pojedu
živi). Također, tu je i nezaobilazni alkohol. Najčešće tekila ili
mezkal. Često se na oltar postavljaju i različiti predmeti koji su na neki
način veselili pokojnika. U slučaju da je pokojnik dijete, npr. baloni i
slatkiši. Ono što ipak zna biti pomalo... neobično jest postavljanje šećernih
lubanjica koja nose imenima živih, ali i nerođene djece. Jedna moja profesorica,
Kanađanka udana za Meksikanca, svoj prvi Dan mrtvih slavila je u Meksiku u
visokoj trudnoći. Kaže da je skoro dobila prijevremene trudove kada je na
oltaru vidjela lubanjicu koja je nosila ime njezine nerođene kćeri. To je samo
jedan od načina na koji se Meksikanci rugaju smrti. Osim oltara, običaj je
slaviti na grobljima. Često se na grob pokojnika vode mariači kako bi mu
otpjevali njegovu najdražu pjesmu, a živa rodbina se opija, pleše i slavi dan
koji ponovno može provesti sa svojim dragima. Bdijenje je obvezatno. Noć
pokojnik ne može provesti sam i zaboravljen.
 |
| Oltar na Tecu |
 |
| Detalj- oltar je posvecen osnivacu Sveucilista, Eugeniu Garzu Sadi |
 |
| Oltar u blagavaonici... |
 |
| ... također je posvećen osnivaču. |
 |
| Olatar koji su napravili učenici srednje škole |
 |
| Na oltarima mozemo pronaci hranu, pice... Sezonski i prema guštu. |
 |
| Oltari su obvezni u svakoj kući kako bi se pokojnici mobli vratiti i zabaviti. |
 |
| Groblja su mjesta tuge i zabave; ultimativni dokaz meksičkog ambivalentnog odnosa prema smrti. Tamjan gori na svakom grobu i miris je nepodnošljiv (barem meni). |
 |
| Svaki grob i oltar ukrašava se onim što je pokojnik najviše volio. Ova djevojčica umrla je s 5 godina i, očito, je bila veliki fan balona. |
 |
| Prikaz tradicionalnog oltara. |
Calaverits literarias (literarne
lubanjice) još su jedan način da se narugamo smrti i kažemo joj da je se ne
bojimo. Calaveritas su popularni
rimovani stihovi, najčešće se radi o nekoj vrsti interakcije između žive osobe
(kojoj se rugamo) i Smrti. Mi smo na jednom satu morali pisati „lubanjice“.
Izvlačili smo papiriće i morali smo napisati pjesmicu o onome čije smo ime
izvukli. Poanta je da je to pjesmica-rugalica. Eto ti kulturnog šoka. Bilo mi
je krajnje neugodno pisati pjesmicu-rugalicu u kojoj se moj kolega susreće sa
smrću. Cilj je istovremeno se narugati osobi i smrti... Uf!
Estaba la maestra Marta fumándose un
cigarillo
llegó la muerte y le dijo te acompaño con el humillo
pues yo ya no puedo fumar y si sigue así
le pasará lo mismo que a mí.
(Doslovan
prijevod, bez rime: nemam vremena, ni sposobnosti)
Učiteljica
María pušila je cigaretu
došla
je smrt i rekla joj da će joj se pridružiti s dimom
„jer
ja više ne mogu pušiti i ako se ovako nastavi
dogodit će ti se isto što i meni“.
 |
| Dan mrtvih prožet je humorom i društvenom kritikom. |
 |
| Ovdje leži demokracija |
Još jedan dokaz o sveprisutnosti smrti je brojnost imena
na koje se Smrt u ovoj zemlji odaziva: La
Llorona (plačljivica), La Huesada
(Koščata), La Calaca, La Pelona (Kosata), La Tilica, La Flaca
(mršavica), Doña Fría (Gospođa
Hladna), Parca, La Pálida (Bljedolika), La
Segadora (Kòsa), La Igualadora
(Izjednačivačačica), La Chinita, La Apestosa (Smrdljivica), La Impía (Krivovjernica), La Cierta (Istinita), La Tía Quiteria, La Blanca (Bijela), La
Paveada, La Triste (Tužna), La Jijurria, La Tiznada (Izbijedljela), La
Tía de las Muchachas (Teta Djevojaka), La
Madre Matiana, La Güera (Bijela; bijele
kože- ova riječ mi se čini posebno zanimljivom. To je ultimativni meksički
kompliment. Reći nekome da je güero ili güera, znači reći mu da je bijel, tj.
bijelji i samim time superioran. Ulični prodavači deru se za kupcima güer@,
jednako kao što se u Egiptu deru za tobom Shakira ili Britney Spears), La Novia Fiel (Vjerna Zaručnica),... Ovo
su samo neka od više od sto imena koje nosi Smrt u Meksiku.
O Danu
mrtvih nemoguće je govoriti bez da se spomene José Guadalupe Posada (1852-1913),
meksički umjetnik, grafičar i karikaturist. Bio je progresist i liberalist. Njegove
političke karikature imale su kao cilj predstaviti
patnje i jad Meksikanaca u zemlji u kojoj vladaju latifundisti.Njegovi
ludički prikazi smrti danas su se pretvorili u simbol dana mrtvih, a
najslavnija karikatura je ona koja prikazuje Catrinu. Danas se pretvorila u
popularni prikaz ranije spomenute božice Mictecacíhuatl, ali
u originalna ideja Guadalupe Posade bila je drugačija. On je nacrtao kostur sa šeširom i nazvao
ga je Calavera Garbancera. Garbanceros je bio pogrdan naziv za
Meksikance indijanske krvi koji su prodavali grahovice, tj. bili siromašni, ali
su se istovremeno proglašavali Europljanima. Odricali su se svojeg nasljeđa i
kulture i svim su se silama trudili dokazati svoje europsko podrijetlo (Nažalost,
moram primijetiti da se 100 godina kasnije malo toga promijenilo. I više ni
niže klase nižu svoja prezimena i rodoslovna stabla kako bi dokazali da oni,
zapravo, nemaju veze s Meksikom.).
Zato je Calavera Garbancera u
originalu bila naslikana gola, tj. koščata; samo sa šeširom jer garbancerosi nisu imali novaca kupiti
više „europske“ odjeće. Diego Rivera je Calaveru
nazvao Catrina i pretvorio je u legendu slikajući je na svojim muralima. On ju
je, također, i obukao, tako da danas Catrine na Dan mrtvih hodaju gradovima
Meksika u raskošnim haljinama. Iako
su njegove karikature i grafike vrlo prepoznatljivi simboli Meksika i Dana
mrtvih, i unatoč tome što se smatra začetnikom više meksičkih umjetničkih
pokreta, umro je sam i zaboravljen 1913. Njegovo tijelo nitko nije tražio, pa
je bio pokopan u zajedničku grobnicu. Dvadeset godina njegova duša nije mogla
pronaći svoj oltar, a njegov rad gotovo je pao u zaborav. Ipak, 1933 njegove je
radove pronašao slikar Jean Charlot i otada su ušli u legendu. Danas većina
javnih oltara u Meksiku među ostalima ima i njegovu fotografiju, a Meksikanci
ga se rado i stalno prisjećaju.
 |
| Calavera Garbancera |
 |
| Diego Rivera: Sueno de una tarde domincial |
 |
| Suvremeni prikaz Posadine karikature |
 |
| Originalna karikatura |
 |
| José Guadalupe Posada: Revolucija |
Završavam kako sam i počela,
odajući počast svom dedi! Razmišljala sam što bih stavila na njegov oltar; čime
bi se on želio pogostiti tijekom svog jednodnevnog posjeta zemlji. Oltar bih
postavila u dnevnu sobu, na njegovu stolicu za ljuljanje. Bilo bi malo
nespretno, ali dala bih si truda. S obzirom da je to hrvatski oltar, nisam
obvezatna staviti kadificu. Stavila bih proljetnice, mirisni šafran i đurđice,
cvijeće koje je moj deda toliko volio i kojim je često uveseljavao baku. To je
miris koji bi njega vodio natrag u njegov dom. Umjesto vode stavila bih kupicu
vina. Deda je uvijek govorio da ništa ne taži žeđ kao vino. Pokraj toga
mineralna, Kiseljak, da si napravi gemišt. Zagorski kiseliš rijetko se pije bez
da se pomiješa. I gljive. Ovog puta bih se potrudila i pronašla najljepše
vrganje. Možda bi zauzvrat napravio župu od vrganja koju više nikada neću jesti
jer je nitko ne radi tako dobro kao on. I baka bi mu napravila štrukle. Jako
zapečene. Ne u rolu nego u tavi. Jer imaju više rubova. Sakrila bih negdje
cigarete. Deda je uvijek potajno pušio. Kao, da baka ne skuži. Baka je znala da
on puši i on je znao da baka zna, ali oboje su čuvali tajnu. Potrudila bih se
pronaći njegovo džepno zrcalo s fotografijom polugolog modela na poleđini. Deda
je uvijek bio tako smiješno ponosan na to zrcalo. Volio je furati imidž velikog
frajera, iako je baku beskrajno volio i bio ludo ljubomoran. Da se razumijemo,
moj deda je bio veliki frajer, samo ne onaj koji ganja mlade pičke. Bio je
frajer koji pomaže ljudima, frajer ekologist, frajer progresist, frajer
intelektualac... Da, naravno, na oltaru bih ostavila i sabrana Krležina djela.
Da još jednom iščita omiljena poglavlja. Ionako sam mu oduvijek govorila da su
nasmrt dosadna. I njegove debele naočale za čitanje. I špil karata, mađarica.
Da još jednom odigramo belu. Možda mi ovog puta ne bi popuštao, ipak više nisam
dijete. I onda bismo razgovarali: rekao bi dvije-tri o životu mom burazu, koji
bi se, nakon toga, s radošću vraćao u kuću koju tako rijetko posjećuje. I s
mamom bi razgovarao o vrijednosti dionica, ne zato što je novac bitan, nego
zato što je bitno ono što te nauči tvoj tata. I sigurno bi joj rekao kako je
ponosan na nju. Na sve što je postigla, na ono što je. Dobro... Možda ne baš
tim riječima. Širokim osmjehom dočeko bi Dagmar, novu suprugu mog ujaka. I kada
bi se počeo igrati s mojim sestričnama, svojim unučicama, ponovno bi se vratili
20 godine unazad. U doba kada sam ja bila djevojčica i kada smo se tako dobro
zabavljali. Čvrsto bi zagrlio mog ujaka. Bio bi jako ponosan na njega. Na ono
što je, nakon svega, postao. Možda bi mu to i rekao... a možda i ne. Deda nikada
nije bio od velikih riječi. A baka? Baka bi ponovno bila sretna. I rekao bi joj
da se okani gluposti. Da živi u životu jer će dovoljno živjeti u smrti. I baka
bi ga poslušala. Jer je deda govorio njezinim jezikom, jezikom koji mi nikada
nismo naučili. Da smo Meksikanci deda mi nastavio živjeti u manje apstraktnom
obliku. Bio bi prisutniji. Ne bi umro dok god mi živimo. Kao što i nije umro.
Jer živi svaki dan s mojom bakom, živi u mojoj mami, živi u mom bratu, u mom
ujaku i njegovim djevojčima, u svim ljudima kojima je obilježio život; jer živi
u meni, a sada, barem na trenutak, i u vama. Hvala vam na tome.
Nemojte
zaboraviti svoje mrtve, ali u međuvremenu, nemojte zaboraviti živjeti!
POZDRAVI IZ MEKSIKA
 |
| Sinkretizam i gubitak tradicije: Halloween prodire sve dublje u tradicionalno meksičko slavlje Dana mrtvih. |
 |
| Na UNAM-u se podižu veliki oltari. |
 |
| Vještica hrani mjesec mljeven zvjezdanom prašinom kako bi narastao. |
 |
| Ok... Ovo je stravično. |
 |
| Oltari su ove godine bili posvećeni Remedios Varo, španjolskoj nadrealističkoj slikarici koja je većinu svog opusa stvorila u Meksiku. |
 |
| Remedios je vjerovala da mačke pomažu duši da ode na drugi svijet. |
 |
| Još mačaka... |
 |
| Za Jelenu :) |
 |
| Mjesec |
 |
| Humor |
 |
| Remedios Varo na tornju. |
 |
| Još jednom, prekrasna glavna knjižnica UNAM-a |
