Zagrepčanka u Madridu: Slika govori 1000 riječi ili početni tečaj fotografije

Bok, bok!

Ovaj vikend bio je zimski. Magla i kiša. Ali nije smetalo, pridonijelo je čaroliji. U Meksiku 36 gradova i sela ima status "magičnog mjesta" (pueblo mágico). To su mjesto od posebnog povijesno-tradicijskog interesa i u njima su kultura i običaji "življi" nego u drugim gradovima. Posjetila sam ih nekoliko i sva su, zaista, magična. Drugo vrijeme, drugi svijet. Ovaj vikend sam bila u Cuatzalanu, malom gradiću na sjeveru savezne države Puebla. Magično je to mjesto u kojem lokalni indijanci hodaju u svojim guarachama (naziv za indijansku obuću, ima je različitih vrsta, ali prilično podsjećaju na npr. rimljanke), ili bosonogi, iako je vani 5 stupnjeva i kiši. Cijeli grad miriše na kavu i vaniliju, što su i glavni proizvodi ovog područja. Indijanci održavaju živom svoju tradiciju i nahuatl se može čuti češće nego španjolski (čak sam uspjela naučiti dvije riječi: nibuala- što znači "pozdrav"; riječ je, koliko sam shvatila, prilično formalna i upotrebljava se kada ulazimo u tuđu kuću. Vjerujem da riječ nisam dobro zapisala jer je ne mogu pronaći nigdje na internetu, ali tako se izgovara. tlasojkamati- hvala; ovu riječ sam pronašala u riječniku ovako zapisanu, ali dječak koji me učio riječi rekao je da su to zapravo 3 riječi tlasoj ka mati. Problem je što on nema formalnu naobrazbu iz nahuatla, nego ga govori kod kuće. Vjerujem da ga gotovo nikada ne koristi u pismenom obliku. Vjerojatno i jesu 3 riječi, ali u nahuatlu se riječi "lijepe" jedna na drugu kako bi dale novo značenje ili označile gramatičke kategorije, tako da se piše kao jedna riječ.). U toj zoni nahuatl je obvezatan predmet u školama i uči se uz španjolski, kao materinji jezik. Problem je što je zbog opterećenja izbačen engleski, tako da se mladi iz ovog područja žale da su nekonkurentni kada se žele prebacti u neku drugu srednju školu ili upisati na fakultet. S druge strane, sve više učenika i studenata dolazi u područne škole kako bi naučili nahuatl jer je odnedavno jedan od uvjeta za zaposlenje u državnim službama na područjima na kojima se govori nahuatl poznavanje barem osnova tog jezika. Čini mi se vrlo zanimljiva ta sprega kultura... Također, mnogi se srame govoriti nahutal, ali srela sam jednog dečka mojih godina (oženjenog, s djevojčicom od 5 godina... što ja radim sa svojim životom?). Živi u jednom selu pokraj Cuetzalana, San Miguel Tzinacapan, i, za razliku od mnogih, završio je fakultet. Na njegovom primjeru jasno se vidi kako nas obrazovanje osvještava. Ponosan je na svoje korijene i uči svoju djevojčicu nahuatl s punom sviješću o važnosti očuvanja povijesti i tradicije. Jasno mu je koliko je važno da jezik "preživi". S ponosom govori o programima nahuatla u školama... Ovakvi mladi ljudi mogli bi promijeniti Meksiko, samo ako dobe priliku.

Planiram vam o raznim indijanskim plemenima i njihovim tradicijama govoriti u drugom unosu. Današnji unos planiran je s malo manje riječi. Naime, svi moji prijatelji ovdje su novinari i šepure se okolo sa svojim velikim kamerama koje namještaju 100 godina da bi dobili savršenu fotografiju. Već sam bila pomalo umorna od toga, pa sam zamolila svog prijatelja Victora koji se bavi fotografijom dugi niz godina da mi objasni osnove. Neke fotografije su ispale bolje, neke lošije, ali sve skrivaju priču... Uživjate!

Uhvaćena

Moja prva "ozbiljna" fotografija. Indijanski vođa, ne sjećam se imena... Vijećnica Cuetzalana

Prinosi Gospi... Meni izgledaju kao divovske lizalice. A vama?

Gustavo Adolfo Bequer: Volverán las oscuras golondrians (Rima LIII)

Znatiželja

Plazuela... Prekrasna riječ, zar ne? Znači mali trg, trgić.

Pasji život

Sukob dva svijeta... Pogled iz suhog auta na bosonogu seljanku (ali nekako vjerujem da je u ovoj zemlji obilja njezin život bogatiji nego što će moj ikada biti. Iluzija?)

Ovo mora da je mladi Hagrid, prije nego što je zapeo u knjizi.

Slučajna fotografija, koja se dogodi kada pokušavaš shvatiti funkcije fotoaparata (svijetlo, sjena, objektiv, otvoreno, zatvoreno, omjeri... ufff)

Zabranjeno parkiranje

Iza mene jedno od najvećih, do sada otkrivenih, igrališta za "juego de pelota", prehispanska igra loptom. Pretpostavlja se da se lopta smjela dodirivati kukovima i nogama, možda glavom. Cilj igre bio je zabiti "gol". Pobjednička ekipa bila je žrtvovana i odmah se pridružila bogovima, dok su njihove obitelji bile posvećene. Gubitnici su ostajali živi, na njhovu žalost i sramotu njihovih obitelji.

Prošlost i sadašnjost... tri razdoblja.

Youalichan, piramida s nišama. Jedna od najpoznatijih i najočuvanijih nalazi se u Tajínu, svetom gradu i glavnom gradu imperija Totonaca. Potpuno su fascinantne. Prekrasni primjeri prehispanske arhitekture.

Pas na hladnom betonskom krovu. Književnost je posvuda.

Svijet je naš, samo ga treba zgrabiti!

Ma, kako li je bilo živjeti onda?

Tržnica u Cuatzalanu

Lokalni "autobus" za prijevoz radnika.

Kažem ja Viku: "Ajde, molim te, uslikaj sve kokoši ispred crkve." i on uslika ovo...

Crkva je poseno ukrašena u čast svete Cecilije. Ne znam od koje biljke su napravljeni ovi vijenci, ali voljela bih znati.

U Meksiku u crkvama nema tuge i "dostojanstvenosti", svetost ima drugačiji kod.

"Došli su ljudi iz velikog grada!", na nahuatlu je viknuo dječak svojoj majci kada smo pokucali na vrata. Zar je tako očito? Čini se da nosim "veliki grad" u očima.

Prije igre...

Posao je igra! Dječaku plaćaju da odstrani loša zrna kave iz hrpe. Prvo poslaže svoje autiće, da mu prave društvo, i onda počinje posao.

Moj prvi susret s velikim bambusima.

Objašnjavala sam Viku, nema smisla slikati vodopad... Kada fotografiraš ljude, životinje i zgrade, uhvatiš trenutak, ali iza trenutka stoji priča, cijeli život. Ali vodopad... esencija vodopada nije u trenutku, nego u vječnosti. Kako uslikati vječnost?