Zagrepčanka u Madridu: Dan mrtvih ili uživati u smrti za života

Bok svima,

Ima toliko toga što vam želim ispričati... Voljela bih da ste ovdje sa mnom. Posebno bih voljela da su sa mnom ovdje neki ljudi kojih više nema. Zadnjih dana mnogo mislim o svom dedi i koliko mu dugujem. Trenutke koje sam provela s njim ne bih mijenjala ni za što. Naše vožnje biciklom oko Varaždina, ili sve trikove bele, koje zapravo nikada nisam svladala, traženje vrganja koje nikada više neću moći brati jer u datom trenutku nisam shvaćala da dede možda jednom neće biti i onda ću morati sama raspoznavati jestive gljive... I znate što mi još nedostaje- moja baka. Ono što je bila kada je deda bio živ. Volim ju svim svojim srcem, ali od kada je deda umro pretvara se u čangrizavu staricu koja se pokatkad dere na djecu koja se igraju pred njezinom kućom. S dedom je umro i dio nje. Ne krivim ju. Ne mogu ni zamisliti koliko je njezin život prazan bez njega. Ne mou vam ispričati kolika je to ljubav bila i koliko su dobro utjecali jedno na drugo. Baka je bila dedina mirnoća, a deda njezin (sada to vidim) zdravi razum. Deda je svaki dan išao u vožnju biciklom i nikada, ali nikada se nije vratio bez buketića cvijeća za baku. Obožavala sam ići k baki i dedi u Varaždin, obožavala sam sve što su predstavljali. I sada njega više nema... Ni na tren ne vjerujem u to! Moja baka ga sanja svake noći, a ja ga uvijek vidim u njegovoj stolici za ljuljanje, čita novine ili ponovno iščitava Krležu, moja mama često se pita što bi njezin otac napravio i vjerujem da joj na ovaj ili onaj najčin odgovori. U Meksiku kažu da nitko nije mrtav dok ga se ne zaboravi. Ako je tako, moj deda još nekoliko generacija neće umrijeti.

Ispričavam se na podužem uvodu, vjerujem da pokatad moramo odati počast onima koji su nas stvorili, koji su od nas učinili to što jesmo. Meksikanci to definitivno znaju učiniti! Ovdje se ne slave Svi sveti, nego Día de muertos (Dan mrtvih). 1. studenog slavi se dječiji dan, a 2. studenog je Dan mrtvih. I kada kažem slavi se, mislim slavi se! Dan mrtvih nije, kao kod nas Svi sveti, dan tuge i žalosti, nego, potpuno suprotno, jedna od najvećih nacionalnih fešti. Na grobljima se pjeva i pleše. Na trgovima Gradske skupštine unajmljuju poznate bendove da zabavljaju prolaznike. Bizarno? Ne! Radi se naprosto o drugačijem pogledu na smrt koji je meni, s katoličkom kulturnom bazom zapravo vrlo razumljiv. U Meksiku, neosporno, postoji kult smrti, ali ako malo razmislite shvatit ćete da isti postoji i u Hrvatskoj.

Većina vas zna za moju fascinaciju grobljima. Nema u tome ništa bizarno i perverzno. Jednostavno mislim da su groblja prozori u svijet drugih kultura. Groblja su zapravo vrlo pričljiva za mjesta onih koji su polegnuti tamo da bi zauvijek šutjeli. Kako se živi odnose prema mrtvima govori mnogo o jednom narodu i kulturi. Kada sam u Engleskoj obilazila anglikanska groblja, izenadila sam se koliko su ta groblja prazna i napuštena. Koliko su mrtva. Nick i James, dva prijatelja koja su odlučila zadovoljiti moju, prema njima „bizarnu“, znatiželju i odveli me na groblje, nikako nisu mogli shvatit što je tu čudno. Pa groblja su mjesta mrtvih, ne? I jednom i drugom umrli su bliži rođaci, bake i djedovi, ali u njihovim obiteljima nije bilo uobičajno posjećivati groblja. To im se činilo potpuno suludo. Moja mama je, s druge strane, skoro doživjela živćani slom kada prošle godine nisam imala volje otići na tatin grob za Sve svete smatrajući to praznim ritualom. Mislila sam da to, možda, ima veze s našom katoličkom kulturom koja se velikim dijelom zasniva na osjećaju krivnje i stalnog duga kojeg imamo prema nekom i nečemu, živom ili mrtvom. To sam mislila sve dok me nisu došli posjetiti moji prijatelji Španjolci, koji djelomično pripadaju istom kulturnom krugu. Vodila sam ih u Varaždin (jer je jedan od najljepših Hrvatskih gradova koji morate vidjeti ako već niste) i, usput, smo otišli i na dedin grob. Bili su potpuno zabezeknuti i zbunjeni, vidno uznemireni nisu bili sigurni što bi točno trebali napraviti. Moja baka, s druge strane, gotovo svakodnevno ide na dedin grob i priča s njim. Nastavlja živjeti s njim i u smrti. I kupuje nerazumno skupe svjetne aranžmane za njihovu godišnjicu, za njegov rođendan, za Sve svete... Prilično sam sigurna da deda time ne bi bio oduševljen. I zapravo je običaj prilično obskuran. Nit služi kao utjeha za žive, nit kao veselje za mrtve. Npr. Židovi ne stavljaju cvijeće na svoje grobove. Vjeruju da je uvreda mrtve „mamiti“ živim cvijećem i tako ih podsjećati da su mrtvi (popularno objašnjenje, sigurno postoji dublje religijsko). Na svoja groblja stvaljaju kamenje. Mrtvo, mrtvom.

Mictecacíhuatl

Dan mrtvih jedan je mnogobrojnih prehispanskih običaja koje Španjolsci nisu uspjeli potisnuti ni nakon godina duhovnog osvajanja. Za zemlju s jednom od najvećih katoličkih populacija na svijetu (82.7%, tj. 96 milijuna katolika), Meksiko je pun hereze koju nije uspjela istrijebiti ni tristogodišnja krvoločna španjolska inkvizicija (a nije da se nisu trudili). Blagdan koji se španjolskim pripitomljavanjem pretvorio u Dan mrtvih, slavio se devetog mjeseca aztečkog sunčanog kalendara, tj. početkom kolovoza. Proslava je trajala čitav mjesec, a bila je posvećena aztečkoj božici Mictecacíhuatl, vladarici podzemnog svijeta Mictlána. Njezina zadaća bila je čuvati kosti mrtvih. Španjolci su tu proslavu „prebacili“ na početak studenog kako bi se poklopila s proslavom Svih svetih. Uspjeli su, dakle, konvertirati jednomjesečnu proslavu na jednodnevnu i „ugurati“ je u katolički kalendar, ali brojni paganski elementi su ostali.

Meksikanci i dalje vjeruju da ih njihovi bližnji koji su preminuli taj dan posjećuju i slave s njima. Živi se prisjećaju svojih mrtvih i vjeruje se da na taj način produžuju njihov boravak u svijetu živih. Vjeruju da mrtvi zahtjevaju da ih se sjećamo, kako ne bi bili osuđeni na zaborav u smrti. Zato se u svim meksičkim kućama podiže oltar s različitim žrtvenim prinosima. Oltari mogu biti bogatiji ili siromašniji, zavisi od kuće do kuće, ali postoje predmeti koji su obvezatni kako bi žrtveni prinos imao smisla. Za početak, fotografija preminulog kojeg se prisjećamo. Poslije, predstavnici četiri tvorbena elementa: zemlja, voda, vatra i zrak. Kao simbol zemlje postavlja se cvijeće. Nezaobilazan i tipičan cvijet za ovaj datum je Cempaxóchiti, cvijet mrtvih. (Zanimljivo je da je u većini Europe nepoznat i da se moji europksi prijatelji isčuđuju tom cvijetu koji je za nas sasvim običan dekorativni cvijet. Vrlo je vjerojatno da ga imate u svom vrtu, a da ni ne znate. Ja se nikada nisam sjetila pitati kako se zove. Tako vam sada samo mogu reći da wiki kaže da je kadifica, a hjp kaže da je drugo ime žutjelj i da je američkog podrijetla.) Njegovim laticama se posipa oltar, ali i put od ulaznih vrata do oltara, tj. u manjim mjestima, put od groblja do kućnog oltara kako se pokojnik ne bi izgubio. Osim toga na oltaru je obvezna čaša vode jer se zna da povratnik žeđa nakon dugog puta koji je prevalio od zemlje mrtvih do našeg stana. Svijeće, kao predstavnici vatre, važne su jer služe kako bi osvjetlile put duši i tako omogućile njezin sretan povratak kući. Bez svjetla svijeće duša bi se lako mogla izgubiti u mraku podzemnog svijeta. Copal (generičko ime za različite vrste paljenica, npr. tamjan) svojim intenzivnim mirisom vodi dušu do oltara. Na oltaru se još može pronaći odjeća, kako bi se mrtvac presvukao iz odjeće koju je poderao na teškom putu. Uz sve to, postavlja se, naravno, hrana i piće! Taj dan se kuhaju najdraži pokojnikova jela. Mrtvačeva duša hranu, naravno, ne može pojesti, ali se može nasladiti njezinom aromom (običaj je da hranu idući dan pojedu živi). Također, tu je i nezaobilazni alkohol. Najčešće tekila ili mezkal. Često se na oltar postavljaju i različiti predmeti koji su na neki način veselili pokojnika. U slučaju da je pokojnik dijete, npr. baloni i slatkiši. Ono što ipak zna biti pomalo... neobično jest postavljanje šećernih lubanjica koja nose imenima živih, ali i nerođene djece. Jedna moja profesorica, Kanađanka udana za Meksikanca, svoj prvi Dan mrtvih slavila je u Meksiku u visokoj trudnoći. Kaže da je skoro dobila prijevremene trudove kada je na oltaru vidjela lubanjicu koja je nosila ime njezine nerođene kćeri. To je samo jedan od načina na koji se Meksikanci rugaju smrti. Osim oltara, običaj je slaviti na grobljima. Često se na grob pokojnika vode mariači kako bi mu otpjevali njegovu najdražu pjesmu, a živa rodbina se opija, pleše i slavi dan koji ponovno može provesti sa svojim dragima. Bdijenje je obvezatno. Noć pokojnik ne može provesti sam i zaboravljen.

Oltar na Tecu

Detalj- oltar je posvecen osnivacu Sveucilista, Eugeniu Garzu Sadi

Oltar u blagavaonici...

... također je posvećen osnivaču.

Olatar koji su napravili učenici srednje škole

Na oltarima mozemo pronaci hranu, pice... Sezonski i prema guštu.

Oltari su obvezni u svakoj kući kako bi se pokojnici mobli vratiti i zabaviti.

Groblja su mjesta tuge i zabave; ultimativni dokaz meksičkog ambivalentnog odnosa prema smrti. Tamjan gori na svakom grobu i miris je nepodnošljiv (barem meni).

Svaki grob i oltar ukrašava se onim što je pokojnik najviše volio. Ova djevojčica umrla je s 5 godina i, očito, je bila veliki fan balona.

Prikaz tradicionalnog oltara.

Calaverits literarias (literarne lubanjice) još su jedan način da se narugamo smrti i kažemo joj da je se ne bojimo. Calaveritas su popularni rimovani stihovi, najčešće se radi o nekoj vrsti interakcije između žive osobe (kojoj se rugamo) i Smrti. Mi smo na jednom satu morali pisati „lubanjice“. Izvlačili smo papiriće i morali smo napisati pjesmicu o onome čije smo ime izvukli. Poanta je da je to pjesmica-rugalica. Eto ti kulturnog šoka. Bilo mi je krajnje neugodno pisati pjesmicu-rugalicu u kojoj se moj kolega susreće sa smrću. Cilj je istovremeno se narugati osobi i smrti... Uf!

Estaba la maestra Marta fumándose un cigarillo
llegó la muerte y le dijo te acompaño con el humillo
pues yo ya no puedo fumar y si sigue así
le pasará lo mismo que a mí.

(Doslovan prijevod, bez rime: nemam vremena, ni sposobnosti)

Učiteljica María pušila je cigaretu

došla je smrt i rekla joj da će joj se pridružiti s dimom

„jer ja više ne mogu pušiti i ako se ovako nastavi

dogodit će ti se isto što i meni“.

Dan mrtvih prožet je humorom i društvenom kritikom.

Ovdje leži demokracija

Još jedan dokaz o sveprisutnosti smrti je brojnost imena na koje se Smrt u ovoj zemlji odaziva: La Llorona (plačljivica), La Huesada (Koščata), La Calaca, La Pelona (Kosata), La Tilica, La Flaca (mršavica), Doña Fría (Gospođa Hladna), Parca, La Pálida (Bljedolika), La Segadora (Kòsa), La Igualadora (Izjednačivačačica), La Chinita, La Apestosa (Smrdljivica), La Impía (Krivovjernica), La Cierta (Istinita), La Tía Quiteria, La Blanca (Bijela), La Paveada, La Triste (Tužna), La Jijurria, La Tiznada (Izbijedljela), La Tía de las Muchachas (Teta Djevojaka), La Madre Matiana, La Güera (Bijela; bijele kože- ova riječ mi se čini posebno zanimljivom. To je ultimativni meksički kompliment. Reći nekome da je güero ili güera, znači reći mu da je bijel, tj. bijelji i samim time superioran. Ulični prodavači deru se za kupcima güer@, jednako kao što se u Egiptu deru za tobom Shakira ili Britney Spears), La Novia Fiel (Vjerna Zaručnica),... Ovo su samo neka od više od sto imena koje nosi Smrt u Meksiku.

O Danu mrtvih nemoguće je govoriti bez da se spomene José Guadalupe Posada (1852-1913), meksički umjetnik, grafičar i karikaturist. Bio je progresist i liberalist. Njegove političke karikature imale su kao cilj predstaviti patnje i jad Meksikanaca u zemlji u kojoj vladaju latifundisti.Njegovi ludički prikazi smrti danas su se pretvorili u simbol dana mrtvih, a najslavnija karikatura je ona koja prikazuje Catrinu. Danas se pretvorila u popularni prikaz ranije spomenute božice Mictecacíhuatl, ali u originalna ideja Guadalupe Posade bila je drugačija. On je nacrtao kostur sa šeširom i nazvao ga je Calavera Garbancera. Garbanceros je bio pogrdan naziv za Meksikance indijanske krvi koji su prodavali grahovice, tj. bili siromašni, ali su se istovremeno proglašavali Europljanima. Odricali su se svojeg nasljeđa i kulture i svim su se silama trudili dokazati svoje europsko podrijetlo (Nažalost, moram primijetiti da se 100 godina kasnije malo toga promijenilo. I više ni niže klase nižu svoja prezimena i rodoslovna stabla kako bi dokazali da oni, zapravo, nemaju veze s Meksikom.). Zato je Calavera Garbancera u originalu bila naslikana gola, tj. koščata; samo sa šeširom jer garbancerosi nisu imali novaca kupiti više „europske“ odjeće. Diego Rivera je Calaveru nazvao Catrina i pretvorio je u legendu slikajući je na svojim muralima. On ju je, također, i obukao, tako da danas Catrine na Dan mrtvih hodaju gradovima Meksika u raskošnim haljinama. Iako su njegove karikature i grafike vrlo prepoznatljivi simboli Meksika i Dana mrtvih, i unatoč tome što se smatra začetnikom više meksičkih umjetničkih pokreta, umro je sam i zaboravljen 1913. Njegovo tijelo nitko nije tražio, pa je bio pokopan u zajedničku grobnicu. Dvadeset godina njegova duša nije mogla pronaći svoj oltar, a njegov rad gotovo je pao u zaborav. Ipak, 1933 njegove je radove pronašao slikar Jean Charlot i otada su ušli u legendu. Danas većina javnih oltara u Meksiku među ostalima ima i njegovu fotografiju, a Meksikanci ga se rado i stalno prisjećaju.

Calavera Garbancera

Diego Rivera: Sueno de una tarde domincial

Suvremeni prikaz Posadine karikature

Originalna karikatura

José Guadalupe Posada: Revolucija

Završavam kako sam i počela, odajući počast svom dedi! Razmišljala sam što bih stavila na njegov oltar; čime bi se on želio pogostiti tijekom svog jednodnevnog posjeta zemlji. Oltar bih postavila u dnevnu sobu, na njegovu stolicu za ljuljanje. Bilo bi malo nespretno, ali dala bih si truda. S obzirom da je to hrvatski oltar, nisam obvezatna staviti kadificu. Stavila bih proljetnice, mirisni šafran i đurđice, cvijeće koje je moj deda toliko volio i kojim je često uveseljavao baku. To je miris koji bi njega vodio natrag u njegov dom. Umjesto vode stavila bih kupicu vina. Deda je uvijek govorio da ništa ne taži žeđ kao vino. Pokraj toga mineralna, Kiseljak, da si napravi gemišt. Zagorski kiseliš rijetko se pije bez da se pomiješa. I gljive. Ovog puta bih se potrudila i pronašla najljepše vrganje. Možda bi zauzvrat napravio župu od vrganja koju više nikada neću jesti jer je nitko ne radi tako dobro kao on. I baka bi mu napravila štrukle. Jako zapečene. Ne u rolu nego u tavi. Jer imaju više rubova. Sakrila bih negdje cigarete. Deda je uvijek potajno pušio. Kao, da baka ne skuži. Baka je znala da on puši i on je znao da baka zna, ali oboje su čuvali tajnu. Potrudila bih se pronaći njegovo džepno zrcalo s fotografijom polugolog modela na poleđini. Deda je uvijek bio tako smiješno ponosan na to zrcalo. Volio je furati imidž velikog frajera, iako je baku beskrajno volio i bio ludo ljubomoran. Da se razumijemo, moj deda je bio veliki frajer, samo ne onaj koji ganja mlade pičke. Bio je frajer koji pomaže ljudima, frajer ekologist, frajer progresist, frajer intelektualac... Da, naravno, na oltaru bih ostavila i sabrana Krležina djela. Da još jednom iščita omiljena poglavlja. Ionako sam mu oduvijek govorila da su nasmrt dosadna. I njegove debele naočale za čitanje. I špil karata, mađarica. Da još jednom odigramo belu. Možda mi ovog puta ne bi popuštao, ipak više nisam dijete. I onda bismo razgovarali: rekao bi dvije-tri o životu mom burazu, koji bi se, nakon toga, s radošću vraćao u kuću koju tako rijetko posjećuje. I s mamom bi razgovarao o vrijednosti dionica, ne zato što je novac bitan, nego zato što je bitno ono što te nauči tvoj tata. I sigurno bi joj rekao kako je ponosan na nju. Na sve što je postigla, na ono što je. Dobro... Možda ne baš tim riječima. Širokim osmjehom dočeko bi Dagmar, novu suprugu mog ujaka. I kada bi se počeo igrati s mojim sestričnama, svojim unučicama, ponovno bi se vratili 20 godine unazad. U doba kada sam ja bila djevojčica i kada smo se tako dobro zabavljali. Čvrsto bi zagrlio mog ujaka. Bio bi jako ponosan na njega. Na ono što je, nakon svega, postao. Možda bi mu to i rekao... a možda i ne. Deda nikada nije bio od velikih riječi. A baka? Baka bi ponovno bila sretna. I rekao bi joj da se okani gluposti. Da živi u životu jer će dovoljno živjeti u smrti. I baka bi ga poslušala. Jer je deda govorio njezinim jezikom, jezikom koji mi nikada nismo naučili. Da smo Meksikanci deda mi nastavio živjeti u manje apstraktnom obliku. Bio bi prisutniji. Ne bi umro dok god mi živimo. Kao što i nije umro. Jer živi svaki dan s mojom bakom, živi u mojoj mami, živi u mom bratu, u mom ujaku i njegovim djevojčima, u svim ljudima kojima je obilježio život; jer živi u meni, a sada, barem na trenutak, i u vama. Hvala vam na tome.

Nemojte zaboraviti svoje mrtve, ali u međuvremenu, nemojte zaboraviti živjeti!

POZDRAVI IZ MEKSIKA