Oaxaca ili raj na remlji

Jutarnji pozdravi iz dalekih krajeva!

Nadam se da ste svi dobro, ili barem bolje, da vas ne ubija zagrebačko sivilo, ni tragična situacija u zemlji; rastući nacionalizam, suludi neofašizam i netolerancija te ustrajni trud političkih elita i medija (elita? hahahaha) da nas uvjere kako je naše društvo duboko podijeljeno. Čitam novine i čini mi se kao da živimo 1984: razbacuju se izlizanim, dobro prokušanim frazama; „mi i oni“, „neprijatelji naroda“, „ako nisi naš, njihov si“, „za takve kao što si ti u Hrvatskoj nema mjesta“... Razbacujemo se bojama- crveni i oni drugi (zašto samo komunizam ima boju? Koja je boja fašizma? HDZ-ovksa plava?).

No ostavimo to na trenutak po strani. Danas ne želim govoriti o socijalnim razlikama, o društvenim podjelama, političkim podmetanjima i cenzuri medija; danas je dan za ljepotu. Prošli vikend sam bila u raju; doslovno! Sve ono kako nam se predstavlja raj: mirnoća, posvemašnja sreća, obilje, bezbrižnost... Uz more, mrežu za ležanje, hladni kokos u ruci, zlatni zalazak sunca, i krvavo crvene zore. Da vam ne bih bila predosadna jer uvijek posežem za istim žanrom, ovaj unos će biti u obliku dnevničkog zapisa. Dođite sa mnom na put po obalama Oaxace. Isplati se, obećajem!

1.   DAN/2. DAN (13. i 14. studenoga, 2013., srijeda i četvrtak)

Do zadnjeg trenutka sam se nećkala ići ili ne-ići. Još uvijek nisam imala datum za prezentaciju svog projekta i bila sam prilično nervozna. Osim toga, nije baš da imam love za 4 putovanja mjesečno, a cijena je svakom minutom rasla. Bilo je teško pronaći rent-a-car koji bi nam iznajmio kombi/auto za sedmero ljudi. Većina ih je tražila da uplatimo dodatno osiguranje za vozača mlađeg od 25 godina (2500pesosa/danx5dana=12500$MXN=6000kn), kao i depozit od 2000$MXN, plus, 1700$MXN po danu za najam vozila... Čak i kada se podjeli na 7 ispada puno. Zapravo je sve to jedna velika predstava. U Meksiku praktički ne postoje pravila na cesti. Vozačku u Meksiku možeš dobiti već za 15 godina, i u tom slučaju moraš donijeti dokaz da si prošao neku autoškolu (iako mi prijatelji kažu da služe više-manje samo za izvući lovu). S druge strane, punoljetna osoba ne treba proći auto-školu. Dovoljno je donijeti: dokaz o prebivalištu (ovdje to znači račun za struju, vodu ili plin), domovnicu, važeću osobnu ispravu s fotografijom, dokaz o položenom ispitu o prometnim znakovima i pravilima (može se položiti u bilo kojem ovlaštenom centru i nije potrebno prolaziti školu), i, naravno, 371$MXN za jednu godinu, 496$ za dvije i 882$ za tri godine. Promet na meksičkim cestama je... fascinantan: ne poštuju se znakovi, semafori služe za ukras (zapravo češće vidim aute koji prolaze kroz crveno nego one koje prolaze kroz zeleno, kao da ih zeleno zbuni), voziti u suprotnom smjeru ili u rikverc po punoj cesti je svakodnevica, pretjecanje po punoj crti pravilo, i naravno, pješački prijelazi gotovo da i ne postoje, a semafori za pješake možete naći samo u strogom centru D.F. i u Condesi i Romi (najeuropskijim meksičkim naseljima), gdje se nalaze i urnebesni i neobjašnjivi pješački prijelazi s figurom pješaka s krunom (i nisu tako neobjašnjivi, pronašla sam kampanju koja kaže „Rey peatón: En el mundo de automoviles, el peatón es rey“- „Pješak kralj: U svijetu automobila, pješak je kralj.“). Prelaziti cestu ovdje je svakodnevni rizik. Moja tehnika je, npr., zažmiriti i vrišteći pretrčati cestu. Još sam živa. Iznenađujuće, automobilske nesreće nisu tako česte i krvave kao što bi se očekivalo, a svi Meksikanci s kojima sam do sada sjela u auto (a neoprezno sam sjela u priličan broj automobila ovdje) su zaista sjajni vozači.

Kralj pješak

        S druge strane, stranci ne bi trebali biti voziti ovim cestama. Fora je u tome da u svom tom kaosu zapravo postoji red čija se pravila, čvrsto vjerujem, prenose nekim tajnim ritualom i nedostupna su turistima. Dokaz tome je da smo, nakon što smo konačno sjeli u našli povoljni rent-a-car i sjeli u auto, već prvi dan imali 3 nesrećice: dva sudara i eksplozija gume. Sjajan početak praznika, zar ne? Zapravo da! Bili smo tako dobro raspoloženi da nam ni gubitak retrovizora, udubljenje stražnjeg branika i vožnja s pomoćnom gumom po vrtoglavim zavojima Oaxace nije mogao pokvariti dan (http://www.youtube.com/watch?v=z6z-PW3HxrA). Kada nam je pukla guma malo je falilo da izltimo u nekoliko stotina metara duboku provaliju, srećom, nismo izletjeli i uspjeli smo naći neko polu odmorište i tamo se parkirati da promjenimo gumu (moram ovdje spomenuti nevjerojatne vozačke vještine mog dragog prijatelja Chemija, ili José Miguela).

Prvo je stradao retrovizor

Onda guma

Mehaničari su nam ljubazno udjelili slike tri sveca zaštnitnika automobila i vozača

Sreća u nesreći je bila da nam je tjedan dana prije, na putu u Huastecu Potosinu (savezna država San Luis Potosí, poznata prije svega po brojnim rudnicima), također eksplodirala guma, i to na velikom kombiju za 15 ljudi, na autocesti, pri brzini od 150km/h, i to u ponoć, po mrkolom mraku i kiši. Zašto je to sreća? Jer je s nama bio naš prijatelj Fran, Meksikanac, inžinjer i čovjek pun neobičnih i neočekivanih znanja koju je tu gumu promijenio kao od šale, a mi smo usput hvatali bilješke. Tada nismo znali da će nam isto znanje zatrebati ni tjedan dana kasnije. Naravno, kako to obično biva, nismo imali sav potrebni alat, ali smo uspjeli zaustaviti auto iz kojeg je ispala skupina postarijih i vrlo stereotipnih lezbijki. Ženske su bile sjajne, a i imale su u autu alata za otvoriti mehaničku radionicu. Promijenili smo gumu i veselo krenuli dalje. Proveli smo 16 sati na putu koji, kažu, normalno traje 7-8 sati. Ništa od toga nije bilo važno kada smo konačno ugledali more (i derali se, kao kada smo bili djeca, „More, more, more!“ i Joel, koji ga je prvi vidio, dobio je nagradu) umočili nožice u pretpoli Pacifik i vidjeli prvi pacifički zalazak sunca.

(proveli smo noć u Oaxaci, glavnom gradu istoimene savezen države, kako bi se vozači odmorili. Spominjem to samo zato što sam bila u najstrašnijem „hotelu“ kojeg možete zamisliti.)

Kupaonica u hotelu strave

    3.   DAN

Plan nam je bio proći veći dio obale Oaxace. Plan se promijenio. Naime, razgovarali smo s agencijom koja nam je objasnila da sve troškove poravka i promjene gume snosimo sami i da imamo dvije mogućnosti: vratiti auto s ozljedama (jadan auto) i onda će nam oni oduzeti novac od pologa (20000$) ili popraviti štetu sami. Odlučili smo se za drugu opciju i uputili u vrli pothvat traženja vulkanizera i automehaničara u Puerto Escondido (Skrivena Luka) na 30°C i morem koje nas je dozivalo. Ok... da budem skroz iskrena, u junački pothvat krenuli su Adri, Chemi i Claudia. Kako je u našem društvu sve stvar sreće, izvlačili smo papiriće, a kako je život, pokatkad, pravedan, potraga za mehaničarem dopala je Chemija, tijekom čije vožnje se probušila guma, i Claudiju, koja je prvo u pretjecanju izgubila retrovizor, a onda u isparkiravanju zaradila udubinu (eto ti života, nešto dobiš, nešto izgubiš). Adriana je išla jer je super odgovorna, ne zato što je morala. Mi smo se za to vrijeme brčkali na plaži. Plaža je nepregledno duga i pješčana, more je toplo, čak pretoplo, valovi su veliki i zabavni. Legla sam u plićak i igrala se borbe protiv valova. Odnijeli su uvjerljivu pobjedu.

Fotografkinja: Claudia Orlando Tenias

More

4.   DAN

Dobili smo retrovizor, promijenili gumu i sredili udubljenje. Spremni za Mazunte! A Mazunte je, dragi moji, raj na zemlji! Zapravo je grad-izlog. Napravljen je za strance i većinu hostela, koliba i kućica na plaži iznajmljuju stranci. Doduše, ne bilo kakvi stranci, već oni „ostavio sam obitelj, kuću i posao, kupio psa i otišao u Meksiko sadit krumpir“. Npr. Sally, tridesetdvogodišnja medicinska sestra iz Kalifornije kaže: „Kada sam bila mlada nisam mogla zamisliti da će moj život izgledati ovako kada ću biti starija.“ Ona nema pse, ali je velika ljubiteljica mačaka. Nakon 6 godina u Meksiku još uvijek ne govori tečno španjolski, kaže da joj je jako težak. Bavi se uzgojem organskog povrća i čini se da joj dobro ide. Susana, s druge strane, ima 28 godina. Ona je hippie iz Buenos Airesa. S njom je došlo njezino „pleme“. Dok mi priča svoju priču oko njezinih nogu trči troje musave dječice, a četvrtog, bebu, drži na rukama i hrani bananom. Pokušava mi prodati skupu ogrlicu, „ručni rad, puno posla“... Čak i hippiji trebaju novac.

Nakon cijelog dana kupanja na prekrasnoj maloj pješčanoj plaži u kristalnom moru i borbe s valovima, i ronjenja i plivanja i igranja u vodi i zakapanja u pijesak, jedino što čovjek može napraviti je zavaliti se u mrežu za ležanje, naručiti svoj kokos i polagano ga pijuckati. Kokos inače, nema veze s onim kokosima koje nama prodaju i uvjeravaju nas da je to prava stvar. Kokos je nešto drugo. A njegovo „mlijeko“ toliko je nutritivno da su ga sportaši u zadnje vrijeme počeli korisiti umjesto razno-raznih poweraidsa i tonizatora. Nakon kokosa, u predvečerje, oslobađali smo kornjače. Naime, u Mazunteu se nalazi centar za proučavanje kornjača. Tu ih uzgajaju da bi ih kasnije pustili u more. I išli smo na izleti i plivali s kornjačama. Kornjače su prekrasne. Nakon zadnjeg doživljaja jako su se uspjele na mojoj ljestvici neodoljivih životinja.

I za kraj savršenog dana: jazz koncert. Bio je jazz festival kada smo došli, a posebni gost bila je nevjerojatna Fela Domínquez, jedna od najznačajnijih mladih jazz glazbenika u Meksiku (http://www.youtube.com/watch?v=zsdRfd5bu3s). Sve to pod nebeskim svodom prekrivenim bezbrojnim zvijezdama.

Jeste li tako zamišljali kokos?

Pogled iz naše morkse kolibe (1. noć)

Jeste li tako zamišljali raj? Jer ja jesam!

Slobodna kornjača <3

5.   DAN

Još malo kupanja. Ne mogu vjerovati da je studeni!!!

6.   DAN

Povratak. Gotovo 24 sata vožnje do D.F., ali vrijedilo je svakog trena. Ipak, dobor se vratiti. U raju ne treba predugo ostati. Čovjek se lako navikne. http://www.youtube.com/watch?v=yJTBvz0zRA4

Ako ste u nekom trenu imali osjećaj da vas je zapuhao topli morski povjetarac, to je zato što sam puno mislila na vas.

P.S. Ne zaboravite izaći na referendum 1.12. Neka netko, molim vas, 2x zaokruži PROTIV, kada ja već ne mogu.