"No te confies en los mexicanos" v. II ili možda su ipak bili u pravu

Bok svima!

Prošli puta sam si obećala da ću blog pisati redovitije, da će unosi biti kraći, da će pravopis biti bolji... Kaže moja majka: „Jebeš čovjeka koji ne zna obećat'!“ Tako da ste i ovaj unos opet morali čekati tjedan dana, vjerujem da će biti dug, a pravopis i tipfeleri- obećajem da ću se potruditi! Ovaj tjedan sam zapravo željela pisati o kompliciranom ritualu kupnje kondoma u ovoj zemlji i tabuiziranoj ženskoj seksualnosti, ali još uvijek pod utjecajem i traumom niza nesretnih koji su me zadesili ovaj vikend, ovo će biti jedan terapijski unos  (zapravo je bio jedan, ali serija knjiga Niz nesretnih događaja je referenca koju sam morala negdje ubaciti, tko ih nije čitao- nikada nije kasno da počnete, probudite dijete u sebi i sl.). Bojim se, stoga, da danas neće biti poučno-povijesnih dijelova, ispričavam se zbog toga.

            Uvijek kada putujem pokušavam slijediti onu „When in Rome...“, tj. raditi što rade lokalci, upiti kulturu, probati nove stvari, ili, što je uvijek zanimljivije, raditi stare stvari na novi način. U Meksiko sam došla otvorena srca, ali puna predrasuda (neizbježno je). Naravno, slika koju sam imala o ovoj zemlji nema nikakve veze s onim što ona zaista jest (još uvijek nisam imala priliku vidjeti brkatog Meksikanca s ogromnim sombrerom i pončom kako se odmara pokraj kaktusa sa svojim magarcem dok oboje veselo ispijaju tekilu). S druge strane, ovo jest drugi svijet i vrijede druga pravila. Ono što zbunjuje na prvi pogled je to što su te razlike naizgled male i jako su dobro kamuflirane, ali što dublje uranjam u meksičku kulturu, to su očitije i esencijalnije.

            Jedna od stvari koja me ovdje najviše zbunjuje i uznemirava je poroznost riječi (za tren ću objasniti što podrazumijevam pod tim terminom). Različite kulture, vjerujem, drugačije doživljajvaju riječi i komunikacija se odvija na različitim razinama, iste stvari različito znače. Potreba za komunikacijom je, također, drugačija. Npr. na turskim bazarima sam uspjela uvrijediti jednog trgovca jer sam bila spremna platiti prvu cijenu i nisam se pokušala cjenkati. (Primjer kulturne „indoktriniranosti“- užasno mi je neugodno cjenkati se. Shvaćam da je u nekim kulturama to uvriježeno i poželjno, dapače imperativ, ali iz moje perspektive cjenkati se je gotovo uvredljivo. Jedna od kulturnih barijera koje mi je uvijek teško nadići.) U Egiptu je mog brata jedan trgovac gotovo fizički napao kada je Denis nakon pola sata cjenkanja odustao od kupnje. Isto tako, zanimljivo je da u Egiptu kupnja može trajati satima. Cilj je prodati, ali također komunicirati. Naprave ti čaj, posjednu te na prostirku pokraj sebe, prvo se čavrlja o životu, popije se čaj, popuši se šiša, i tek onda kreće razgovor o kupnji. Japanci i Kinezi (opaka generalizacija, ali govorim iz iskustva), s druge strane, jezik shvaćaju potpuno doslovno. Sjećam se da sam srela jednog poznanika Kineza nakon dugo vremena i odkomentirala da se nismo vidjeli godinama. Na što je on zbunjeno odgovorio da smo se vidjeli prije dva mjeseca. Moja prijateljica je pomagala srediti stan jednom Japancu i u šali mu je rekla da će biti jako uvrijeđena ako neće imati krevet u tom stanu nakon svega što su prošli. Idući dan je došla u stan da bi vidjela da je njezin prijatelj tijekom noći iselio sve svoje stvari iz jedne sobe i preselio ih u dnevnu sobu. U spavaću sobu je stavio madrac i objasnio joj je da ju nikako ne želi uvrijediti, pa da sad ima krevet u njegovoj kući. Jedno svježije iskustvo je razgovor između mog prijatelja Španjolca (José Miguel- Chemi), jednog Šveđanina i mene. Razgovarali smo o filmskim industrijama u našim zemljama. O produkciji filmova, njihovoj kvaliteti, priznatosit u svijetu i sl. Šveđanin je bio iznenađen jer je ispalo da je Chemi pravi ekspert za švedski film, a i ja sam, zahvaljujući filmskim lekcijama moga bivšeg dečka, znala ponešto (Lukas Moodysson: Show me love ili Fucking Amal, 1998- must see). U jednom trenutku je rekao da se u njegovom gradu organizira poznati filmski festival, na što smo Chemi i ja rekli da je to baš super i da ćemo ga posjetiti. Vjerujem da je bilo više nego očito da smo to rekli u šali, ali Šveđanin se silno uspaničio i počeo je govoriti da nas nema gdje smjestiti, da više i ne živi u tom gradu, da nema prijatelja tamo i sl. Mi se nismo dali smesti i odgovorili smo mu da nema problema, da ćemo ga posjetiti gdje god da živi i da nam samo da svoju adresu. Jadnik je uskoro postao žrtva našeg verbalnog silovanja i toliko smo ga istraumatizirati da je izveo nemoguće- uvjerljivo najviši čovjek u podzemnoj, visok gotovo 2m, plav i vrlo upadljiv- je nestao, doslovno je iščeznuo u trenu, da bi se nekih pola sata kasnije pojavio i nastavio razgovor s nama (druga tema, naravno) kao da se nikada ništa nije dogodilo. Ne poričem da je naše ponašanje nije bilo na razini, ali ni Chemi ni ja nismo mogli shvatiti kako mu je mogla promaknuti prvo suptilna ironija, a poslije otvoreno ruganje u našim komentarima.

            Čemu cijeli ovaj dugi uvod? Pa, želim reći da, iako ne razumijem uvijek kulturne razlike, trudim se poštovati ih i naučiti, staviti se u tuđu kožu. Ipak, razlike u shvaćanju funkcije jezika vjerojatno jesu najteže za premostiti. Možda upravo zbog toga ovdje svakog dana imam sve više problema. Riječi su ovdje... dvosmislene, nedorečene, neaktivne. Postoji cijeli niz fraza koji s govori samo zato da se nešto kaže. Pretjerivanje je imperativ. Pokatakd mi se čini da je jezik ovdje ostao samo sa svojom fatičkom funkcijom. Pitanje je, naravno, koliko se to razlikuje od jezika u drugim kulturama. U Hrvatskoj su česta „ritualna pitanja“ za razgovore u liftu ili za neugodne susrete s bivšim kolegama u tramvaju: „Kako si? Kako ide? Kako dečko, mačka, djeca, posao?“ Njihov cilj nije saznati kako se druga osoba osjeća, nego izbjeći neugodne tišine koje nas toliko uznemiruju (Postoji jako malo ljudi na ovom svijetu s kojima je ugodno šutjeti.) Isto tako, ljudi u Hrvatskoj također pretjeruju, obećavaju stvari koje nikada neće napraviti, hvale se stvarima koje nikada nisu napravili. Ipak, razmjeri su drugačiji. Možda mi se to čini tako zato što svoju kulturu poznajem i lakše mi je prepoznati određeni tip osobe i ponašanja, ali razgovarala sam ovdje s ljudima iz različitih kultura i svi imaju ista iskustva i iste probleme u komunikaciji s Meksikancima.

I.

Čini se kao da su Meksikanci nesbosoni reći „Ne!“. Ovdje sam gotovo dva mjeseca i još uvijek nisam doživjela da mi netko kaže ne. Nikada te neće odbiti. Ako imaš sreće, izmotavat će se i odgađati, ako nemaš reći će ti da i obećati da će napraviti što god treba. Ne radi se ovdje o velikim stvarima, i što se mene tiče, upravo je u tome problem. Kod velikih stvari sam češće oprezna. Ako o nečemu ovisi moja sigurnosti ili egzistencija razmišljam više i jasnije. Kada su ulozi veći, očekujem prijevaru, laž, moguće podmetanje. S druge strane, ne očekujem da će mi netko lagati o nečem tako banalnom kao hoće li doći na ručak.

Da ilustriram sve to, predstavit ću vam nekoliko nasumičnih situacija. Kada sam htjela otvoriti račun u banci tražili su me „reference“. To znači da moraš naći dvije osobe koje su prijavljene u D.F.-u koje će ti dati svoje podatke i time potvrditi da te poznaju, tj. da zaista postojiš. Provjerila sam s nekoliko poznanika ekonomista što to točno znači i objasnili su mi da osobe koje ti daju referencu ne mogu ni na koji način biti terećene te nisu financijski ili kazneno odgovorne za bilo što što eventualnu napraviš. To znači da, ako ja zbrišem iz zemlje i ostavim ogromni minus na ručunu (što ne mogu napraviti jer je kartica debitna i stranci, u pravilu, ne mogu dobiti kreditne kartice) oni ni na koji način nisu odogovorni. Čovjek bi pomislio da ću u tom slučaju dobiti dvije reference bez problema jer je većina Meksikanca upoznata s postupkom. Trebala su mi dva tjedna! Prvo sam pitala jednog prijatelja koji je rekao da nema problema, da će mi odmah dati svoje podatke. Tjedan dana, svaki dan, sam ga pitala ponovno i ponovno može li mi pomoći i on bi svaki puta rekao da da, da nema problema i onda bi počeo razgovarati o nečem drugom. Na kraju sam odustala i pitala nekog drugog.

Još banalnije. Jučer sam na svojoj ogromnoj terasi koja je najljepše mjesto u D.F.-u organizirala roštilj. Došlo je nekoliko prijatelja, moja adoptivna obitelj, i popodne smo više-manje proveli pokušavajući upaliti roštilj. Pokušali smo sve, vatu s alkoholom, kocke benzina, samozapaljivi ugljen... da bismo na kraju ispekli meso na tavi i prebacili ga na roštilj za fotkanje. (Nakon jučer, zaista ne razumijem kako itko ikada uspije zapaliti šumu!!! Iako... mogla kladiti da bismo mi prije uspjeli zapaliti šumu nego roštilj.) Dan ranije razgovarala sam s prijateljem Meksikancem i pitala sam ga dolazi li ili ne, da znamo koliko mesa kupiti. Rekao mi je „Rado bih došao“. Zanimalo me što bi to točno trebalo značiti, hoće li doći ili ne. Opet mi je ponovio da bi rado došao. Opet sam ga pitala što to znači. Nakon petominutnog natezanja rekao mi je da će me obavijestiti drugi dan tokom jutra. Nije došao i nije se javio.

Kada sam tek došla imala sam kontakt od jedne djevojke. Prijateljica, prijateljice. Prilično draga i simpatična. Preporučila mi je da se upišem na jedan predmet koji je potpuna katastrofa, ali opraštam joj, imamo različite kriterije. Bila sam ovdje nekih tjedan dana i pitala sam ju zna li neko mjesto gdje bih mogla kupiti trenirku i tenisice za teretanu jer bih voljela vježbati. (Teretana na mom sveučilištu je besplatna za sve studente, pa sam htjela iskoristiti priliku. Onima koji me poznaju ne moram ni reći da sam ovdje dva mjeseca i da još uvijek nisam otišla.) Rekla mi je da se ne brinem, da su i ona i njezina sestra sportašice i da imaju hrpetinu sportske odjeće koju više ne koriste, pa ako želim mogu doći kod njih i izabrati što god želim. Naravno da sam pristala. Ovdje naglašavam da mi je odjeću ponudila samoinicijativno i bez da sam ju ja pitala išta u tom smjeru. Tri tjedna smo se dogovarale za dan kada ću ići kod nje. Svaki puta bi otkazala u zadnji čas, svaki puta sa sve glupljom izlikom. U nekom trenutku sam odustala.

II.

            Nedjelatnost djelatnih glagola... Dogovor za izlazak ovdje je prava noćna mora. Moguće je provesti doslovno sat vremena na whatupu s nekim bez da se dogovoriš bilo što. Moj zadnji takav razgovor je išao nekako ovako:

„Nadam se ću te vidjeti.“ „Da. Bilo bi mi drago.“ „Super.“ „Hoćemo onda nešto učiniti po tom pitanju ili ćemo ostati s nadom?“ „Učinimo nešto!“ „Dobro.“ „Učinit ćemo sigurno.“ „Ok, kada se vidimo?“ „E, danas ne mogu. Ali volio bih te vidjeti.“ „Ok... Kada možeš?“ „Sutra možda, ili u petak. Nisam siguran.“

I tako doslovno u nedogled. Mislim da u životu nisam vodila razgovor u kojem se toliko puta ponovio glagol „hacer“ (hr. činiti, raditi), koji bi trebao biti ultimativni glagol radnje, a da se apsolutno ništa nije napravilo. „Hacer“ se pojavio gotovo u svim oblicima, načinima i vremenima, ali nefunkcionalan i pasivan. Ovakve i slične fenomene doživljavam, potpuno nestručno i bez znanstvene ili bilo kakve druge pretenzije, kao „poroznost riječi“.

III.

            Zadnji dio ovog, opet predugog posta, želim posvetiti svojoj jučerašnjoj traumi. Ne želim generalizirati i hraniti predrasude, ali vjerujem da jučerašnji događaj ima veze s kulturnim kontekstom i s nekim fenomenima o kojima sam ranije pisala. Putujem svijetom od svoje trinaeste godine, zadnjih godina koristeći Couch Surfing, spavam u kućama potpunih stranaca, hodam po nesigurnim zonama nepoznatih gradova s ljudima koje sam nedavno srela po noći, i nikada, ali nikada mi se nije dogodilo ovako nešto!

            Dakle, izlazila sam zadnjih mjesec dana s jednim momkom. (Prilično zanimljivo iskustvo sve skupa, ali o tome drugi put.) Komunikacija- pretjerivanje na n-tu, ali zapravo mi ne smeta ako netko pretjeruje dok god sam toga svjesna. Grandiozne geste i velike riječi. Ali da pređem na priču; nn je brat jednog kolege s faksa. Upoznali smo ga svi iz grupe (moje adoptivne španjolske obitelji) i svi smo se složili da su dečki ok, „buena gente“ kako se ovdje kaže. Čak su odveli Chemija i mene na vikend u svoju kuću u Pachuci (Pachuca je glavni grad savezne države Hidalgo, nekih sat i pol sjeverno od D.F.-a). Upoznali smo njihove roditelje, redovito smo s njima izlazili... On je ekonomist, radi u jednog privatnoj tvrtki i radi jedno 12 sati dnevno. Stil života na koji se ja ne bih mogla naviknuti, ali bilo je zanimljivo je vidjeti druge živote. Upravo smo se zbog njegovog posla jako rijetko viđali, ali kada smo se vidjeli je bio lijepo i zabavno. U svakom slučaju, u petak me pozvao da izađemo. Trebali smo izaći sami, ali ovih dana ima rođendan, pa su mu ljudi iz ureda priredili zabavu iznenađenja. Pozvao me da ipak dođem. Isprva sam se nečkala jer nisam bila sigurna kako ću se uklopiti i što ću točno raditi na zabavi skupine ekonomista. No, rekao mi je da se ne brinem, da su došle djevojke nekoliko kolega. Osim toga, kod mene doma su bili moji prijatelji koji su me također nagovarali da idem („Što možeš izgubiti?“, rekao mi je jedan od njih). Pa sam se oko 10 navečer spremila i nazvala ga da mu kažem da ću sada pozvati taksi i da mi javi gdje je točno. Rekao mi je da mu je jako drago što dolazim i da mu se javim kada stignem, pa će izaći iz bara i pokupiti me. Bilo je jednostavnije da se nađemo na križanju dvije ulice nego u baru jer taksisti obično ne znaju pronaći točnu adresu (grad je ogroman, pa se taksisti nerijetko izgube), pa da ne lutam. Pozvala sam taksi, vozila se gotovo sat vremena na drugi kraj grada (promet je užasan, užasan, užasan i često mi se čini da bih brže stigla kada bih hodala uz auto). Došla sam tamo oko pola 12, nazvala ga i rekao mi je da mu je baš drago što sam stigla i da stiže za 5 minuta i da ga pričekam. Sjela sam i čekala. Prišlo mi je nekoliko polupijanih Meksikanaca: „Što tako lijepa djevojak radi sama?/ Uuu, ljepotice, zašto ne pođeš s nama?/ Već dugo nisam vidio takve ljepote...“ Nakon pola sata čekanja bila sam prilično zbunjena i zabrinuta. Pokušala sam ga nazvati. Naravno da nisam imala love na računu, pa sam morala ići tražiti neku trgovinu... Kvart u kojem sam bila, Polanco, je jedan od snobovskijih dijelova grada, što bi značilo da su ljudi nešto pristojniji i da ima više svjetla. Problem je što se nigdje u D.F.-u ne smiješ previše opustit jer čak i tim kao snobovskim dijelovima grada lako možeš zaći u dijelove koji su manje sigurni. Kupila sam bon i nazvala sam ga. Mobitel mu je bio isključen. Tada mi je prvi puta palo na pamet da se uopće neće pojaviti. Polako sam počela shvaćati beznadnost svoje situacije. Bila sam sama, žena (što u ovom gradu čini značajnu razliku), vrlo očito strankinja, u nepoznatom dijelu grada, u jednom od najopasnijih gradova na svijetu. Kao da to nije bilo dovoljno, bio je to prvi put da sam s taksijem išla sama jer obično idemo u grupi. Ovdje postoji nešto što se zove „sigurni taksi“. (Pretpostavlja se da su to taksiji koji će te sigurno odvesti kući bez da prodaju tvoje organe ili te siluju.) Problem je bio u tome što ja nikada nisam obraćala pažnju na te „sigurne taksije“ jer smo uvijek išli u skupini i netko drugi se brinuo o tome. Potpuno izbezumljena nazvala sam prijateljicu (Merche, moja spasiteljica u više navrata) koja je bila spremna sjesti u taksi i doći po mene. Predložila mi je da nazovem njegovog brata jer bi on mogao znati što se događa. Njegov brat je bio jednako zbunjen situacijom. Probao ga je nazvati, ali kako mu je mobitel bio isključen, također nije mogao doći do njega. Rekao mi je da je on s autom i da ako želim može doći po mene. U tom trenutku sam već bila toliko izvan sebe da sam zahvalno prihvatila ponudu. Na to se počeo izmotvati da ne zna točno gdje i sam i kako da dođe (kasnije sam razgovarala s mojom cimericom koja mi je rekla da je obveza ponuditi pomoć, ali da je očekivan odgovor uvijek odbijanje, gotovo je nepristojno prhvatiti). Skupila sam hrabrosti, potražila taksi i nadala se da ću se živa vratiti doma. Kao završetak te sjajne večeri, taksist nas je uspio izgubiti. Zalutao je u jedan od najopasnijih kvartova D.F.-a i nije se usudio izaći iz auta i pitati gdje smo. Na kraju sam, ipak, uspjela živa stići doma. Zahvaljujem mojoj sretnoj zvijezdi. Kulminacija priče je me idući dan nije nazvao ni da se ispriča, ni da me pita jesam li živa uspjela stići doma (tko misli da je ovo za životom pretjerivanje, slobodan je provijeriti statistike i broj bordela s europskim seksualnim robinjama).

Prije svega, užasno sam ljuta na sebe što sam se dovela u takvu situaciju, ali uz svo meksičko pretjerivanje (i životno) nikada ne bih pomislila da je između „želim da se zaljubiš u mene jer mi se sviđaš najviše na svijetu“ i „ostavit ću te na milost i nemilost ulicama i taksistima Meksika“ tako mali korak. Osim toga, čak i ako ostavim po strani našu romansu i poroznost riječi, ne mogu vjerovati da bi bilo tko normalan ostavio bilo koju osobu, bez obzira na odnos, samu na ulici u ovakvom gradu. Još manje mogu vjerovati da nakon svega toga osoba ne bi osjećala nikakvu potrebu da se ispriča, ili da barem provjeri je li druga osoba dobro i živa. Ne bih željela da ovo zvuči kao jadikovanje zbog mog ljubavnog brodoloma, i zato ne mogu dovoljno naglasiti slijedeće- Tko ostavi stranca da izvisi na Trgu bana Jelačića u ponoć je kreten, tko ostavi strankinju u jedan ujutro da izvisi u nasumičnom kvartu u D.F. je mogući suučesnik u krađi, silovanju ili ubojstvu. Sve iz nehaja, ali poslije ionako nije važno, zar ne? Ali dobro, lekcija je naučena, a slučaj zaključen. Ne vjeruj Meksikancima ni kada darove nose. (ovdje moram još napomenuti da je ironija cijelog slučaja u tome što je Iram bio jedini Meksikanac koji mi je rekao da se pouzdam u Meksikance)

            „No te confies en los mexicanos“... Osim zadnjeg iskustva koje je ekstremno, mislim da je upozorenje pogrešno postavljeno. Da, ne trebaš se pouzdati u Meksikance, ali ne zato što su nepouzdani već zato što je konfiguracija kulture toliko različita da je pouzdanost ovdje potpuno drugačije koncipirana. Kako? Još uvijek ne znam. Možda ću više o tome moći reći pri povratku.

            Još jedan dugi unos, ali terapija naracijom uvijek pomaže. Sve vas puno volim i ovih mi dana nedostajete više nego ikad. Srećom, imam ljude koji se brinu o meni i koji me podupiru u ovakvih suludim situacijama. Hvala mojoj španjolskoj obitelji. Stvarno ne znam što bih bez njih.

Do slijedećeg čitanja,

Ela

P.S. Fotke imaju malo veze s unosom. Razumjet ćete da nisam bila raspoložena naslikavati dok sam čekala. Uostalom, Polanco je stravično ružan, ništa niste izgubili.

Dobar vizualni opis prošlog tjedna

Naš patak- u slučaju da je netko mislio da je šala

Primjer meksičkog pretjerivanja- ovo je cimeričin dečko kupio kao poklon za godišnjicu. Kada me pitao što mislim o "buketu" pitala sam ga je li ga ukrao s nekog groba. Hvala Bogu da je dečko već navikao na moju izravnost, pa se nije uvrijedio.

Bazen za patka

Chemi- voli se slikati

Joel i ja, prije nego što su nas otjerali s krova

Adri

Merche i naš bazen sangrije

Chemi i Miguel, majstori od roštilja

Koliko ljudi stane u jedan auto? Ako si u Meksiku, barem sedmero (i pokoji slon)

Meksički suveniri, puno radosti, cvijeća i Djevica Marija

Moj kućni oltar

Meksikanci možda pretjeruju, ali istina je da nikada u životu nisam dobila toliko cvijeća koliko sam dobila u zadnjih mjesec dana ovdje. Ne znam što bih o tome mislila (Ne vjeruj Meksikancima ni kada cvijeće nose?).

El Grito de independencia ili nesto o meksickom identitetu

Bok svima,

Kako ste? Što ima nova u Hrvatskoj? Pokušavam pratiti situaciju preko vaših statusa. Priznajem, ponekad me uhvati takva nostalgija da čak pročitam Jutarnji. Nije da služi nečemu, ali nećete vjerovati- Jutarnji je za nekoliko kopalja bolji od bilo kojih dnevnih novina koje možete pronaći u Meksiku. Sloboda tiska, civilno društvo, demokracija, socijalna prava, ... Ako mislite da je sve to u Hrvatskoj loše, dođite u Meksiko. I argumetni mojih bogatih prijatelja: „Mislim da je naš sustav super. Pogledaj, npr., zdravstvo u Americi. Tamo su na rubu bankrota zbog Obaminih reformi. To nije profitabilno.“ JEBENO ZDRASTVO NE TREBA BITI PROFITABILNO. Pravo na adekvatnu zdravstvenu zaštitu bi trebalo biti osnovno pravo svakog građana, ili kao širi koncept, svakog čovjeka, bez obzira na njegov status u zemlji. Ali kada kažem tako nešto, predbacuju mi da ne razumijem ekonomske procese. I da se razumijemo, ovi prijatelji se smatraju liberalima. Ako su to liberali, ne želim ni zamisliti koji je stav konzervativaca. Nedavno je na sveučilištu održao kratko predavanje direktor nečega što se zove „Muzej sjećanja i tolerancije“ (http://www.myt.org.mx/- između ostalog, kao dio stalnog postava je predstavljen i genocid u ratu u Jugoslaviji, tj. pri raspadu Jugoslavije). Izlaganje nije bilo baš nešto, većinom ponavljanje navodno kontroverznih činjenica oko mogućeg sukoba u Siriji, Arapskog proljeća, uloge SAD-a u svemu tome i sl. Međutim, meni su se činilie zanimljivima činjenice koje je iznio o Meksiku (iako nisam sigurna jesu li točne i ne znam gdje bih to točno mogla provjeriti). Rekao je da je Meksiko praktiči zemlja u ratu, u kojoj svake godine nestane oko 30 tisuća ljudi, a oko 80 tisuća pogine nasilnom smrću. Svake godine... Iz tih statistika potpuno su isključeni imigranti, nad kojima se, kako tvrdi, već dugi niz godina vrši sustavni genocid. Možda je to stav konzervativaca? Ili bi ga poduprli i liberali? Mislim, imati toliko imigranta koji ne plaćaju porez sigurno nije isplativo. Iako, bolje da šutim o tome kada ne razumijem ekonomske procese. (ali samo da još usput spomenem da tek 20-30% Meksikanaca uredno plaća porez, tzv. srednja klasa, iako je definicija ovdje prilično rastezljiva i svašta se trpa u tu famoznu srednju klasu).

Ok, ali danas ću vam, umjesto o obećnim socijalnim razlikama, pričati o mom prošlotjednom izletu. Naime u Meksiku se 15.9. slavi Dan nezavisnosti, jedan od najvećih, ako ne i najveći, meksički blagdan. Prije nego što se vratim u sadašnjost, dvije tri riječi o povijeti. Rat za meksičku nezavisnto prema predaji počinje 16. rujna 1810. kada je svećenik Miguel Hidalgo y Costilla, u pratnji Ignacia Allendea i Juana Aldama, u župi Dolores uputio uzvik/poziv u boj za nezavisnot. Taj događaj je poznat kao „Grito de Dolores“ i danas se tradicionalno obilježava tako da 15. rujna u 23.00h predstavnici izvršne vlasti svake federalne države uzviknu „Viva México“ (i nakon toga se kreće rusvajd, oni koji već nisu mrtvi pijani, uzvik uzimaju kao znak da je vrijeme da se ubiju, doslovno panem et circenses). Iako se Dan nezavisnoti slavi tada, rat je završio tek 11 godina kasnije, 17. rujna 1821. Ulaskom vojske Trigarante (el Ejército de las Tres Garantías- vojska tri garancije) u Meksiko (grad). Na čelu te vojske bio je Agustín de Iturbide, koji je nakon toga proglasio Meksičko Carstvo i veselo vladao kao Agustín I od Meksika pune dvije godine, tj. do 1823 kada je Antonio López de Santa Anna, kojeg je podupro Vicente Guerrero (koji je prije toga bio veliki fan Augustinov), uspješno izvšio državni udar. Tako je 19. ožujka 1923. naš Augustín abdicirao, Kongres ga je proglasio izdajnikom, a državu u travnju 1924. Prvom Federalnom Republikom Meksiko. I tako do sljedeće prilike... Kada je 1863. Maksimilijan Habsburški došao sa ženicom Karlotom od Belgije, malo vladati, pa je proglasio Drugo Meksičko Carstvo... Ali o tome drugom prilikom. Svi vi koji želite više znati o meksičkoj povijesti, uzdam se u vaše sposobnosti, Google i Wiki uvijek su nam dobri prijatelji, a za malo detaljniji pregled nije loše baciti pogled na Rađanje hispanoameričkog svijeta Mirjane Polić Bobić (Ljevak, 2007). Svi vi koji želite znati manje... e, pa žao mi je.

Ponosna žena u meni ne dopušta mi da završim ovu kratku lekciju povijesti bez da spomenem meni najdražu ličnost meksičke borbe za nezavisnost, María Ignacia Rodríguez de Velasco de Osorio Barba y Bello Pereyra (lol), tj. Güera Rodríguez. Prema predaji bila je lijepa, bogata, inteligentna, moćna, uvjerljiva, sve što poželiš. Navodno je bila ljubavnica Agustína de Iturbidea i upravo ga je ona nagovarala da ide naprijed u trenucima kada se htio predati. Osim toga, kažu, ljubovala je i sa Simónom Bolívarom, ocem američke nezavisnosti, i Alexandrom von Humboltom. Udavala se tri puta, i unatoč tome što kaže Jacky K. („The first time you marry for love, the second for money, and the third for companionship.“), čini se da je lema ove dame bila „Prvi put se udaješ radi novca, kao i drugi i treći“. Prema svemu sudeći, ovu heroinu društvene norme i zabrane nisu previše dirale. Imala je niz ljubavnika, i svi su nasmrt bili zaljubljeni u nju. Kažu da je velik broj bitaka za nezavisnost zapravo iz sjene izborila ona, što na dvoru, što strateškim odlukama na bojnom polju (na kojem ona nije bila, ali su bili njezini ljubavnici spremni umrijeti za nju. I ne pretjerujem, meksička strast i koncepcija ljubavi je... pa, pretjerana). U svakom slučaju, ima bezbroj anegdota i epizoda iz njezina života koje bih voljela prepričati, ali da vam ne dosađujem (previše), ispričati ću meni najdražu. Dakle, u to vrijeme u Meksiku je još uvijek djelovala Sveta inkvizicija (iako tada već znatno osloabljena i gotovo beznačajna, službeno je prestala postojati tek 31. svibnja 1920.). U nekom trenutku se pročulo da Güera Rodríguez surađuje s independistima, pa su je optužili za herezu. Suđenje se pretvorilo u potpuni promašaj. Ne samo da nisu imali nikakvih konkretnih dokaza protiv nje, pa su je morali osloboditi, nego je ona optužila suca za pedofiliju i upitna moralna stajališta (prema nekim izvještajima nakon suđenja je počela istraga protiv inkvizitora). <3

Sad, koji je problem s cijelom tom pričom o nezavisnosti? Pa, većina Meksikanaca kao da vjeruje da meksička povijest počinje upravo u tom trenutku. Tristo godina kolonije (tj. Potkraljevstva) se tretiraju kao tristo godina mraka, a cijela predivna i veličanstvena povijest ovih prostora prije španjolske invazije se ili ignorira ili grozno potcjenjuje. Vezano uz ono o čemu sam govorila u zadnjem postu („Ne vjeruj Meksikancima“), meksički identitet je pun rupa i proturječja. Svi žele biti bijeli i imati španjolske/europske korijene, ali ako si plavokos onda nisi Meksikanac. Nekoliko kratkih anegdota o tome.

I.

Na jednom od predavanja govorili smo o Indijancima i o njihovu utjecaju na meksičku kulturu. Profesor je napomenuo kako svi Meksikanci imaju indijanske korijene i kako upravo ta mješaviana, mestizaje, čini Meksikancima. S ponosom je istaknuo kako on sam ima jednu četvrtinu indijanske krvi jer mu je djed bio Indijanac, mixteca. Na to je jednoj od djevojaka iz zadnjeg reda oteo prilično glasan uzvik: „Qué asco!“ („Odvratno!“). Mislim da je vrijeme u predavaoni na tren stalo, i kao u usporenom filmu svi smo se okrenuli prema njoj. Nije se posramila, ni malo. Rekla je da svi oni možda imaju indijanske krvi, ali da ona nema ni kapi indijanske krvi. I jedni i drugi baka i djed došli su kao djeca republikanaca za vrijeme Španjolskog građanskog rata (još jedna izuzetno zanimljiva epizoda meksičko-španjolske povijesti, podsjetite me u komentarima da vam ju ispričam ako nekog zanima). Praktički, da je ona Meksikanka, ali bez Meksičke krvi. Ukratko, ono što nije rekla ekplicitno, ali razumjelo se iz konteksta: ona je bolja od njih! Apsurdno, zar ne? Epizoda me potakla da malo razmišljam o konceptu identiteta, važnosti krvi i slično. (moje obzervacije su krajnje nestručne i znanstveno neutemljene, molim moje antropo-etno prijatelje da se smiluju). Ako je itko ekspert u brojanju krvnih zrnaca, onda smo to definitivno mi, Hrvati. Pitanje jesi li ikada imao ikakve veze sa Srbijom još je uvijek zastrašujuće prisutno pri upoznavanju s roditeljima tvojih partnera/prijatelja/u nekim slučajevima čak i poslodavaca. Ne nužno eksplicitno i direktno, ali nekako često visi u zraku. Urnebenso, uzmemo li u obzir da bih na prste jedne ruke mogla nabrojati moje poznanike koji nemaju nikakve krvne ili obiteljske veze sa Srbijom (i opet, zašto ja to uopće znam?). Da ne ulazim dublje u apsurd tog fenomena, ono što želim reći je da se naš identitet i sukladno tome prema nekim, meni nerazumljivim stajalištima, naša „vrijednost“ najčešće temelji na krvi koju imamo, a ne na krvi koju nemamo. U Meksiku je obrnuto, iako se meksički identitet (i kultura) temelje upravo na kulturnom i fizičkom miješanju autohtonih stanovnika i Španjolaca (Španjolaca gotov eksluzivno u vrijeme Kolonije, a u zadnjih 200tinjak godina i Europljana), imati indijansku krv je, pa ako već ne sramota, onda definitivno ne nešto čime bi se trebali hvaliti. To je samo jedno od mnoštva proturječja vezano uz konstrukciju meksičkog identiteta.

II.

Imam jednog plavokosog prijatelja, uz to Meksikanca. Upravo na njegovom izgledu se manifestira sva magija biologije i čudesne mogućnosti kombiniranja gena. Njegov brat je npr., „tipičan“ Meksikanac, čak ima i brkove. Tata također, uz brkove još je i vojnik. Majka je Rosita iz sapunica. Prekrasna i predraga, ali nipošto gűera (meksički izraz za ljude svijetle kože). Objasnio mi je da ima neke daleke talijanske korijena, pradjed ili što li. On je visok, plav, plavook, često ga tretiraju kao stranca. U većim društvima, kada se već svi ponapijaju, uvijek mu predbacuju da nije pravi Meksikanac i „da se vrati odakle je došao“. Došao je iz Xochimilca, jednog od najmeksičkijih naselja u D.F.-u, gdje se rodio i odrastao. Kamo de se točno vrati?

III.

Meksiko je jedna od malobrojnih hispanoameričkih zemalja u kojima su, uz španjolski, službeni svi indijanski jezici koji se govore u zemlji. Prema Nacionalnom institutu indijanskih jezika, u Meksiku se govori čak 67 različitih indijanskih jezika (http://www.inali.gob.mx/clin-inali/). Na mnogim spomenicima može se pronaći opis na španjolskom i nahuatlu (pokatkad čak i na engleskom). Indijanski jezici navodno su zaštićeni i smatraju se nacionalnom baštinom. Unatoč tome, govriti na indijanskim jezicima društveno je neprihvatljivo. Razina diskriminacije prema indijanskoj populaciji zastrašujuća je i manifestira se u svim segmentima društva. Institucije ih ignoriraju, a društvo otvoreno šikanira. Indijanske rukotvorine (prekrasne, prekrasne, prekrasne), u inozemstvu vrijede do nekoliko tisuća dolara, u Meksiku se prodaju u bescjenje. Taj dio meksičkog kulturnog nasljeđa prilično se ružno ignorira i potcjenjuje. Zanimljive su lingvističke manifestacije fenomena. Jedna od većih uvreda u Meksiku je reći nekome da je naco. U rječniku Španjolske kraljevske akademije stoji da je naco meksički izraz za indijanca, no ne spominje da je riječ prilično pejorativno obojena. S druge strane wordreference.com kaže da je naco- Méx., coloq, pey (persona: maleducado, ignorante o sin buenos modales) peasanty, peasant (tj. Meks., kolokvijalno, pejorativno; osoba: neotesana, neobrazovana, neodgojena, loših manira- seljački, seljak, ili kolokvilajnlo hrvatski- seljačina). Zanimljivo, zar ne? Ok, ne znam kako vama, ali meni jest. Od Indijanca do seljačine. Još je zanimljivije ako se vratimo korijenu riječi i pogledamo što ona zaista znači, naime naco na nahuatlu znači srce. Kako se jedna tako prekrasna riječ pretvorila u oznaku za seljačinu?

Ne znam postoji li istraživanje za Meksiko o lingvističkoj diversifikaciji na temelju socijalne pripadnosti, ali mogu vam reći da je prilično zapanjujuća. Npr., prilično mi je teško razumijeti Meksikance iz nižih društvenih klasa (ponekad mi treba dobrih 10ak minuta da se uspijem sporazumijeti s uličnim prodavačem i konačno dobiti svoj taco), dok akademska predavanja pratim bez problema (čak i kompicirane ekonomske procese, iako umirem od dosade). U tom kontekstu zanimljivo je (ili možda nije, ne znam) da jedini dodiri u kolokvijalnom govru klasa su upravo uvrede. Naco seljačina, naco indijanac, ali nikad naco srce.

Ovaj post se produžio mnogo više nego što sam planirala... Htjela sam vam još pričati o svojem sjajnom putovanju u iznajmljenom kombiju s grupom Španjolaca i nekoliko Meksikanaca (Merche, Chemi, Joel, Adri, Claudia, Damían, Miguel, Fran, Alberto, nisu likovi iz crtića, ni iz sapunice, ni moji izmišljeni prijatelji) u gradove u kojima je započela borba za meksičku nezavisnost (San Miguel de Allende, Dolores de Hidalgo, Querétaro). O paradoksu slavljenja Dana meksičke nezavisntosti s Španjolscima. O seksualnim nastranostima Don Quijota... Ali to ću ostaviti za drugu priliku. Za sada pokoja fotka. Nadam se da ste  izdržali do kraja posta, nadam se da ste dobro, nadam se da znate da mi nedostajete i da vas volim. Ovaj svijet je istovremeno gorzan i predivan i voljela bih da ga mogu neposrednije podijeliti s vama. Ako dobijete na lotu, svi ste dobrodošli u Meksiko. Čekam vas.

Ela

P.S. Ako imate kakvih dodatnih pitanja ili postoji nešto o čemu biste voljeli da izvjestim u idućem postu, ostavite u komentarima.

PP.S. Poplave su daleko od mene i ja sam dobro. Stanje je katastrofalno i prežalosno. Ne znam što dolazi do vas, ali stvarno je grozno. Poplave su takve da su pomele jednu cijelu planinu/brdo (La Piedra, Acapulco) koje je zatim zatrpalo cijelo jedno selo. Moderni Pompeji! Strahota je što se sve moglo spriječiti jer Meksiko ima sjajan sustav zaštite od prirodnih katastrofa s obzirom da su potresi i uragani ovdje prilično česti. Navodno su u Centru su znali da dolaze uragani, ali im je zabranjeno da objave vijest jer mnogi turistički gradovi praktički žive od turista koji dolaze proslaviti Dan nezavisnosti. Najavili su samo jače kiše, palo je 987mm.

Dolores de Hidalgo, glavni trg

Voziti se 8 sati u kombiju u koji je usao netko tko je stao u govno... neprocjenjivo

Nas kombi

I opet...

Totalno off topic, ali obratite paznju na to kako su pakirani kondomi u Meksiku. Dok ih otvoris 3x te prodje volja. Plus, kutija (3 kondoma) kosta skoro 30 kn. Jasno mi je zasto se ljudi u ovoj zemlji malo seksaju i imaju puno djece.

Ova slika bi trebala biti reprezentacija meksickog identiteta (Muzej nezavisnosti, Dolores de Hidalgo). Ja mislim da je jesnostavno grozno neukusna i ruzna, i tesko bi bilo pronaci Meksikanca koji bi se na bilo koji nacin poistovijetio s njom.

San Miguel de Allende

Vise Meksikanci od Meksikanaca

Zamaskirah se u Meksikanku

Zastave

Zašto naslov?

Dragi svi,

Prvi put kada sam "ozbiljno" izašla iz zemlje imala sam 13 godina. I od tada nisam prestala putovati. (Ovdje moram ubaciti zagrade u kojima priznajem da je za to zaslužna moja majka. Najdivnija osoba na svijetu i lavica među majkama. Dok je ona gubila oči lekotirajući od jutra do sutra, ja sam svoje pasla na najnevjerojatnijim mjestima. Hvala mama.) Poanta je u tome da sam prošla veći dio Europe i uvijek sam se osjećala kao Hrvatica, Balkanka, netko s druge strane. Nemojte me krivo shvatiti, obožavam našu kulturu i unatoč svim problemima, nikada ne bih mijenjala svoje podrijetlo ni svoju državu. Usprkos svemu što ljudi govore, biti u Hrvatskoj znači biti doma. Svakakvi smo, ali svi moji prijatelji iz inozemstva mogu posvjedočiti da smo srdačni, otvoreni, sjajni kuhari i odlični domaćini. Nisam upoznala nikoga tko iz Hrvatske nije otišao punog srca sa željom da se vrati. Ipak, nakon ovog naleta patriotizma, moram dodati da biti Balkanka u Europi nikada nije bilo lako. U Skopju gdje sam nedavno bila na regionalnom kongresu studenata komparativne književnosti jedan profesor je u svom izlaganju govorio o tome kako je Balkan (p)ostao imaginaran prostor iz kojeg nitko ne dolazi i nitko nije, a ti nepostojeći ljudi koji ipak (ne)napućuju taj prostor u mašti mnogih prilično su nalik slici koju imaju o npr. mezoameričkim indijancima. Svatko tko putuje po Europi može lako će se uvjeriti u istinitost njegove tvrdnje. Teško je prepričati što sam sve čula o Hrvatskoj na putovanjima po Europi... Od pitanja "A jel' ti znaš što je internet?", "Kako je to živjeti s pingvinima?", do neugodnosti posebno na zapadnoeuropskim granicama gdje maltene da me nisu pitali jesam li mladenka iz kataloga. Jedna moja prijateljica uspjela je na jednom europskom susretu mladih (ili nekoj sličnoj manifestaciji) uvjeriti nekoliko kolega TALIJANA da mi u Hrvatskoj za Božić jedemo jezike i uši svojih mrtvih kako bismo se prisjetili njihovih boli i stradanja (ili nešto slično jednako vjerojatno). U svakom slučaju, sve to nije pomoglo osjećaju pripadnosti. Mi smo (bili) oni s druge strane. Nikada se nisam osjećala kao Europljanka, i to je počesto bila posljednja stvar s kojom bi se identificirala. Ali, zašto sve ovo pričam i kakve to veze ima s Meksikom?

Ovdje, na drugom kraju svijeta, ja sam Europljanka. Zagrepčanka, Hrvatica, Balkanka, sve to više ili manje, Europljanka prije svega. Govorim španjolski s neobičnim naglaskom (jedan prijatelj kaže da svaki puta kada me čuje pomisli na ruskog mafijaša, plavog i snažnog s bocom vodke u ruci), oblačim se neobično, krećem se čudno, imam sulude ideje o socijalnoj pravdi i bijela sam. Čovjek bi pomislio da ću zbog toga imati problema. Pogrešno! Ovdje vlada druga logika. Samoprijezir Meksikanaca svih klasa i pozadina je nezamisliv. Ovdje sam 4 tjedna, da sam dobila novčić za svaki put kada mi je Meksikanac rekao "Ne vjeruj Meksikancima!" mogla bih platiti mjesečnu stanarinu.

I.
Nakon 10 sati leta sletila sam u Dallas. Iz American Airlinesa su tražili dobrovoljce koji bi otišli na sljedeći let jer je moj bio prebukiran (američki zakon dopušta prebukiranje letova do 15% bez posljedica za kompaniju). Prijavila sam se jer mi se više sviđala ideja da noć provedem na aerodromu u Americi nego na aerodromu u Monterreyu, gradu koji se odnedavno smatra jednim od najopasnijih meksičkih gradova. Sa mnom se prijavio još jedan mladi bračni par. Prekrasni ljudi, Liss i Alejandro, liječnica i odvjetnik. Meksikanci iz Monterreya, u procesu preseljenja u Dallas. Nisu mi dopustili da spavam na aerodromu u Monterreyu, nego su me natjerali da rezerivam hotel makar na nekoliko sati. Nazvali su sa svojeg mobitela, platitli dio hotela (mislim da je bilo 20% koje je bilo potrebno za rezervaciju), promijenili mi dolare u gdje su mi praktički poklonili 100pesosa (rekli su mi da će mi probati naplatiti više ako vide strankinju s dolarima) i napisali mi desetak kontakata svojih prijatelja u DFu (México, Distrito Federal) da se imam kome javiti ako bude bilo kakvih problema. Liss mi se nedavno javila da me pita kako sam i kada sam joj rekla da sam bolesna, poludila je od brige i u 10minuta mi nabavila 5 brojeva različitih internista kojima se mogu javiti i koji će me pregledati besplatno (ovdje valja napomenuti da imam šugavo osiguranje neke meksičke osiguravajuće kuće koje svaki strani student mojeg sveučilišta mora imati, ali koje je preskupo i ne pokriva ništa. Uz to valja reći da je zdrastvo u Meksiku u potpunom kolapsu i da vrijedi jednostavno pravilo da ako imaš novaca, nema problema, ako nemaš... pa onda nisi njihov problem. Jednostavan internistički pregled može stajati i do nekoliko tisuća kuna). Nakon svega što su učinili za mene na oproštaju su mi dali posljednji savjet: "Ne vjeruj Meksikancima!". Kada sam im napomenula da su mi upravo praktički spasili život, Liss je rekla: "Ne daj se zavarati. Nažalost poznajem svoje ljude! Ovo nije Europa. Ne vjeruj Meksikancima!"

II.
Konačno nakon 24 sati putovanja, klimatiziranog prostora, sterilnih aerodroma, loših filmova, suputnika nekako uvijek završe spavajući u tvom krilu, sletila sam u D.F. Veličina grada je nevjerojatna. Grad je narastao toliko da je aerodrom praktički u centru grada. Grad je dokle god ti pogled seže i još i još i još. Čini se beskrajnim. No, sletila sam. S minimalno prtljage jer se jedan od mojih kofera izgubio putem. Lako sam pronašla svojeg stanodavca s obzirom na to da je visok gotovo 2 metra, pa prilično odskače od prosjeka. Taj dan sam trebala platiti stanarinu i jedan mjesec predujma (9000pesosa). U gotovini sam imala stotinjak dolara i nešto pesosa koji su mi ostali od Liss i Alejandra. Planirala sam na aerodromu podići ostatak novca i tako platiti stanarinu. Šipak! Kartica na kojoj je bio sav novac ne funkcionira u Meksiku... ni na jednom bankomatu!!! Bila sam prilično izvan sebe, a kroničan nedostatak sna nije pomagao. Stajala sam tamo, u kabini s bankomatom, i smišljala najgore moguće scenarije. Zapravo nisam vidjela ni jedan razlog zašto bi me gospodin Llerena pustio u stan, s obzirom na to da jednom kada netko uđe u stan prilično ga je teško izbaciti, bez obzira na to je li platio stanarinu ili ne (brzo sam naučila da stvari u Meksiku funkcioniraju drugačije. uz nekoliko stotina pesosa za manje stvari, do nezamislivih svota za veće stvari, sve, ALI BAŠ SVE se da srediti). Moj stanodavac je pokazao mnogo razumijevanja. Rekao je da se ne brinem i da mu se javim kada sredim problem s računom, da nema nikavog problema. Dodao je još da moram imati na umu da to samo zato što sam Europljanka, i objasnio mi je da Meksikance traži dupli predujam tjedan dana prije nego uđu u stan. "Ne vjeruj Meksikancima!", bio je njegov posljednji savjet.

III.
Svijet je globalno selo. Doslovno. Kako inače objasniti da je najbolji prijatelj moje dobre prijateljice Meksikanac iz D.F. koji se rodio i cijeli život živio u naselju koje je dvadesetak minuta od mene (što je za uvjete u DFu, gradu u kojem živi oko 25milijuna stanovnika, kao da živi sa mnom). Carlos je krajnje simpatičan i otvoren. Malo je ljudi koji bi uzeli slobodan dan na poslu da provedu dan s osobom koju apsolutno ne poznaju samo zato što ih je prijatelj zamolio. On je prvi koji mi je pokazao Meksiko, D.F. iza zidova mojeg preskupog šminkerskog sveučilišta na kojem je ideal biti bijeli i amerikaniziran (semestar košta 6000eura, i moram odmah na početku reći da je unatoč svim predrasudama koje gajim prema ovom tipu obrazovanja gdje je neposredna financijska korist glavni i najvažniji cilj, ne mogu poreći da je Tecnológico de Monterrey zaista sjajno sveučilište koje svojim studentima širom otvara sva vrata). No, Carlos je bio predivan. Pokazao mi je svoje naselje, pinkorestkni (i prilično opasni) Xochimilco. http://en.wikipedia.org/wiki/Xochimilco Odveo me doma i upoznao svojim roditeljima koji su me odmah proglasili svojim djetetom i rekli da kada se god osjećam sama i daleko od doma, znam gdje je moja kuća. Njegov tata je glazbenik, pa smo večer proveli tako da je on svirao na različitim instrumentima moje glazbene želje, a dok me Carlos pokušavao naučiti osnovne korake salse. Da bi se nakon toga skoro potukao zbog mene jer sam bila dovoljno glupa da izvučem fotoaparat na mjestu na kojem očito nisam trebala, i isti je jednom tipu zapeo za oko... a onda sam mu i ja zapela za oko. Zahvaljujući Carlosu prošli smo bez ozljeda, ali ostala sam upozorena. Isti taj Carlos, nakon svega što je učinio za mene, kada je čuo da živim s Meksikankom, dopratio me do doma i na oproštaju mi rekao: "Dobro pazi svoje stvari, zaključavaj sobu. Ne vjeruj Meksikancima!"

Ovdje sam 4 tjedna, prekratko da bih mogla suditi, ali sve što sam do sada dobila je bila ljubaznost, prijateljstvo, iskrena zainteresiranost i zabrinutost. Moji novi meksički prijatelji u rekordnom roku otvorili su mi vrata svojih kuća i svoja srca. Paze i brinu se za mene. Kao što sam neki dan rekla svom prijatelju Gokhanu kada me pitao kako mi je: "Tretiraju me kao kraljicu!" (na što je Yair niodkud izvukao krunu i snimio fotografiju koja se nalazi u podnožju jer sam očajna s uređivanjem teksta i ne znam kako da je umetnem ispod ovog natpisa. svaka pomoć je dobrodošla). Voljela bih vjerovati da je dio svega toga iskren i da nema veze s tim što sam Europljanka i što sam bijela. To nastranu, to što sam Europljanka otvara mi vrata koja su za mnoge Meksikanke i Meksikance zatvorena. Razina indoktrinacije i uvjerenosti u Europsku superiornost je fascinantna, ali pretpostavljam da nije iznenađujuća. Da su nama 300 godina govorili da ništa ne vrijedimo i svojski se trudili da stvore novu rasu kako bi istrijebili izvorne stanovnike, vjerojatno ni mi ne bismo bili bolji.

Unos je mnogo dulji nego što sam planirala. Nadam se da vam nije predosadan i da ste izdržali do kraja. Idući blog su klasne razlike koje me duboko uznemiravaju i deprimiraju. Kao uvod preporučam film "Amarte duele". http://www.youtube.com/watch?v=BY502sAd_Q0 Moram upozoriti svoje prijatelje teoretičare filma/filmoljupce/filmoovisnike da nije masterpiece (iako su neki postupci prilično zanimljivi). Scenarij je klasična priča "Romeo y Juliet", ali jako dobro prikazuje kako ovo društvo funkcionira. Dva svijeta koja se prikazuju su prilično stvarna. Iako se može činiti pretjeranim ni jedna scena (osim zadnje, ali to je druga priča) nije pretjerana. Imala sam priliku vidjeti oba svijeta i zaista tako funkcioniraju. Jedina nevjerojatna stvar u cijelom filmu je da ikada dođe do miješanja ta dva svijeta.

"Me tratan como a una reina."

Otvaranje

Dragi svi,

Ima toliko stvari koje vam svima želim ispričati, iskustva koja želim podijeliti, mirise koje morate udahnuti, slike koje morate vidjeti, okuse koje morate probati... Na žalost, nemam vam vremena svakom pojedinačno pisati i pričati, a bojim se da ću, kada se vratim, propustiti prepričati najljepše, najvažnije, da ću vas zakinuti za vaš dio ljepote. (Anja, Martina, Erik: Ljepote koju zaslužujemo jer smo najljepši.) Iskustva ostaju, ali priča se mijenja. Moj mozak ima, kao što neki od vas dobro znaju, nevjerojatno sposobnost preobražavanja stvarnosti. Zato ovaj blog. Ispričavam se unaprijed za sve pravopisne i gramatičke pogreške, za sve pogrešne informacije, za sve "cheesy" postove (kao npr. ovaj uvod). Trudit ću se unijeti što više objektivnosti u subjektivnost iskustva. Nadam se da ću tako, barem malo, nadoknaditi to što neke od vas tako strašno i neoprostivo zanemarujem. Nije namjerno i nije s predumišljajem.

Volim vas,
Ela