Zagrepčanka u Madridu: El Grito de independencia ili nesto o meksickom identitetu

Bok svima,

Kako ste? Što ima nova u Hrvatskoj? Pokušavam pratiti situaciju preko vaših statusa. Priznajem, ponekad me uhvati takva nostalgija da čak pročitam Jutarnji. Nije da služi nečemu, ali nećete vjerovati- Jutarnji je za nekoliko kopalja bolji od bilo kojih dnevnih novina koje možete pronaći u Meksiku. Sloboda tiska, civilno društvo, demokracija, socijalna prava, ... Ako mislite da je sve to u Hrvatskoj loše, dođite u Meksiko. I argumetni mojih bogatih prijatelja: „Mislim da je naš sustav super. Pogledaj, npr., zdravstvo u Americi. Tamo su na rubu bankrota zbog Obaminih reformi. To nije profitabilno.“ JEBENO ZDRASTVO NE TREBA BITI PROFITABILNO. Pravo na adekvatnu zdravstvenu zaštitu bi trebalo biti osnovno pravo svakog građana, ili kao širi koncept, svakog čovjeka, bez obzira na njegov status u zemlji. Ali kada kažem tako nešto, predbacuju mi da ne razumijem ekonomske procese. I da se razumijemo, ovi prijatelji se smatraju liberalima. Ako su to liberali, ne želim ni zamisliti koji je stav konzervativaca. Nedavno je na sveučilištu održao kratko predavanje direktor nečega što se zove „Muzej sjećanja i tolerancije“ (http://www.myt.org.mx/- između ostalog, kao dio stalnog postava je predstavljen i genocid u ratu u Jugoslaviji, tj. pri raspadu Jugoslavije). Izlaganje nije bilo baš nešto, većinom ponavljanje navodno kontroverznih činjenica oko mogućeg sukoba u Siriji, Arapskog proljeća, uloge SAD-a u svemu tome i sl. Međutim, meni su se činilie zanimljivima činjenice koje je iznio o Meksiku (iako nisam sigurna jesu li točne i ne znam gdje bih to točno mogla provjeriti). Rekao je da je Meksiko praktiči zemlja u ratu, u kojoj svake godine nestane oko 30 tisuća ljudi, a oko 80 tisuća pogine nasilnom smrću. Svake godine... Iz tih statistika potpuno su isključeni imigranti, nad kojima se, kako tvrdi, već dugi niz godina vrši sustavni genocid. Možda je to stav konzervativaca? Ili bi ga poduprli i liberali? Mislim, imati toliko imigranta koji ne plaćaju porez sigurno nije isplativo. Iako, bolje da šutim o tome kada ne razumijem ekonomske procese. (ali samo da još usput spomenem da tek 20-30% Meksikanaca uredno plaća porez, tzv. srednja klasa, iako je definicija ovdje prilično rastezljiva i svašta se trpa u tu famoznu srednju klasu).

Ok, ali danas ću vam, umjesto o obećnim socijalnim razlikama, pričati o mom prošlotjednom izletu. Naime u Meksiku se 15.9. slavi Dan nezavisnosti, jedan od najvećih, ako ne i najveći, meksički blagdan. Prije nego što se vratim u sadašnjost, dvije tri riječi o povijeti. Rat za meksičku nezavisnto prema predaji počinje 16. rujna 1810. kada je svećenik Miguel Hidalgo y Costilla, u pratnji Ignacia Allendea i Juana Aldama, u župi Dolores uputio uzvik/poziv u boj za nezavisnot. Taj događaj je poznat kao „Grito de Dolores“ i danas se tradicionalno obilježava tako da 15. rujna u 23.00h predstavnici izvršne vlasti svake federalne države uzviknu „Viva México“ (i nakon toga se kreće rusvajd, oni koji već nisu mrtvi pijani, uzvik uzimaju kao znak da je vrijeme da se ubiju, doslovno panem et circenses). Iako se Dan nezavisnoti slavi tada, rat je završio tek 11 godina kasnije, 17. rujna 1821. Ulaskom vojske Trigarante (el Ejército de las Tres Garantías- vojska tri garancije) u Meksiko (grad). Na čelu te vojske bio je Agustín de Iturbide, koji je nakon toga proglasio Meksičko Carstvo i veselo vladao kao Agustín I od Meksika pune dvije godine, tj. do 1823 kada je Antonio López de Santa Anna, kojeg je podupro Vicente Guerrero (koji je prije toga bio veliki fan Augustinov), uspješno izvšio državni udar. Tako je 19. ožujka 1923. naš Augustín abdicirao, Kongres ga je proglasio izdajnikom, a državu u travnju 1924. Prvom Federalnom Republikom Meksiko. I tako do sljedeće prilike... Kada je 1863. Maksimilijan Habsburški došao sa ženicom Karlotom od Belgije, malo vladati, pa je proglasio Drugo Meksičko Carstvo... Ali o tome drugom prilikom. Svi vi koji želite više znati o meksičkoj povijesti, uzdam se u vaše sposobnosti, Google i Wiki uvijek su nam dobri prijatelji, a za malo detaljniji pregled nije loše baciti pogled na Rađanje hispanoameričkog svijeta Mirjane Polić Bobić (Ljevak, 2007). Svi vi koji želite znati manje... e, pa žao mi je.

Ponosna žena u meni ne dopušta mi da završim ovu kratku lekciju povijesti bez da spomenem meni najdražu ličnost meksičke borbe za nezavisnost, María Ignacia Rodríguez de Velasco de Osorio Barba y Bello Pereyra (lol), tj. Güera Rodríguez. Prema predaji bila je lijepa, bogata, inteligentna, moćna, uvjerljiva, sve što poželiš. Navodno je bila ljubavnica Agustína de Iturbidea i upravo ga je ona nagovarala da ide naprijed u trenucima kada se htio predati. Osim toga, kažu, ljubovala je i sa Simónom Bolívarom, ocem američke nezavisnosti, i Alexandrom von Humboltom. Udavala se tri puta, i unatoč tome što kaže Jacky K. („The first time you marry for love, the second for money, and the third for companionship.“), čini se da je lema ove dame bila „Prvi put se udaješ radi novca, kao i drugi i treći“. Prema svemu sudeći, ovu heroinu društvene norme i zabrane nisu previše dirale. Imala je niz ljubavnika, i svi su nasmrt bili zaljubljeni u nju. Kažu da je velik broj bitaka za nezavisnost zapravo iz sjene izborila ona, što na dvoru, što strateškim odlukama na bojnom polju (na kojem ona nije bila, ali su bili njezini ljubavnici spremni umrijeti za nju. I ne pretjerujem, meksička strast i koncepcija ljubavi je... pa, pretjerana). U svakom slučaju, ima bezbroj anegdota i epizoda iz njezina života koje bih voljela prepričati, ali da vam ne dosađujem (previše), ispričati ću meni najdražu. Dakle, u to vrijeme u Meksiku je još uvijek djelovala Sveta inkvizicija (iako tada već znatno osloabljena i gotovo beznačajna, službeno je prestala postojati tek 31. svibnja 1920.). U nekom trenutku se pročulo da Güera Rodríguez surađuje s independistima, pa su je optužili za herezu. Suđenje se pretvorilo u potpuni promašaj. Ne samo da nisu imali nikakvih konkretnih dokaza protiv nje, pa su je morali osloboditi, nego je ona optužila suca za pedofiliju i upitna moralna stajališta (prema nekim izvještajima nakon suđenja je počela istraga protiv inkvizitora). <3

Sad, koji je problem s cijelom tom pričom o nezavisnosti? Pa, većina Meksikanaca kao da vjeruje da meksička povijest počinje upravo u tom trenutku. Tristo godina kolonije (tj. Potkraljevstva) se tretiraju kao tristo godina mraka, a cijela predivna i veličanstvena povijest ovih prostora prije španjolske invazije se ili ignorira ili grozno potcjenjuje. Vezano uz ono o čemu sam govorila u zadnjem postu („Ne vjeruj Meksikancima“), meksički identitet je pun rupa i proturječja. Svi žele biti bijeli i imati španjolske/europske korijene, ali ako si plavokos onda nisi Meksikanac. Nekoliko kratkih anegdota o tome.

Na jednom od predavanja govorili smo o Indijancima i o njihovu utjecaju na meksičku kulturu. Profesor je napomenuo kako svi Meksikanci imaju indijanske korijene i kako upravo ta mješaviana, mestizaje, čini Meksikancima. S ponosom je istaknuo kako on sam ima jednu četvrtinu indijanske krvi jer mu je djed bio Indijanac, mixteca. Na to je jednoj od djevojaka iz zadnjeg reda oteo prilično glasan uzvik: „Qué asco!“ („Odvratno!“). Mislim da je vrijeme u predavaoni na tren stalo, i kao u usporenom filmu svi smo se okrenuli prema njoj. Nije se posramila, ni malo. Rekla je da svi oni možda imaju indijanske krvi, ali da ona nema ni kapi indijanske krvi. I jedni i drugi baka i djed došli su kao djeca republikanaca za vrijeme Španjolskog građanskog rata (još jedna izuzetno zanimljiva epizoda meksičko-španjolske povijesti, podsjetite me u komentarima da vam ju ispričam ako nekog zanima). Praktički, da je ona Meksikanka, ali bez Meksičke krvi. Ukratko, ono što nije rekla ekplicitno, ali razumjelo se iz konteksta: ona je bolja od njih! Apsurdno, zar ne? Epizoda me potakla da malo razmišljam o konceptu identiteta, važnosti krvi i slično. (moje obzervacije su krajnje nestručne i znanstveno neutemljene, molim moje antropo-etno prijatelje da se smiluju). Ako je itko ekspert u brojanju krvnih zrnaca, onda smo to definitivno mi, Hrvati. Pitanje jesi li ikada imao ikakve veze sa Srbijom još je uvijek zastrašujuće prisutno pri upoznavanju s roditeljima tvojih partnera/prijatelja/u nekim slučajevima čak i poslodavaca. Ne nužno eksplicitno i direktno, ali nekako često visi u zraku. Urnebenso, uzmemo li u obzir da bih na prste jedne ruke mogla nabrojati moje poznanike koji nemaju nikakve krvne ili obiteljske veze sa Srbijom (i opet, zašto ja to uopće znam?). Da ne ulazim dublje u apsurd tog fenomena, ono što želim reći je da se naš identitet i sukladno tome prema nekim, meni nerazumljivim stajalištima, naša „vrijednost“ najčešće temelji na krvi koju imamo, a ne na krvi koju nemamo. U Meksiku je obrnuto, iako se meksički identitet (i kultura) temelje upravo na kulturnom i fizičkom miješanju autohtonih stanovnika i Španjolaca (Španjolaca gotov eksluzivno u vrijeme Kolonije, a u zadnjih 200tinjak godina i Europljana), imati indijansku krv je, pa ako već ne sramota, onda definitivno ne nešto čime bi se trebali hvaliti. To je samo jedno od mnoštva proturječja vezano uz konstrukciju meksičkog identiteta.

II.

Imam jednog plavokosog prijatelja, uz to Meksikanca. Upravo na njegovom izgledu se manifestira sva magija biologije i čudesne mogućnosti kombiniranja gena. Njegov brat je npr., „tipičan“ Meksikanac, čak ima i brkove. Tata također, uz brkove još je i vojnik. Majka je Rosita iz sapunica. Prekrasna i predraga, ali nipošto gűera (meksički izraz za ljude svijetle kože). Objasnio mi je da ima neke daleke talijanske korijena, pradjed ili što li. On je visok, plav, plavook, često ga tretiraju kao stranca. U većim društvima, kada se već svi ponapijaju, uvijek mu predbacuju da nije pravi Meksikanac i „da se vrati odakle je došao“. Došao je iz Xochimilca, jednog od najmeksičkijih naselja u D.F.-u, gdje se rodio i odrastao. Kamo de se točno vrati?

III.

Meksiko je jedna od malobrojnih hispanoameričkih zemalja u kojima su, uz španjolski, službeni svi indijanski jezici koji se govore u zemlji. Prema Nacionalnom institutu indijanskih jezika, u Meksiku se govori čak 67 različitih indijanskih jezika (http://www.inali.gob.mx/clin-inali/). Na mnogim spomenicima može se pronaći opis na španjolskom i nahuatlu (pokatkad čak i na engleskom). Indijanski jezici navodno su zaštićeni i smatraju se nacionalnom baštinom. Unatoč tome, govriti na indijanskim jezicima društveno je neprihvatljivo. Razina diskriminacije prema indijanskoj populaciji zastrašujuća je i manifestira se u svim segmentima društva. Institucije ih ignoriraju, a društvo otvoreno šikanira. Indijanske rukotvorine (prekrasne, prekrasne, prekrasne), u inozemstvu vrijede do nekoliko tisuća dolara, u Meksiku se prodaju u bescjenje. Taj dio meksičkog kulturnog nasljeđa prilično se ružno ignorira i potcjenjuje. Zanimljive su lingvističke manifestacije fenomena. Jedna od većih uvreda u Meksiku je reći nekome da je naco. U rječniku Španjolske kraljevske akademije stoji da je naco meksički izraz za indijanca, no ne spominje da je riječ prilično pejorativno obojena. S druge strane wordreference.com kaže da je naco- Méx., coloq, pey (persona: maleducado, ignorante o sin buenos modales) peasanty, peasant (tj. Meks., kolokvijalno, pejorativno; osoba: neotesana, neobrazovana, neodgojena, loših manira- seljački, seljak, ili kolokvilajnlo hrvatski- seljačina). Zanimljivo, zar ne? Ok, ne znam kako vama, ali meni jest. Od Indijanca do seljačine. Još je zanimljivije ako se vratimo korijenu riječi i pogledamo što ona zaista znači, naime naco na nahuatlu znači srce. Kako se jedna tako prekrasna riječ pretvorila u oznaku za seljačinu?

Ne znam postoji li istraživanje za Meksiko o lingvističkoj diversifikaciji na temelju socijalne pripadnosti, ali mogu vam reći da je prilično zapanjujuća. Npr., prilično mi je teško razumijeti Meksikance iz nižih društvenih klasa (ponekad mi treba dobrih 10ak minuta da se uspijem sporazumijeti s uličnim prodavačem i konačno dobiti svoj taco), dok akademska predavanja pratim bez problema (čak i kompicirane ekonomske procese, iako umirem od dosade). U tom kontekstu zanimljivo je (ili možda nije, ne znam) da jedini dodiri u kolokvijalnom govru klasa su upravo uvrede. Naco seljačina, naco indijanac, ali nikad naco srce.

Ovaj post se produžio mnogo više nego što sam planirala... Htjela sam vam još pričati o svojem sjajnom putovanju u iznajmljenom kombiju s grupom Španjolaca i nekoliko Meksikanaca (Merche, Chemi, Joel, Adri, Claudia, Damían, Miguel, Fran, Alberto, nisu likovi iz crtića, ni iz sapunice, ni moji izmišljeni prijatelji) u gradove u kojima je započela borba za meksičku nezavisnost (San Miguel de Allende, Dolores de Hidalgo, Querétaro). O paradoksu slavljenja Dana meksičke nezavisntosti s Španjolscima. O seksualnim nastranostima Don Quijota... Ali to ću ostaviti za drugu priliku. Za sada pokoja fotka. Nadam se da ste izdržali do kraja posta, nadam se da ste dobro, nadam se da znate da mi nedostajete i da vas volim. Ovaj svijet je istovremeno gorzan i predivan i voljela bih da ga mogu neposrednije podijeliti s vama. Ako dobijete na lotu, svi ste dobrodošli u Meksiko. Čekam vas.

Ela

P.S. Ako imate kakvih dodatnih pitanja ili postoji nešto o čemu biste voljeli da izvjestim u idućem postu, ostavite u komentarima.

PP.S. Poplave su daleko od mene i ja sam dobro. Stanje je katastrofalno i prežalosno. Ne znam što dolazi do vas, ali stvarno je grozno. Poplave su takve da su pomele jednu cijelu planinu/brdo (La Piedra, Acapulco) koje je zatim zatrpalo cijelo jedno selo. Moderni Pompeji! Strahota je što se sve moglo spriječiti jer Meksiko ima sjajan sustav zaštite od prirodnih katastrofa s obzirom da su potresi i uragani ovdje prilično česti. Navodno su u Centru su znali da dolaze uragani, ali im je zabranjeno da objave vijest jer mnogi turistički gradovi praktički žive od turista koji dolaze proslaviti Dan nezavisnosti. Najavili su samo jače kiše, palo je 987mm.

Dolores de Hidalgo, glavni trg

Voziti se 8 sati u kombiju u koji je usao netko tko je stao u govno... neprocjenjivo

Nas kombi

I opet...

Totalno off topic, ali obratite paznju na to kako su pakirani kondomi u Meksiku. Dok ih otvoris 3x te prodje volja. Plus, kutija (3 kondoma) kosta skoro 30 kn. Jasno mi je zasto se ljudi u ovoj zemlji malo seksaju i imaju puno djece.

Ova slika bi trebala biti reprezentacija meksickog identiteta (Muzej nezavisnosti, Dolores de Hidalgo). Ja mislim da je jesnostavno grozno neukusna i ruzna, i tesko bi bilo pronaci Meksikanca koji bi se na bilo koji nacin poistovijetio s njom.