Prvi put kada sam "ozbiljno" izašla iz zemlje imala sam 13 godina. I od tada nisam prestala putovati. (Ovdje moram ubaciti zagrade u kojima priznajem da je za to zaslužna moja majka. Najdivnija osoba na svijetu i lavica među majkama. Dok je ona gubila oči lekotirajući od jutra do sutra, ja sam svoje pasla na najnevjerojatnijim mjestima. Hvala mama.) Poanta je u tome da sam prošla veći dio Europe i uvijek sam se osjećala kao Hrvatica, Balkanka, netko s druge strane. Nemojte me krivo shvatiti, obožavam našu kulturu i unatoč svim problemima, nikada ne bih mijenjala svoje podrijetlo ni svoju državu. Usprkos svemu što ljudi govore, biti u Hrvatskoj znači biti doma. Svakakvi smo, ali svi moji prijatelji iz inozemstva mogu posvjedočiti da smo srdačni, otvoreni, sjajni kuhari i odlični domaćini. Nisam upoznala nikoga tko iz Hrvatske nije otišao punog srca sa željom da se vrati. Ipak, nakon ovog naleta patriotizma, moram dodati da biti Balkanka u Europi nikada nije bilo lako. U Skopju gdje sam nedavno bila na regionalnom kongresu studenata komparativne književnosti jedan profesor je u svom izlaganju govorio o tome kako je Balkan (p)ostao imaginaran prostor iz kojeg nitko ne dolazi i nitko nije, a ti nepostojeći ljudi koji ipak (ne)napućuju taj prostor u mašti mnogih prilično su nalik slici koju imaju o npr. mezoameričkim indijancima. Svatko tko putuje po Europi može lako će se uvjeriti u istinitost njegove tvrdnje. Teško je prepričati što sam sve čula o Hrvatskoj na putovanjima po Europi... Od pitanja "A jel' ti znaš što je internet?", "Kako je to živjeti s pingvinima?", do neugodnosti posebno na zapadnoeuropskim granicama gdje maltene da me nisu pitali jesam li mladenka iz kataloga. Jedna moja prijateljica uspjela je na jednom europskom susretu mladih (ili nekoj sličnoj manifestaciji) uvjeriti nekoliko kolega TALIJANA da mi u Hrvatskoj za Božić jedemo jezike i uši svojih mrtvih kako bismo se prisjetili njihovih boli i stradanja (ili nešto slično jednako vjerojatno). U svakom slučaju, sve to nije pomoglo osjećaju pripadnosti. Mi smo (bili) oni s druge strane. Nikada se nisam osjećala kao Europljanka, i to je počesto bila posljednja stvar s kojom bi se identificirala. Ali, zašto sve ovo pričam i kakve to veze ima s Meksikom?
Ovdje, na drugom kraju svijeta, ja sam Europljanka. Zagrepčanka, Hrvatica, Balkanka, sve to više ili manje, Europljanka prije svega. Govorim španjolski s neobičnim naglaskom (jedan prijatelj kaže da svaki puta kada me čuje pomisli na ruskog mafijaša, plavog i snažnog s bocom vodke u ruci), oblačim se neobično, krećem se čudno, imam sulude ideje o socijalnoj pravdi i bijela sam. Čovjek bi pomislio da ću zbog toga imati problema. Pogrešno! Ovdje vlada druga logika. Samoprijezir Meksikanaca svih klasa i pozadina je nezamisliv. Ovdje sam 4 tjedna, da sam dobila novčić za svaki put kada mi je Meksikanac rekao "Ne vjeruj Meksikancima!" mogla bih platiti mjesečnu stanarinu.
I.
Nakon 10 sati leta sletila sam u Dallas. Iz American Airlinesa su tražili dobrovoljce koji bi otišli na sljedeći let jer je moj bio prebukiran (američki zakon dopušta prebukiranje letova do 15% bez posljedica za kompaniju). Prijavila sam se jer mi se više sviđala ideja da noć provedem na aerodromu u Americi nego na aerodromu u Monterreyu, gradu koji se odnedavno smatra jednim od najopasnijih meksičkih gradova. Sa mnom se prijavio još jedan mladi bračni par. Prekrasni ljudi, Liss i Alejandro, liječnica i odvjetnik. Meksikanci iz Monterreya, u procesu preseljenja u Dallas. Nisu mi dopustili da spavam na aerodromu u Monterreyu, nego su me natjerali da rezerivam hotel makar na nekoliko sati. Nazvali su sa svojeg mobitela, platitli dio hotela (mislim da je bilo 20% koje je bilo potrebno za rezervaciju), promijenili mi dolare u gdje su mi praktički poklonili 100pesosa (rekli su mi da će mi probati naplatiti više ako vide strankinju s dolarima) i napisali mi desetak kontakata svojih prijatelja u DFu (México, Distrito Federal) da se imam kome javiti ako bude bilo kakvih problema. Liss mi se nedavno javila da me pita kako sam i kada sam joj rekla da sam bolesna, poludila je od brige i u 10minuta mi nabavila 5 brojeva različitih internista kojima se mogu javiti i koji će me pregledati besplatno (ovdje valja napomenuti da imam šugavo osiguranje neke meksičke osiguravajuće kuće koje svaki strani student mojeg sveučilišta mora imati, ali koje je preskupo i ne pokriva ništa. Uz to valja reći da je zdrastvo u Meksiku u potpunom kolapsu i da vrijedi jednostavno pravilo da ako imaš novaca, nema problema, ako nemaš... pa onda nisi njihov problem. Jednostavan internistički pregled može stajati i do nekoliko tisuća kuna). Nakon svega što su učinili za mene na oproštaju su mi dali posljednji savjet: "Ne vjeruj Meksikancima!". Kada sam im napomenula da su mi upravo praktički spasili život, Liss je rekla: "Ne daj se zavarati. Nažalost poznajem svoje ljude! Ovo nije Europa. Ne vjeruj Meksikancima!"
II.
Konačno nakon 24 sati putovanja, klimatiziranog prostora, sterilnih aerodroma, loših filmova, suputnika nekako uvijek završe spavajući u tvom krilu, sletila sam u D.F. Veličina grada je nevjerojatna. Grad je narastao toliko da je aerodrom praktički u centru grada. Grad je dokle god ti pogled seže i još i još i još. Čini se beskrajnim. No, sletila sam. S minimalno prtljage jer se jedan od mojih kofera izgubio putem. Lako sam pronašla svojeg stanodavca s obzirom na to da je visok gotovo 2 metra, pa prilično odskače od prosjeka. Taj dan sam trebala platiti stanarinu i jedan mjesec predujma (9000pesosa). U gotovini sam imala stotinjak dolara i nešto pesosa koji su mi ostali od Liss i Alejandra. Planirala sam na aerodromu podići ostatak novca i tako platiti stanarinu. Šipak! Kartica na kojoj je bio sav novac ne funkcionira u Meksiku... ni na jednom bankomatu!!! Bila sam prilično izvan sebe, a kroničan nedostatak sna nije pomagao. Stajala sam tamo, u kabini s bankomatom, i smišljala najgore moguće scenarije. Zapravo nisam vidjela ni jedan razlog zašto bi me gospodin Llerena pustio u stan, s obzirom na to da jednom kada netko uđe u stan prilično ga je teško izbaciti, bez obzira na to je li platio stanarinu ili ne (brzo sam naučila da stvari u Meksiku funkcioniraju drugačije. uz nekoliko stotina pesosa za manje stvari, do nezamislivih svota za veće stvari, sve, ALI BAŠ SVE se da srediti). Moj stanodavac je pokazao mnogo razumijevanja. Rekao je da se ne brinem i da mu se javim kada sredim problem s računom, da nema nikavog problema. Dodao je još da moram imati na umu da to samo zato što sam Europljanka, i objasnio mi je da Meksikance traži dupli predujam tjedan dana prije nego uđu u stan. "Ne vjeruj Meksikancima!", bio je njegov posljednji savjet.
III.
Svijet je globalno selo. Doslovno. Kako inače objasniti da je najbolji prijatelj moje dobre prijateljice Meksikanac iz D.F. koji se rodio i cijeli život živio u naselju koje je dvadesetak minuta od mene (što je za uvjete u DFu, gradu u kojem živi oko 25milijuna stanovnika, kao da živi sa mnom). Carlos je krajnje simpatičan i otvoren. Malo je ljudi koji bi uzeli slobodan dan na poslu da provedu dan s osobom koju apsolutno ne poznaju samo zato što ih je prijatelj zamolio. On je prvi koji mi je pokazao Meksiko, D.F. iza zidova mojeg preskupog šminkerskog sveučilišta na kojem je ideal biti bijeli i amerikaniziran (semestar košta 6000eura, i moram odmah na početku reći da je unatoč svim predrasudama koje gajim prema ovom tipu obrazovanja gdje je neposredna financijska korist glavni i najvažniji cilj, ne mogu poreći da je Tecnológico de Monterrey zaista sjajno sveučilište koje svojim studentima širom otvara sva vrata). No, Carlos je bio predivan. Pokazao mi je svoje naselje, pinkorestkni (i prilično opasni) Xochimilco. http://en.wikipedia.org/wiki/Xochimilco Odveo me doma i upoznao svojim roditeljima koji su me odmah proglasili svojim djetetom i rekli da kada se god osjećam sama i daleko od doma, znam gdje je moja kuća. Njegov tata je glazbenik, pa smo večer proveli tako da je on svirao na različitim instrumentima moje glazbene želje, a dok me Carlos pokušavao naučiti osnovne korake salse. Da bi se nakon toga skoro potukao zbog mene jer sam bila dovoljno glupa da izvučem fotoaparat na mjestu na kojem očito nisam trebala, i isti je jednom tipu zapeo za oko... a onda sam mu i ja zapela za oko. Zahvaljujući Carlosu prošli smo bez ozljeda, ali ostala sam upozorena. Isti taj Carlos, nakon svega što je učinio za mene, kada je čuo da živim s Meksikankom, dopratio me do doma i na oproštaju mi rekao: "Dobro pazi svoje stvari, zaključavaj sobu. Ne vjeruj Meksikancima!"
Ovdje sam 4 tjedna, prekratko da bih mogla suditi, ali sve što sam do sada dobila je bila ljubaznost, prijateljstvo, iskrena zainteresiranost i zabrinutost. Moji novi meksički prijatelji u rekordnom roku otvorili su mi vrata svojih kuća i svoja srca. Paze i brinu se za mene. Kao što sam neki dan rekla svom prijatelju Gokhanu kada me pitao kako mi je: "Tretiraju me kao kraljicu!" (na što je Yair niodkud izvukao krunu i snimio fotografiju koja se nalazi u podnožju jer sam očajna s uređivanjem teksta i ne znam kako da je umetnem ispod ovog natpisa. svaka pomoć je dobrodošla). Voljela bih vjerovati da je dio svega toga iskren i da nema veze s tim što sam Europljanka i što sam bijela. To nastranu, to što sam Europljanka otvara mi vrata koja su za mnoge Meksikanke i Meksikance zatvorena. Razina indoktrinacije i uvjerenosti u Europsku superiornost je fascinantna, ali pretpostavljam da nije iznenađujuća. Da su nama 300 godina govorili da ništa ne vrijedimo i svojski se trudili da stvore novu rasu kako bi istrijebili izvorne stanovnike, vjerojatno ni mi ne bismo bili bolji.
Unos je mnogo dulji nego što sam planirala. Nadam se da vam nije predosadan i da ste izdržali do kraja. Idući blog su klasne razlike koje me duboko uznemiravaju i deprimiraju. Kao uvod preporučam film "Amarte duele". http://www.youtube.com/watch?v=BY502sAd_Q0 Moram upozoriti svoje prijatelje teoretičare filma/filmoljupce/filmoovisnike da nije masterpiece (iako su neki postupci prilično zanimljivi). Scenarij je klasična priča "Romeo y Juliet", ali jako dobro prikazuje kako ovo društvo funkcionira. Dva svijeta koja se prikazuju su prilično stvarna. Iako se može činiti pretjeranim ni jedna scena (osim zadnje, ali to je druga priča) nije pretjerana. Imala sam priliku vidjeti oba svijeta i zaista tako funkcioniraju. Jedina nevjerojatna stvar u cijelom filmu je da ikada dođe do miješanja ta dva svijeta.
 |
| "Me tratan como a una reina." |
Nema komentara:
Objavi komentar