"No te confies en los mexicanos" v. II ili možda su ipak bili u pravu

Bok svima!

Prošli puta sam si obećala da ću blog pisati redovitije, da će unosi biti kraći, da će pravopis biti bolji... Kaže moja majka: „Jebeš čovjeka koji ne zna obećat'!“ Tako da ste i ovaj unos opet morali čekati tjedan dana, vjerujem da će biti dug, a pravopis i tipfeleri- obećajem da ću se potruditi! Ovaj tjedan sam zapravo željela pisati o kompliciranom ritualu kupnje kondoma u ovoj zemlji i tabuiziranoj ženskoj seksualnosti, ali još uvijek pod utjecajem i traumom niza nesretnih koji su me zadesili ovaj vikend, ovo će biti jedan terapijski unos  (zapravo je bio jedan, ali serija knjiga Niz nesretnih događaja je referenca koju sam morala negdje ubaciti, tko ih nije čitao- nikada nije kasno da počnete, probudite dijete u sebi i sl.). Bojim se, stoga, da danas neće biti poučno-povijesnih dijelova, ispričavam se zbog toga.

            Uvijek kada putujem pokušavam slijediti onu „When in Rome...“, tj. raditi što rade lokalci, upiti kulturu, probati nove stvari, ili, što je uvijek zanimljivije, raditi stare stvari na novi način. U Meksiko sam došla otvorena srca, ali puna predrasuda (neizbježno je). Naravno, slika koju sam imala o ovoj zemlji nema nikakve veze s onim što ona zaista jest (još uvijek nisam imala priliku vidjeti brkatog Meksikanca s ogromnim sombrerom i pončom kako se odmara pokraj kaktusa sa svojim magarcem dok oboje veselo ispijaju tekilu). S druge strane, ovo jest drugi svijet i vrijede druga pravila. Ono što zbunjuje na prvi pogled je to što su te razlike naizgled male i jako su dobro kamuflirane, ali što dublje uranjam u meksičku kulturu, to su očitije i esencijalnije.

            Jedna od stvari koja me ovdje najviše zbunjuje i uznemirava je poroznost riječi (za tren ću objasniti što podrazumijevam pod tim terminom). Različite kulture, vjerujem, drugačije doživljajvaju riječi i komunikacija se odvija na različitim razinama, iste stvari različito znače. Potreba za komunikacijom je, također, drugačija. Npr. na turskim bazarima sam uspjela uvrijediti jednog trgovca jer sam bila spremna platiti prvu cijenu i nisam se pokušala cjenkati. (Primjer kulturne „indoktriniranosti“- užasno mi je neugodno cjenkati se. Shvaćam da je u nekim kulturama to uvriježeno i poželjno, dapače imperativ, ali iz moje perspektive cjenkati se je gotovo uvredljivo. Jedna od kulturnih barijera koje mi je uvijek teško nadići.) U Egiptu je mog brata jedan trgovac gotovo fizički napao kada je Denis nakon pola sata cjenkanja odustao od kupnje. Isto tako, zanimljivo je da u Egiptu kupnja može trajati satima. Cilj je prodati, ali također komunicirati. Naprave ti čaj, posjednu te na prostirku pokraj sebe, prvo se čavrlja o životu, popije se čaj, popuši se šiša, i tek onda kreće razgovor o kupnji. Japanci i Kinezi (opaka generalizacija, ali govorim iz iskustva), s druge strane, jezik shvaćaju potpuno doslovno. Sjećam se da sam srela jednog poznanika Kineza nakon dugo vremena i odkomentirala da se nismo vidjeli godinama. Na što je on zbunjeno odgovorio da smo se vidjeli prije dva mjeseca. Moja prijateljica je pomagala srediti stan jednom Japancu i u šali mu je rekla da će biti jako uvrijeđena ako neće imati krevet u tom stanu nakon svega što su prošli. Idući dan je došla u stan da bi vidjela da je njezin prijatelj tijekom noći iselio sve svoje stvari iz jedne sobe i preselio ih u dnevnu sobu. U spavaću sobu je stavio madrac i objasnio joj je da ju nikako ne želi uvrijediti, pa da sad ima krevet u njegovoj kući. Jedno svježije iskustvo je razgovor između mog prijatelja Španjolca (José Miguel- Chemi), jednog Šveđanina i mene. Razgovarali smo o filmskim industrijama u našim zemljama. O produkciji filmova, njihovoj kvaliteti, priznatosit u svijetu i sl. Šveđanin je bio iznenađen jer je ispalo da je Chemi pravi ekspert za švedski film, a i ja sam, zahvaljujući filmskim lekcijama moga bivšeg dečka, znala ponešto (Lukas Moodysson: Show me love ili Fucking Amal, 1998- must see). U jednom trenutku je rekao da se u njegovom gradu organizira poznati filmski festival, na što smo Chemi i ja rekli da je to baš super i da ćemo ga posjetiti. Vjerujem da je bilo više nego očito da smo to rekli u šali, ali Šveđanin se silno uspaničio i počeo je govoriti da nas nema gdje smjestiti, da više i ne živi u tom gradu, da nema prijatelja tamo i sl. Mi se nismo dali smesti i odgovorili smo mu da nema problema, da ćemo ga posjetiti gdje god da živi i da nam samo da svoju adresu. Jadnik je uskoro postao žrtva našeg verbalnog silovanja i toliko smo ga istraumatizirati da je izveo nemoguće- uvjerljivo najviši čovjek u podzemnoj, visok gotovo 2m, plav i vrlo upadljiv- je nestao, doslovno je iščeznuo u trenu, da bi se nekih pola sata kasnije pojavio i nastavio razgovor s nama (druga tema, naravno) kao da se nikada ništa nije dogodilo. Ne poričem da je naše ponašanje nije bilo na razini, ali ni Chemi ni ja nismo mogli shvatiti kako mu je mogla promaknuti prvo suptilna ironija, a poslije otvoreno ruganje u našim komentarima.

            Čemu cijeli ovaj dugi uvod? Pa, želim reći da, iako ne razumijem uvijek kulturne razlike, trudim se poštovati ih i naučiti, staviti se u tuđu kožu. Ipak, razlike u shvaćanju funkcije jezika vjerojatno jesu najteže za premostiti. Možda upravo zbog toga ovdje svakog dana imam sve više problema. Riječi su ovdje... dvosmislene, nedorečene, neaktivne. Postoji cijeli niz fraza koji s govori samo zato da se nešto kaže. Pretjerivanje je imperativ. Pokatakd mi se čini da je jezik ovdje ostao samo sa svojom fatičkom funkcijom. Pitanje je, naravno, koliko se to razlikuje od jezika u drugim kulturama. U Hrvatskoj su česta „ritualna pitanja“ za razgovore u liftu ili za neugodne susrete s bivšim kolegama u tramvaju: „Kako si? Kako ide? Kako dečko, mačka, djeca, posao?“ Njihov cilj nije saznati kako se druga osoba osjeća, nego izbjeći neugodne tišine koje nas toliko uznemiruju (Postoji jako malo ljudi na ovom svijetu s kojima je ugodno šutjeti.) Isto tako, ljudi u Hrvatskoj također pretjeruju, obećavaju stvari koje nikada neće napraviti, hvale se stvarima koje nikada nisu napravili. Ipak, razmjeri su drugačiji. Možda mi se to čini tako zato što svoju kulturu poznajem i lakše mi je prepoznati određeni tip osobe i ponašanja, ali razgovarala sam ovdje s ljudima iz različitih kultura i svi imaju ista iskustva i iste probleme u komunikaciji s Meksikancima.

I.

Čini se kao da su Meksikanci nesbosoni reći „Ne!“. Ovdje sam gotovo dva mjeseca i još uvijek nisam doživjela da mi netko kaže ne. Nikada te neće odbiti. Ako imaš sreće, izmotavat će se i odgađati, ako nemaš reći će ti da i obećati da će napraviti što god treba. Ne radi se ovdje o velikim stvarima, i što se mene tiče, upravo je u tome problem. Kod velikih stvari sam češće oprezna. Ako o nečemu ovisi moja sigurnosti ili egzistencija razmišljam više i jasnije. Kada su ulozi veći, očekujem prijevaru, laž, moguće podmetanje. S druge strane, ne očekujem da će mi netko lagati o nečem tako banalnom kao hoće li doći na ručak.

Da ilustriram sve to, predstavit ću vam nekoliko nasumičnih situacija. Kada sam htjela otvoriti račun u banci tražili su me „reference“. To znači da moraš naći dvije osobe koje su prijavljene u D.F.-u koje će ti dati svoje podatke i time potvrditi da te poznaju, tj. da zaista postojiš. Provjerila sam s nekoliko poznanika ekonomista što to točno znači i objasnili su mi da osobe koje ti daju referencu ne mogu ni na koji način biti terećene te nisu financijski ili kazneno odgovorne za bilo što što eventualnu napraviš. To znači da, ako ja zbrišem iz zemlje i ostavim ogromni minus na ručunu (što ne mogu napraviti jer je kartica debitna i stranci, u pravilu, ne mogu dobiti kreditne kartice) oni ni na koji način nisu odogovorni. Čovjek bi pomislio da ću u tom slučaju dobiti dvije reference bez problema jer je većina Meksikanca upoznata s postupkom. Trebala su mi dva tjedna! Prvo sam pitala jednog prijatelja koji je rekao da nema problema, da će mi odmah dati svoje podatke. Tjedan dana, svaki dan, sam ga pitala ponovno i ponovno može li mi pomoći i on bi svaki puta rekao da da, da nema problema i onda bi počeo razgovarati o nečem drugom. Na kraju sam odustala i pitala nekog drugog.

Još banalnije. Jučer sam na svojoj ogromnoj terasi koja je najljepše mjesto u D.F.-u organizirala roštilj. Došlo je nekoliko prijatelja, moja adoptivna obitelj, i popodne smo više-manje proveli pokušavajući upaliti roštilj. Pokušali smo sve, vatu s alkoholom, kocke benzina, samozapaljivi ugljen... da bismo na kraju ispekli meso na tavi i prebacili ga na roštilj za fotkanje. (Nakon jučer, zaista ne razumijem kako itko ikada uspije zapaliti šumu!!! Iako... mogla kladiti da bismo mi prije uspjeli zapaliti šumu nego roštilj.) Dan ranije razgovarala sam s prijateljem Meksikancem i pitala sam ga dolazi li ili ne, da znamo koliko mesa kupiti. Rekao mi je „Rado bih došao“. Zanimalo me što bi to točno trebalo značiti, hoće li doći ili ne. Opet mi je ponovio da bi rado došao. Opet sam ga pitala što to znači. Nakon petominutnog natezanja rekao mi je da će me obavijestiti drugi dan tokom jutra. Nije došao i nije se javio.

Kada sam tek došla imala sam kontakt od jedne djevojke. Prijateljica, prijateljice. Prilično draga i simpatična. Preporučila mi je da se upišem na jedan predmet koji je potpuna katastrofa, ali opraštam joj, imamo različite kriterije. Bila sam ovdje nekih tjedan dana i pitala sam ju zna li neko mjesto gdje bih mogla kupiti trenirku i tenisice za teretanu jer bih voljela vježbati. (Teretana na mom sveučilištu je besplatna za sve studente, pa sam htjela iskoristiti priliku. Onima koji me poznaju ne moram ni reći da sam ovdje dva mjeseca i da još uvijek nisam otišla.) Rekla mi je da se ne brinem, da su i ona i njezina sestra sportašice i da imaju hrpetinu sportske odjeće koju više ne koriste, pa ako želim mogu doći kod njih i izabrati što god želim. Naravno da sam pristala. Ovdje naglašavam da mi je odjeću ponudila samoinicijativno i bez da sam ju ja pitala išta u tom smjeru. Tri tjedna smo se dogovarale za dan kada ću ići kod nje. Svaki puta bi otkazala u zadnji čas, svaki puta sa sve glupljom izlikom. U nekom trenutku sam odustala.

II.

            Nedjelatnost djelatnih glagola... Dogovor za izlazak ovdje je prava noćna mora. Moguće je provesti doslovno sat vremena na whatupu s nekim bez da se dogovoriš bilo što. Moj zadnji takav razgovor je išao nekako ovako:

„Nadam se ću te vidjeti.“ „Da. Bilo bi mi drago.“ „Super.“ „Hoćemo onda nešto učiniti po tom pitanju ili ćemo ostati s nadom?“ „Učinimo nešto!“ „Dobro.“ „Učinit ćemo sigurno.“ „Ok, kada se vidimo?“ „E, danas ne mogu. Ali volio bih te vidjeti.“ „Ok... Kada možeš?“ „Sutra možda, ili u petak. Nisam siguran.“

I tako doslovno u nedogled. Mislim da u životu nisam vodila razgovor u kojem se toliko puta ponovio glagol „hacer“ (hr. činiti, raditi), koji bi trebao biti ultimativni glagol radnje, a da se apsolutno ništa nije napravilo. „Hacer“ se pojavio gotovo u svim oblicima, načinima i vremenima, ali nefunkcionalan i pasivan. Ovakve i slične fenomene doživljavam, potpuno nestručno i bez znanstvene ili bilo kakve druge pretenzije, kao „poroznost riječi“.

III.

            Zadnji dio ovog, opet predugog posta, želim posvetiti svojoj jučerašnjoj traumi. Ne želim generalizirati i hraniti predrasude, ali vjerujem da jučerašnji događaj ima veze s kulturnim kontekstom i s nekim fenomenima o kojima sam ranije pisala. Putujem svijetom od svoje trinaeste godine, zadnjih godina koristeći Couch Surfing, spavam u kućama potpunih stranaca, hodam po nesigurnim zonama nepoznatih gradova s ljudima koje sam nedavno srela po noći, i nikada, ali nikada mi se nije dogodilo ovako nešto!

            Dakle, izlazila sam zadnjih mjesec dana s jednim momkom. (Prilično zanimljivo iskustvo sve skupa, ali o tome drugi put.) Komunikacija- pretjerivanje na n-tu, ali zapravo mi ne smeta ako netko pretjeruje dok god sam toga svjesna. Grandiozne geste i velike riječi. Ali da pređem na priču; nn je brat jednog kolege s faksa. Upoznali smo ga svi iz grupe (moje adoptivne španjolske obitelji) i svi smo se složili da su dečki ok, „buena gente“ kako se ovdje kaže. Čak su odveli Chemija i mene na vikend u svoju kuću u Pachuci (Pachuca je glavni grad savezne države Hidalgo, nekih sat i pol sjeverno od D.F.-a). Upoznali smo njihove roditelje, redovito smo s njima izlazili... On je ekonomist, radi u jednog privatnoj tvrtki i radi jedno 12 sati dnevno. Stil života na koji se ja ne bih mogla naviknuti, ali bilo je zanimljivo je vidjeti druge živote. Upravo smo se zbog njegovog posla jako rijetko viđali, ali kada smo se vidjeli je bio lijepo i zabavno. U svakom slučaju, u petak me pozvao da izađemo. Trebali smo izaći sami, ali ovih dana ima rođendan, pa su mu ljudi iz ureda priredili zabavu iznenađenja. Pozvao me da ipak dođem. Isprva sam se nečkala jer nisam bila sigurna kako ću se uklopiti i što ću točno raditi na zabavi skupine ekonomista. No, rekao mi je da se ne brinem, da su došle djevojke nekoliko kolega. Osim toga, kod mene doma su bili moji prijatelji koji su me također nagovarali da idem („Što možeš izgubiti?“, rekao mi je jedan od njih). Pa sam se oko 10 navečer spremila i nazvala ga da mu kažem da ću sada pozvati taksi i da mi javi gdje je točno. Rekao mi je da mu je jako drago što dolazim i da mu se javim kada stignem, pa će izaći iz bara i pokupiti me. Bilo je jednostavnije da se nađemo na križanju dvije ulice nego u baru jer taksisti obično ne znaju pronaći točnu adresu (grad je ogroman, pa se taksisti nerijetko izgube), pa da ne lutam. Pozvala sam taksi, vozila se gotovo sat vremena na drugi kraj grada (promet je užasan, užasan, užasan i često mi se čini da bih brže stigla kada bih hodala uz auto). Došla sam tamo oko pola 12, nazvala ga i rekao mi je da mu je baš drago što sam stigla i da stiže za 5 minuta i da ga pričekam. Sjela sam i čekala. Prišlo mi je nekoliko polupijanih Meksikanaca: „Što tako lijepa djevojak radi sama?/ Uuu, ljepotice, zašto ne pođeš s nama?/ Već dugo nisam vidio takve ljepote...“ Nakon pola sata čekanja bila sam prilično zbunjena i zabrinuta. Pokušala sam ga nazvati. Naravno da nisam imala love na računu, pa sam morala ići tražiti neku trgovinu... Kvart u kojem sam bila, Polanco, je jedan od snobovskijih dijelova grada, što bi značilo da su ljudi nešto pristojniji i da ima više svjetla. Problem je što se nigdje u D.F.-u ne smiješ previše opustit jer čak i tim kao snobovskim dijelovima grada lako možeš zaći u dijelove koji su manje sigurni. Kupila sam bon i nazvala sam ga. Mobitel mu je bio isključen. Tada mi je prvi puta palo na pamet da se uopće neće pojaviti. Polako sam počela shvaćati beznadnost svoje situacije. Bila sam sama, žena (što u ovom gradu čini značajnu razliku), vrlo očito strankinja, u nepoznatom dijelu grada, u jednom od najopasnijih gradova na svijetu. Kao da to nije bilo dovoljno, bio je to prvi put da sam s taksijem išla sama jer obično idemo u grupi. Ovdje postoji nešto što se zove „sigurni taksi“. (Pretpostavlja se da su to taksiji koji će te sigurno odvesti kući bez da prodaju tvoje organe ili te siluju.) Problem je bio u tome što ja nikada nisam obraćala pažnju na te „sigurne taksije“ jer smo uvijek išli u skupini i netko drugi se brinuo o tome. Potpuno izbezumljena nazvala sam prijateljicu (Merche, moja spasiteljica u više navrata) koja je bila spremna sjesti u taksi i doći po mene. Predložila mi je da nazovem njegovog brata jer bi on mogao znati što se događa. Njegov brat je bio jednako zbunjen situacijom. Probao ga je nazvati, ali kako mu je mobitel bio isključen, također nije mogao doći do njega. Rekao mi je da je on s autom i da ako želim može doći po mene. U tom trenutku sam već bila toliko izvan sebe da sam zahvalno prihvatila ponudu. Na to se počeo izmotvati da ne zna točno gdje i sam i kako da dođe (kasnije sam razgovarala s mojom cimericom koja mi je rekla da je obveza ponuditi pomoć, ali da je očekivan odgovor uvijek odbijanje, gotovo je nepristojno prhvatiti). Skupila sam hrabrosti, potražila taksi i nadala se da ću se živa vratiti doma. Kao završetak te sjajne večeri, taksist nas je uspio izgubiti. Zalutao je u jedan od najopasnijih kvartova D.F.-a i nije se usudio izaći iz auta i pitati gdje smo. Na kraju sam, ipak, uspjela živa stići doma. Zahvaljujem mojoj sretnoj zvijezdi. Kulminacija priče je me idući dan nije nazvao ni da se ispriča, ni da me pita jesam li živa uspjela stići doma (tko misli da je ovo za životom pretjerivanje, slobodan je provijeriti statistike i broj bordela s europskim seksualnim robinjama).

Prije svega, užasno sam ljuta na sebe što sam se dovela u takvu situaciju, ali uz svo meksičko pretjerivanje (i životno) nikada ne bih pomislila da je između „želim da se zaljubiš u mene jer mi se sviđaš najviše na svijetu“ i „ostavit ću te na milost i nemilost ulicama i taksistima Meksika“ tako mali korak. Osim toga, čak i ako ostavim po strani našu romansu i poroznost riječi, ne mogu vjerovati da bi bilo tko normalan ostavio bilo koju osobu, bez obzira na odnos, samu na ulici u ovakvom gradu. Još manje mogu vjerovati da nakon svega toga osoba ne bi osjećala nikakvu potrebu da se ispriča, ili da barem provjeri je li druga osoba dobro i živa. Ne bih željela da ovo zvuči kao jadikovanje zbog mog ljubavnog brodoloma, i zato ne mogu dovoljno naglasiti slijedeće- Tko ostavi stranca da izvisi na Trgu bana Jelačića u ponoć je kreten, tko ostavi strankinju u jedan ujutro da izvisi u nasumičnom kvartu u D.F. je mogući suučesnik u krađi, silovanju ili ubojstvu. Sve iz nehaja, ali poslije ionako nije važno, zar ne? Ali dobro, lekcija je naučena, a slučaj zaključen. Ne vjeruj Meksikancima ni kada darove nose. (ovdje moram još napomenuti da je ironija cijelog slučaja u tome što je Iram bio jedini Meksikanac koji mi je rekao da se pouzdam u Meksikance)

            „No te confies en los mexicanos“... Osim zadnjeg iskustva koje je ekstremno, mislim da je upozorenje pogrešno postavljeno. Da, ne trebaš se pouzdati u Meksikance, ali ne zato što su nepouzdani već zato što je konfiguracija kulture toliko različita da je pouzdanost ovdje potpuno drugačije koncipirana. Kako? Još uvijek ne znam. Možda ću više o tome moći reći pri povratku.

            Još jedan dugi unos, ali terapija naracijom uvijek pomaže. Sve vas puno volim i ovih mi dana nedostajete više nego ikad. Srećom, imam ljude koji se brinu o meni i koji me podupiru u ovakvih suludim situacijama. Hvala mojoj španjolskoj obitelji. Stvarno ne znam što bih bez njih.

Do slijedećeg čitanja,

Ela

P.S. Fotke imaju malo veze s unosom. Razumjet ćete da nisam bila raspoložena naslikavati dok sam čekala. Uostalom, Polanco je stravično ružan, ništa niste izgubili.

Dobar vizualni opis prošlog tjedna

Naš patak- u slučaju da je netko mislio da je šala

Primjer meksičkog pretjerivanja- ovo je cimeričin dečko kupio kao poklon za godišnjicu. Kada me pitao što mislim o "buketu" pitala sam ga je li ga ukrao s nekog groba. Hvala Bogu da je dečko već navikao na moju izravnost, pa se nije uvrijedio.

Bazen za patka

Chemi- voli se slikati

Joel i ja, prije nego što su nas otjerali s krova

Adri

Merche i naš bazen sangrije

Chemi i Miguel, majstori od roštilja

Koliko ljudi stane u jedan auto? Ako si u Meksiku, barem sedmero (i pokoji slon)

Meksički suveniri, puno radosti, cvijeća i Djevica Marija

Moj kućni oltar

Meksikanci možda pretjeruju, ali istina je da nikada u životu nisam dobila toliko cvijeća koliko sam dobila u zadnjih mjesec dana ovdje. Ne znam što bih o tome mislila (Ne vjeruj Meksikancima ni kada cvijeće nose?).