OKOLICA MADRIDA ILI SKRIVENA BLAGA ŠPANJOLSKE

Kastilja- La Mancha, pokrajina Don Quijotea i vjetrenjača, skriva brojna blaga. Iako se turisti većinom odlučuju za Andaluziju ili Kataloniju, napraviti kratku pauzu u Kastilji- La Manchi znaci upoznati još jedno lice Španjolske, „pravu“ Španjolsku o kojoj piše Cervantes u svojim romanima, koju je opjevao Machado u svojim pjesmama. Cuenca, gradić skriven u planinama te pokrajine, dobar je primjer te druge Španjolske.

Malo koji grad u Španjolskoj je mlađi od tisuću godina (osim Madrida, koji je tek mladić od kojih petstotinjak godina). Cuenca nije iznimka, osnovali su je muslimani u vrijeme Conquiste (vrijeme muslimanske „okupacije“ Iberskog poluotoka. Kao početak Conquiste uzima se 711., tj. početak muslimanskog osvajanja vizigotskog kraljevstva, a njezinim krajem se smatra 1492., godina kada je Katolički kraljevski par, Izabela I od Kastilje i Ferdinand II od Aragona, osvojio Granadu). Međutim Cuencu je već 1177. osvojio katolički kralj Alfonso VIII. i od tada je grad „siguran“, u kršćanskim rukama.

 No, to nije Cuenca o kojoj vam želim pričati. Želim vam pričati o svojoj Cuenci, gradu koji visi na samom rubu litice i poziva te da mu se pridružiš, da sjedneš na rub stijene dok ti noge bezbrižno vise nad kamenitim bezdanom i upijaš veličanstvenu prirodu koja se proteže dokle god ti pogled seže. Mami te da zaboraviš stoljetni grad iza sebe i zamisliš da si sam na svijetu. Samo ti i bezdan. I žubor tirkizne rijeke Huécar koji se uz jeku čuje iz podnožja. A kada se nauživaš bezdana i prepadneš samoće, možeš okrenuti leđa bezdanu jer te s druge strane željno iščekuje grad, sa svojim stoljetnim kulama, svjedocima vremena i raznih kultura koje su tamo zajedno živjele, prostire se kao na dlanu. Nikada nije bilo lakše izgubiti se u tišini blago osvijetljenih ulica i zamišljati da živim u nekom drugom vremenu, iščekivati da ću svaki čas čuti rzanje konja i šuštanje plašta tajanstvene dame.

A kada me uhvatila glad, pokazalo se da snažni ljudi La Manche jako dobro znaju kako nahraniti čovjeka. Unatoč uvriježenim stereotipima o vrućoj Španjolskoj u kojoj sunce uvijek sja, zime su ovdje oštre i duge, pa hrana služi da zagrije kosti i dušu. Morteruelo je jelo koje su nam svi preporučili. Prijatelj i ja naručili smo pola porcije, ali unatoč izgladnjelosti nakon cijelog dana veranja po gradskim liticama i uspinjanja gradskim ulicama, zajedno smo uspjeli pojesti tek pola. Kada smo naručivali nismo imali pojma što je (i dobro da nismo), pa smo se nemalo iznenadili kada smo ugledali jelo: pašteta, i to vruća pašteta. Kasnije smo saznali da se radi od svinjskih jetrica i prepelica, a ponekad se dodaje i meso razne divljači. Drugo jelo koje smo morali probati bilo je još veće iznenađenje, ajoarriero, tj. bakalar s češnjakom. Kako je bakalar postao tradicionalno jelo pokrajine koja je stotinama kilometara udaljena od mora, nije mi baš jasno. U svakom slučaju, svidjelo mi se više od paštete.

Pola porcije kroketa i pola porcije morteruela

No pravo blago Cuence nije katedrala iz XII. st., jedna od prvih gotičkog stila u Španjolskoj, ni njezini brojni muzeji ili divlja priroda koja ju okružuje. Pravo blago su njezini ljudi.

Penzion u kojem smo bili smješteni bilo je najbolje sto čovjek može dobiti za 30eu, a prilično sam sigurna da bi u Hrvatskoj koštao i puno vise. Mali obiteljski hotelčić na samoj obali rijeke, s ljudima koji kao da su iskočili iz neke knjige. Stari gazda koji nas je praktički bez riječi odveo u sobu i tamo ostavio. Bez da nas je tražio ostatak novca i bez da nas je išta pitao. Kao sto je Diego dobro primijetio, nikada u životu nismo brže dobili ključ od sobe. Kada smo se kasnije spustili i željeli platit, starog gazde nije bilo, ali tamo je bio njegov još stariji otac. Starac u svojim devedesetima, u kolicima, nagluh, ali željan razgovora, odlučan u tome da nam pomogne naći svog sina. Čuo je svaku petu riječ koju smo rekli, ali to da nije spriječilo da se raspita za naše zdravlje, bračno stanje, zdravlje naše obitelji i šire i uže rodbine. Nakon toga je počeo dozivati svog sina. JOSÉ MIGUEL. Odzvanjalo je kućom. A José Miguela ni za lijek. Ali se zato pojavila kućepaziteljica. Vitalna ženica u tridesetim godinama, kojoj je nedostajao pokoji zub u širokom osmijehu. Sve može, ni za što nema problema. Kako god želimo. Pitali smo ima li možda otvarač za vino jer nas je u sobi čekala naša boca finog crnog vina. Ne zna ona ništa. Treba čekati gazdu. Ako ima, odnijet će nam ona gore u sobu i ostavit na krevetu. Aha, naravno, pomislili smo istovremeno Diego i ja, a to znam, ne zbog telepatije, nego zato što jedva da smo izašli, a već smo jednoglasno odlučili da moramo kupiti otvarač sami. No zaboravili smo. Sjetili smo se tek kada smo se oko 1 ujutro vraćali u penzion, nakon sto smo već uk... posudili dvije čase za vino iz jedne taverne, a naš dio grada činio se dobrano uspavanim. Gdje su Kinezi koji u Madridu rade cijelih noći kada ih treba? Već smo se pomirili s tim da ništa od našeg vina kada ono, u sobi nas čeka otvarač!

Pogled iz naše sobe

Slavni otvarač

I iako ovaj unos postaje predug, ne mogu završiti priču bez da spomenem slučajan susret koji me silno usrećio. Ujutro kada smo šetali uz rijeku, na drugoj strani primijetili smo otvorena vrata garaže koja su davala naznake da se iza njih krije neki čudesan svijet. Usudi se ući, govorila su vrata. Prešli smo most i ušli u čaroban svijet naopakih stvari. Stari sic bicikla postao je Velázquezova menina, mišolovka se pretvorila u sovu, a pegla u labuda. Tamo nas je čekao i Djed Mraz napravljen od limenki Coca-Cole. A kada je Diego pitao starog čarobnjaka koji je bio zaslužan za sve te transformacije, kada se počeo time baviti, ovaj mu je rekao: „Od kada sam počeo sanjati.“ U svojoj radionici neprestano sanja neki bolji svijet, a snovima ponekad uspije začarati i stvarnost. Koja sreća!

Mi glumimo sreću, a iza nas vise viseće kuće.

Spontana pokraj crkve iz koje kreće procesija za vrijeme Velikog tjedna (o neobičnim običajima vezanim uz Veliki tjedan, više kroz koji tjedan)

A kada se prepadneš samoće možeš joj pokušati izmaći u gradskim uličicama. To ne znači da te samoća neće pronaći.

Djed Mraz od limenski čokolade. A ove godine je dodao i soba da ga djeca mogu zajašiti.

Skulputa koja je u ljudskoj veličini izvedena u blizini Plaze Mayor (u Cuenci)

Meninas

Čovječe, nikad se neću popesti. Možemo se malo odm... gledati prirodu?

Katedrala je iz 12. stoljeća... Vitraji iz 90-tih godina prošlog stoljeća.

Na španjolskom se naše kazališno "slomi nogu" kaže "mucha mierda", ili ti "želim ti mnogo sranja". Ova instlacija, kako objašnjava ova pločica pokraj, pokazuje WC, sranje i cvijeće koje raste iz njega kao simbol sreće. Baš promoćudno i suptilno.

Diego je odlučio popiti vodu u svakoj od nebrojenih fontana. Ipak ih nismo sve slikali. Voda u Cuenci ukusnija je nego u Madridu.

KAKO (NE)RADE BANKE

            To da su banke nužno zlo je opće mjesto. Ali čini mi se da to nigdje nije više istinito nego u Španjolskoj, zemlji koja ionako ima prilično uvrnutu definiciju „uslužnih djelatnosti“, pa mi se čini da bi bilo puno prikladnije da taj sektor nazovemo „neuslužne djelatnosti“. A to kaže jedna Hrvatica… Ako ste mislili da je najgori oblik neljubaznosti brkava teta u Konzumu koja se ponaša kao da je Todorićeva sestrična i ne želi staviti rukavice da vam da kruh nakon što je obrisala cijeli dućan i triput kihnula, ili konobar zbog kojeg dobijete dojam da vam čini veliku uslugu kada vam dopušta da platite svoj račun, razmislite opet.

            U Španjolskoj većina banaka radi od 9.00 do 14.00 svaki dan, osim četvrtkom, kada rade i popodne, od 16.45 do 19.15h. Ne trebam vam ni reći da je uobičajeno radno vrijeme ovdje od 9.00 ili 10.00 do 14.00 ili 18.00, ili ako radiš dvokratno kao što rade mnogi ljudi koji rade u (ne)uslužnim djelatnostima, onda je od 10.00 do 14.00 i od 17.00 do 21.00. Dvokratno radno vrijeme zadržale su mnogo male trgovine, pa tako u mom kvartu kada se u pol 3 vraćam doma ne radi niša osim trgovačkog lanca Día. Čak ni Kinezi, a oni su poznati po tome da uvijek rade. No, vratimo se mi na banke. Dakle, kada sam vidjela radno vrijeme mislila sam da se netko šali. Ali tu nije ni približno bio kraj. Otišla sam ja tako u četvrtak popodne, jedini dan kada mogu, platit stanarinu (zapravo položit novac na nečiji račun). I dođem ja konačno na red i kažem da želim položiti novac na nečiji račun, pita me teta šta da stavi u opis, kažem ja „stanarina“. Kaže ona, a ne ne. Onda ne mogu to tako. Molim? Pa, da. Ako je stanarina, onda je to račun, a račune na šalteru mogu plaćati samo od 10. do 20. u mjesecu utorkom i četvrtkom od 10.00 do 12.00. Kako molim? Mislila sam da sam krivo razumjela i da je možda rekla od 10 do 20h svakog utorka i četvrtka (i već mi je to bilo koji vrag), pa kažem, „Super, onda nema problema jer danas je četvrtak, 18h“. „Ali nije između 10. i 20. u mjesecu“, odbrusi ona polako gubeći strpljenje. Pokušam onda drugom metodom, zapravo sam se zabunila, ne govorim dobro španjolski, samo želim položiti novac na račun. (Već me polako počela hvatati panika jer je bio 5. u mjesecu, zadnji dan za platiti stanarinu). Ne ne, ja sam njoj lijepo rekla da je to za stanarinu. Ne mogu platiti. Moram priznati da mi se svašta u životu dogodilo u bankama: naplaćivali su mi nepostojeće usluge, uzeli mi 5 kuna po stranici ispisa računa, davali mi nepotpune ili netočne informacije, tjerali da čekam satima… Ali nikada, baš nikada mi se nije dogodilo da nisu htjeli moj novac. Bio bi to ugodan presedan, da nisam HITNO trebala platiti tu stanarinu. Nakon još malo natezanja teta mi je objasnila da novac ipak mogu uplatiti („platiti račun“ ponavljala je), ali samo na bankomatu. I bila je neobično ljubazna, pa je čak ustala sa svog radnog mjesta, otpratila me do bankomata i objasnila kako se to radi. Dobra vijest je da se ne moram oslanjati na suludo radno vrijeme banki da bih platila stanarinu. Što je super, jer je u svibnju, npr. četvrtak je 6.

            To nije bio kraj mojim avanturama u banci. Banka u kojoj sam trebala uplatiti stanarinu je bila Bankia, nekoliko metara dalje nalazi se Caixa, banka u kojoj sam trebala uplatiti 4eu za troškove za „Carne Joven“, tj. karticu za mlade s kojom, između ostaloga, mogu besplatno ući u skoro sve muzeje, imam popust na ulaznice za kazalište i koncerte i sl. Naglašavam to da vam objasnim zašto mi je bilo važno dobiti tu karticu. U svakom slučaju, ulazim ja u banku i prvo što me zabljesne je natpis „S kovanicama radimo samo utorkom i četvrtkom od 9.30 do 11.00“. Što? Čitam ponovno. Dobro sam vidjela. OK, provjerim imam li novčanica i stanem u red. Kada konačno dođem na red, ne mogu mi naplatiti. Nemam NIF (ekvivalent našem OIB-u za strance). Ne mogu platiti račun u banci ako nemam NIF! Netko se šali. Kaže mi da nazovem gradsko poglavarstvo (oni izdaju karticu) i pitam kako da to napravim. U poglavarstvu mi kažu da mi naplate s putovnicom. Vraćam se za tjedan dana (idući četvrtak, jel) i idemo sve ispočetka. Baš kad ja ulazim, izlazi dečko koji je pokušavao sredit moj račun prošli tjedan. I SJEĆA ME SE! Imaju toliko posla da se čovjek sjeća klijenta koji je bio u banci prije TJEDAN dana. Pita me što su mi rekli, itd. i izađe na pauzi. Jer naravno da imaš pauzu ako radiš od 16.45 do 19.15. Mislim, očito ti treba. Ovog puta za pultom sjedi postariji čovjek. Kažem mu što su mi rekli u poglavarstvu. Aha. Sad ćemo mi to srediti. Pola sata kasnije. Nakon što je vjerojatno isprobao sve što je mogao, kaže mi da mu je pao sistem. U staklu iza njega, u čijem odrazu cijelo vrijeme pratim što radi, vidim da je ekran isti kakav je bio prije pola sata kada sam došla. Nikakav sistem nije pao. Tip samo nema pojma. Bi li se mogla vratiti za 20ak minuta kada će biti njegov kolega… tj. kada bi sistem ponovno mogao profunkcionirati? Hvala Bogu da mi je banaka iza zgrade, pa nije bed. Vratim se za pola sata. Ovog puta je tu neka ženska. Kaže mi da je ovo sada između mene i računala i da ona zapravo nema ništa s tim, ako računalo prihvati broj moje putovnice i dopusti mi platiti, dobro; ako ne… pa opet dobro. Podsjeća me na tetu u referadi koje je jednoj mojoj kolegici koja nije mogla upisati ni jedan kolegij preko Studomata rekla da je to između nje i Studomata i da ona nema apsolutno ništa s tim. Računalo nije popustilo. Morala sam jedan dan kasniti dva sata na posao da bih otišla direktno u poglavarstvo, gdje su me poslali u banku do „gdje već znaju kako to treba srediti“, da bih konačno dobila svoju karticu.

            Inače, moji prijatelji Španjolci su mi rekli da redovito moraju uzimati slobodne dane na poslu da bi sredili stvari u banci. A ja sam mislila da je bed što PBZ subotom radi samo do 12.

            Barem je vrijeme i dalje krasno.

Krajnje neuspješna fotografija Madrida noću. Obećajem da je u stvarnosti bolje izgledalo.

U Madridu su procvali bademi

U Madridu su procvali bademi, a kako ste vi?

            

Otkada sam prvi puta nogom stupila u Madrid, znala sam da ovdje želim živjeti. Isprva sam mislila da je to možda prolazna očaranost, luda zaljubljenost koja traje koliko traje opijenost… Bio mi je prvi, i tako to. Pet godina kasnije mogu sa sigurnošću reći da se radi o pravoj ljubavi. Madrid i ja volimo se već pet godina. Naša veza na daljinu imala je svojih teških trenutaka; prevarila sam ga s Mexico Citiyem i s Krakowom, on je zauzvrat prekinuo sve veze sa mnom, pa sada više nema izravnih letova Zagreb-Madrid. U nekom trenutku shvatili smo da ne ide, i odučili smo biti samo prijatelji. Veze na daljinu nisu za nas. Ali eto, na kraju je ljubav pobijedila. Vratila sam mu se i primio me raširenih ruku. Sve je kao prvi put, ali puno bolje. Sada se već poznajemo, znamo što očekivati jedno od drugoga. Naša veza dosegla je novu razinu. Sretni smo.

            A kako da se ja, noćna ptica, ne zaljubim u grad u kojem ništa i nitko ne radi prije 10h, i u kojem je najnormalnije naći se s frendom NA KAVI u 11, pol 12 (navečer!)? Kako da se čovjek kao ja, koji voli sunce i toplinu, ne zaljubi u grad u kojem  uspije izgorjeti od sunca 8. ožujka? I kako da se takva vesela izjelica kao što sam ja ne zaljubi u grad u kojem SVAKI bar nudi nešto „para picar“ (doslovno „za ubosti“, ljepše- za gricnuti) dok ispijaš svoju pivu (pa makar ona i bila od 0.33 ili manja)? U kojem postoji knjižara koja se zove Krijumčari snova, a tri vrata dalje birc Kradljivac poljubaca?

            Volim Zagreb, ali u srcu sam Madriđanka.

Osim toga:

- Stan u kojem sam je super. Nakon Meksika sam se opametila, pa sam ponijela fotografije i cijeli niz sitnica koje mi puno znače i moja soba postala je dom od prvog trenutka kada sam ušla. Prijatelj koji mi je pomagao naći stan stvarno se iskazao. Slao mi je oglase svaki dan i išao ih pogledati nekoliko. I dobro je izabrao. Cure s kojima živim su jako simpatične i lagano je živjeti s njima. Čiste, ali nisu opsjednute čistoćom. Dijele, ali znaju granicu.

- Posao/praksa je super. Umjesto u glavnom Uredu za međunarodno suradnju Sveučilište Complutense, poslali su me raditi u Erasmus ured na fakultetu Informacijskih znanosti, što nema veze s onim što se nudi na našim informacijskim znanostima. Ovaj fakultet je zapravo novinarstvo, mediji i sl. Cure iz ureda su simpa, šefica je draga. Zapravo se nešto i radi i uspjela sam naučiti neke stvari. Još uvijek nemam svoje računalo. To je super priča. U ponedjeljak kada sam došla je bilo spremno, ali postojao je jedan problemčić… Nitko ne zna šifru. Naime, cijela referada, skupa s Erasmus uredom ima jednu šifru, a ovo računalo iz nekog čudnog razloga ima drugu. Nitko ne zna tko ju je i kada postavio. Pa su zvali informatičku službu. Prvo „običnim“ putem. Onda preko dekanata kao „prioritetan problem“. Tjedan dana kasnije i dalje sjedim pokraj kolegice i pokušavamo dijeliti računalo. Vjerujem da će se riješiti negdje do 10.7. Taman da ga malo isprobam.

Ne želim kvariti ovo ljubavno pismo kulturnim šokovima. To idući tjedan.

Veliki zagrljaj iz Madrida.