OKOLICA MADRIDA ILI SKRIVENA BLAGA ŠPANJOLSKE

Kastilja- La Mancha, pokrajina Don Quijotea i vjetrenjača, skriva brojna blaga. Iako se turisti većinom odlučuju za Andaluziju ili Kataloniju, napraviti kratku pauzu u Kastilji- La Manchi znaci upoznati još jedno lice Španjolske, „pravu“ Španjolsku o kojoj piše Cervantes u svojim romanima, koju je opjevao Machado u svojim pjesmama. Cuenca, gradić skriven u planinama te pokrajine, dobar je primjer te druge Španjolske.

Malo koji grad u Španjolskoj je mlađi od tisuću godina (osim Madrida, koji je tek mladić od kojih petstotinjak godina). Cuenca nije iznimka, osnovali su je muslimani u vrijeme Conquiste (vrijeme muslimanske „okupacije“ Iberskog poluotoka. Kao početak Conquiste uzima se 711., tj. početak muslimanskog osvajanja vizigotskog kraljevstva, a njezinim krajem se smatra 1492., godina kada je Katolički kraljevski par, Izabela I od Kastilje i Ferdinand II od Aragona, osvojio Granadu). Međutim Cuencu je već 1177. osvojio katolički kralj Alfonso VIII. i od tada je grad „siguran“, u kršćanskim rukama.

 No, to nije Cuenca o kojoj vam želim pričati. Želim vam pričati o svojoj Cuenci, gradu koji visi na samom rubu litice i poziva te da mu se pridružiš, da sjedneš na rub stijene dok ti noge bezbrižno vise nad kamenitim bezdanom i upijaš veličanstvenu prirodu koja se proteže dokle god ti pogled seže. Mami te da zaboraviš stoljetni grad iza sebe i zamisliš da si sam na svijetu. Samo ti i bezdan. I žubor tirkizne rijeke Huécar koji se uz jeku čuje iz podnožja. A kada se nauživaš bezdana i prepadneš samoće, možeš okrenuti leđa bezdanu jer te s druge strane željno iščekuje grad, sa svojim stoljetnim kulama, svjedocima vremena i raznih kultura koje su tamo zajedno živjele, prostire se kao na dlanu. Nikada nije bilo lakše izgubiti se u tišini blago osvijetljenih ulica i zamišljati da živim u nekom drugom vremenu, iščekivati da ću svaki čas čuti rzanje konja i šuštanje plašta tajanstvene dame.

A kada me uhvatila glad, pokazalo se da snažni ljudi La Manche jako dobro znaju kako nahraniti čovjeka. Unatoč uvriježenim stereotipima o vrućoj Španjolskoj u kojoj sunce uvijek sja, zime su ovdje oštre i duge, pa hrana služi da zagrije kosti i dušu. Morteruelo je jelo koje su nam svi preporučili. Prijatelj i ja naručili smo pola porcije, ali unatoč izgladnjelosti nakon cijelog dana veranja po gradskim liticama i uspinjanja gradskim ulicama, zajedno smo uspjeli pojesti tek pola. Kada smo naručivali nismo imali pojma što je (i dobro da nismo), pa smo se nemalo iznenadili kada smo ugledali jelo: pašteta, i to vruća pašteta. Kasnije smo saznali da se radi od svinjskih jetrica i prepelica, a ponekad se dodaje i meso razne divljači. Drugo jelo koje smo morali probati bilo je još veće iznenađenje, ajoarriero, tj. bakalar s češnjakom. Kako je bakalar postao tradicionalno jelo pokrajine koja je stotinama kilometara udaljena od mora, nije mi baš jasno. U svakom slučaju, svidjelo mi se više od paštete.

Pola porcije kroketa i pola porcije morteruela

No pravo blago Cuence nije katedrala iz XII. st., jedna od prvih gotičkog stila u Španjolskoj, ni njezini brojni muzeji ili divlja priroda koja ju okružuje. Pravo blago su njezini ljudi.

Penzion u kojem smo bili smješteni bilo je najbolje sto čovjek može dobiti za 30eu, a prilično sam sigurna da bi u Hrvatskoj koštao i puno vise. Mali obiteljski hotelčić na samoj obali rijeke, s ljudima koji kao da su iskočili iz neke knjige. Stari gazda koji nas je praktički bez riječi odveo u sobu i tamo ostavio. Bez da nas je tražio ostatak novca i bez da nas je išta pitao. Kao sto je Diego dobro primijetio, nikada u životu nismo brže dobili ključ od sobe. Kada smo se kasnije spustili i željeli platit, starog gazde nije bilo, ali tamo je bio njegov još stariji otac. Starac u svojim devedesetima, u kolicima, nagluh, ali željan razgovora, odlučan u tome da nam pomogne naći svog sina. Čuo je svaku petu riječ koju smo rekli, ali to da nije spriječilo da se raspita za naše zdravlje, bračno stanje, zdravlje naše obitelji i šire i uže rodbine. Nakon toga je počeo dozivati svog sina. JOSÉ MIGUEL. Odzvanjalo je kućom. A José Miguela ni za lijek. Ali se zato pojavila kućepaziteljica. Vitalna ženica u tridesetim godinama, kojoj je nedostajao pokoji zub u širokom osmijehu. Sve može, ni za što nema problema. Kako god želimo. Pitali smo ima li možda otvarač za vino jer nas je u sobi čekala naša boca finog crnog vina. Ne zna ona ništa. Treba čekati gazdu. Ako ima, odnijet će nam ona gore u sobu i ostavit na krevetu. Aha, naravno, pomislili smo istovremeno Diego i ja, a to znam, ne zbog telepatije, nego zato što jedva da smo izašli, a već smo jednoglasno odlučili da moramo kupiti otvarač sami. No zaboravili smo. Sjetili smo se tek kada smo se oko 1 ujutro vraćali u penzion, nakon sto smo već uk... posudili dvije čase za vino iz jedne taverne, a naš dio grada činio se dobrano uspavanim. Gdje su Kinezi koji u Madridu rade cijelih noći kada ih treba? Već smo se pomirili s tim da ništa od našeg vina kada ono, u sobi nas čeka otvarač!

Pogled iz naše sobe

Slavni otvarač

I iako ovaj unos postaje predug, ne mogu završiti priču bez da spomenem slučajan susret koji me silno usrećio. Ujutro kada smo šetali uz rijeku, na drugoj strani primijetili smo otvorena vrata garaže koja su davala naznake da se iza njih krije neki čudesan svijet. Usudi se ući, govorila su vrata. Prešli smo most i ušli u čaroban svijet naopakih stvari. Stari sic bicikla postao je Velázquezova menina, mišolovka se pretvorila u sovu, a pegla u labuda. Tamo nas je čekao i Djed Mraz napravljen od limenki Coca-Cole. A kada je Diego pitao starog čarobnjaka koji je bio zaslužan za sve te transformacije, kada se počeo time baviti, ovaj mu je rekao: „Od kada sam počeo sanjati.“ U svojoj radionici neprestano sanja neki bolji svijet, a snovima ponekad uspije začarati i stvarnost. Koja sreća!

Mi glumimo sreću, a iza nas vise viseće kuće.

Spontana pokraj crkve iz koje kreće procesija za vrijeme Velikog tjedna (o neobičnim običajima vezanim uz Veliki tjedan, više kroz koji tjedan)

A kada se prepadneš samoće možeš joj pokušati izmaći u gradskim uličicama. To ne znači da te samoća neće pronaći.

Djed Mraz od limenski čokolade. A ove godine je dodao i soba da ga djeca mogu zajašiti.

Skulputa koja je u ljudskoj veličini izvedena u blizini Plaze Mayor (u Cuenci)

Meninas

Čovječe, nikad se neću popesti. Možemo se malo odm... gledati prirodu?

Katedrala je iz 12. stoljeća... Vitraji iz 90-tih godina prošlog stoljeća.

Na španjolskom se naše kazališno "slomi nogu" kaže "mucha mierda", ili ti "želim ti mnogo sranja". Ova instlacija, kako objašnjava ova pločica pokraj, pokazuje WC, sranje i cvijeće koje raste iz njega kao simbol sreće. Baš promoćudno i suptilno.

Diego je odlučio popiti vodu u svakoj od nebrojenih fontana. Ipak ih nismo sve slikali. Voda u Cuenci ukusnija je nego u Madridu.