KAKO (NE)RADE BANKE

            To da su banke nužno zlo je opće mjesto. Ali čini mi se da to nigdje nije više istinito nego u Španjolskoj, zemlji koja ionako ima prilično uvrnutu definiciju „uslužnih djelatnosti“, pa mi se čini da bi bilo puno prikladnije da taj sektor nazovemo „neuslužne djelatnosti“. A to kaže jedna Hrvatica… Ako ste mislili da je najgori oblik neljubaznosti brkava teta u Konzumu koja se ponaša kao da je Todorićeva sestrična i ne želi staviti rukavice da vam da kruh nakon što je obrisala cijeli dućan i triput kihnula, ili konobar zbog kojeg dobijete dojam da vam čini veliku uslugu kada vam dopušta da platite svoj račun, razmislite opet.

            U Španjolskoj većina banaka radi od 9.00 do 14.00 svaki dan, osim četvrtkom, kada rade i popodne, od 16.45 do 19.15h. Ne trebam vam ni reći da je uobičajeno radno vrijeme ovdje od 9.00 ili 10.00 do 14.00 ili 18.00, ili ako radiš dvokratno kao što rade mnogi ljudi koji rade u (ne)uslužnim djelatnostima, onda je od 10.00 do 14.00 i od 17.00 do 21.00. Dvokratno radno vrijeme zadržale su mnogo male trgovine, pa tako u mom kvartu kada se u pol 3 vraćam doma ne radi niša osim trgovačkog lanca Día. Čak ni Kinezi, a oni su poznati po tome da uvijek rade. No, vratimo se mi na banke. Dakle, kada sam vidjela radno vrijeme mislila sam da se netko šali. Ali tu nije ni približno bio kraj. Otišla sam ja tako u četvrtak popodne, jedini dan kada mogu, platit stanarinu (zapravo položit novac na nečiji račun). I dođem ja konačno na red i kažem da želim položiti novac na nečiji račun, pita me teta šta da stavi u opis, kažem ja „stanarina“. Kaže ona, a ne ne. Onda ne mogu to tako. Molim? Pa, da. Ako je stanarina, onda je to račun, a račune na šalteru mogu plaćati samo od 10. do 20. u mjesecu utorkom i četvrtkom od 10.00 do 12.00. Kako molim? Mislila sam da sam krivo razumjela i da je možda rekla od 10 do 20h svakog utorka i četvrtka (i već mi je to bilo koji vrag), pa kažem, „Super, onda nema problema jer danas je četvrtak, 18h“. „Ali nije između 10. i 20. u mjesecu“, odbrusi ona polako gubeći strpljenje. Pokušam onda drugom metodom, zapravo sam se zabunila, ne govorim dobro španjolski, samo želim položiti novac na račun. (Već me polako počela hvatati panika jer je bio 5. u mjesecu, zadnji dan za platiti stanarinu). Ne ne, ja sam njoj lijepo rekla da je to za stanarinu. Ne mogu platiti. Moram priznati da mi se svašta u životu dogodilo u bankama: naplaćivali su mi nepostojeće usluge, uzeli mi 5 kuna po stranici ispisa računa, davali mi nepotpune ili netočne informacije, tjerali da čekam satima… Ali nikada, baš nikada mi se nije dogodilo da nisu htjeli moj novac. Bio bi to ugodan presedan, da nisam HITNO trebala platiti tu stanarinu. Nakon još malo natezanja teta mi je objasnila da novac ipak mogu uplatiti („platiti račun“ ponavljala je), ali samo na bankomatu. I bila je neobično ljubazna, pa je čak ustala sa svog radnog mjesta, otpratila me do bankomata i objasnila kako se to radi. Dobra vijest je da se ne moram oslanjati na suludo radno vrijeme banki da bih platila stanarinu. Što je super, jer je u svibnju, npr. četvrtak je 6.

            To nije bio kraj mojim avanturama u banci. Banka u kojoj sam trebala uplatiti stanarinu je bila Bankia, nekoliko metara dalje nalazi se Caixa, banka u kojoj sam trebala uplatiti 4eu za troškove za „Carne Joven“, tj. karticu za mlade s kojom, između ostaloga, mogu besplatno ući u skoro sve muzeje, imam popust na ulaznice za kazalište i koncerte i sl. Naglašavam to da vam objasnim zašto mi je bilo važno dobiti tu karticu. U svakom slučaju, ulazim ja u banku i prvo što me zabljesne je natpis „S kovanicama radimo samo utorkom i četvrtkom od 9.30 do 11.00“. Što? Čitam ponovno. Dobro sam vidjela. OK, provjerim imam li novčanica i stanem u red. Kada konačno dođem na red, ne mogu mi naplatiti. Nemam NIF (ekvivalent našem OIB-u za strance). Ne mogu platiti račun u banci ako nemam NIF! Netko se šali. Kaže mi da nazovem gradsko poglavarstvo (oni izdaju karticu) i pitam kako da to napravim. U poglavarstvu mi kažu da mi naplate s putovnicom. Vraćam se za tjedan dana (idući četvrtak, jel) i idemo sve ispočetka. Baš kad ja ulazim, izlazi dečko koji je pokušavao sredit moj račun prošli tjedan. I SJEĆA ME SE! Imaju toliko posla da se čovjek sjeća klijenta koji je bio u banci prije TJEDAN dana. Pita me što su mi rekli, itd. i izađe na pauzi. Jer naravno da imaš pauzu ako radiš od 16.45 do 19.15. Mislim, očito ti treba. Ovog puta za pultom sjedi postariji čovjek. Kažem mu što su mi rekli u poglavarstvu. Aha. Sad ćemo mi to srediti. Pola sata kasnije. Nakon što je vjerojatno isprobao sve što je mogao, kaže mi da mu je pao sistem. U staklu iza njega, u čijem odrazu cijelo vrijeme pratim što radi, vidim da je ekran isti kakav je bio prije pola sata kada sam došla. Nikakav sistem nije pao. Tip samo nema pojma. Bi li se mogla vratiti za 20ak minuta kada će biti njegov kolega… tj. kada bi sistem ponovno mogao profunkcionirati? Hvala Bogu da mi je banaka iza zgrade, pa nije bed. Vratim se za pola sata. Ovog puta je tu neka ženska. Kaže mi da je ovo sada između mene i računala i da ona zapravo nema ništa s tim, ako računalo prihvati broj moje putovnice i dopusti mi platiti, dobro; ako ne… pa opet dobro. Podsjeća me na tetu u referadi koje je jednoj mojoj kolegici koja nije mogla upisati ni jedan kolegij preko Studomata rekla da je to između nje i Studomata i da ona nema apsolutno ništa s tim. Računalo nije popustilo. Morala sam jedan dan kasniti dva sata na posao da bih otišla direktno u poglavarstvo, gdje su me poslali u banku do „gdje već znaju kako to treba srediti“, da bih konačno dobila svoju karticu.

            Inače, moji prijatelji Španjolci su mi rekli da redovito moraju uzimati slobodne dane na poslu da bi sredili stvari u banci. A ja sam mislila da je bed što PBZ subotom radi samo do 12.

            Barem je vrijeme i dalje krasno.

Krajnje neuspješna fotografija Madrida noću. Obećajem da je u stvarnosti bolje izgledalo.