Teretana u Dubravi ili imamo mi svoj Meksiko

Bok svima!

Dakle... povratak. Sretna sam, iako mi je još pola duše u Meksiku. Čudno je, naravno, Meksiko je, ionako, sad neki imaginarni prostor. Teško je povjerovati da dva svijeta postoje u isto vrijeme.

Ovo je trebao biti samo putnički blog. I bit će. Još vam štošta moram ispričati. Prije toga: egzotične priče iz Dubrave. Dakle, kada idući put razmišljate o Meksiku kao o nazadnoj zemlji trećeg svijeta, sjetite se ove moje zgode, pa razmislite ponovno. Pometimo prvo pred svojim pragom!

Dakle, moja draga prijateljica i ja zaključile smo da nam je vrijeme da se dovedemo u red. Ne želim mišiće i pločice, ne želim, kako je veselo zaključio striček trener dok nam je držao trening „biti, kao, ajmo reći, neki sportski tip“. Noup. Moji ciljevi nisu tako visoko. Želim da me ne bole leđa nakon cjelodnevnog sjedenja za računalom, želim moći ponijeti teške stvari s placa bez da mi ruke pritom 5 puta otpadnu (pa se moram vraćati i skupljati ih), želim se ne uspuhati kada se penjem po stepenicama. „U pičku materinu, jebo Bog mater, u kurac, jebote, cure, visoke ste si ciljeve postavile. Jebote 20 godina.“, rekao je striček trener kad sam mu priopćila naše ciljeve. Nakon toga nam je objasnio da nema veze. Da se ne brinemo. Da svako treba ići svojim tempom, a i mi smo „ipak dame“.

Naravno, prvo nam je trebalo tjedan dana pripreme da se uopće odlučimo otići u teretanu. I to ne bilo koju. U teretanu u Dubravi, onu odmah pokraj placa. Nakon tjedan dana odgađanja, izvlačenja zbog menstrualnih bolova, neprospavanih noći i važnih premijera, konačno smo se odvažile. Dan nije dobro počeo. Ona je kasnila, a ja sam prespavala. Umjesto u 9, u teretanu smo stigle u pola 11. Taman kada se počela puniti. Nakon što nam je striček trener napisao račune istovremeno zapisujući recept za sarmu koji mu je netko diktirao preko telefona, autoritativnim glasom poslao nas je da se presvučemo. Već tu se pokazala naša nespremnost. Anita nije imala ni ručnik, ni vodu, a ja sam uspjela zaboraviti majicu za trening. Baš smo razmišljale da bismo se onda, kada nam je sve tako nesklono, ipak mogle vratiti neki drugi put. Razum je pobijedio strah i hrabro smo pošle u susret nepoznatom.

Striček trener i dalje je stajao za pultom i nešto žustro objašnjavao na telefon. Ovog puta su bile u pitanju konjske kobasice. Nakon što je završio krenuo je prema prvim spravama da nam pokaže kako rade. Usput je započeo svoj motivacijski govor. Nakon što je biranim riječima ismijao naše nisko postavljene ciljeve, pitao nas je na kojoj skupini mišića želimo raditi. Kako sam uskoro shvatila, bilo je to samo retoričko pitanje jer kada sam otvorila usta da odgovorim ispostavilo se da on to već zna bolje od nas. Jer on poznaje takve kao što smo mi. Mi smo „dame“ i sigurno želimo raditi na „guzici, sisama i trbuhu“. Objasnio nam je da ne trebao očekivati rezultate za tjedan dana. Prvi treninzi su samo pripremni, tek nakon 3, 4 tjedna počet ćemo primjećivati prve rezultate. Nema ništa na brzinu. Nema odustajanja. Ali da ipak ne brinemo, „guzica, sise i trbuh“ se najlakše srede, tamo se najbrže vide rezultati, na „guzici, sisama i trbuhu“. Onda nam je malo pokazivao vježbe. Traka za trčanje je bila puno zabavnija nego što sam je se sjećala. U jednom trenu sam ja trčala 12km/h, a Anita je hoduckala. Pomislila sam kako je presmiješno: ja trčim kao luda, ona polagano, a ni jedna neće nigdje stići. Metafora života? Filozofska promišljanja u teretani. Iz mojih kvazi intelektualnih maštarenja brzo me izvukao striček trener. Vrijeme je da nam pokaže ostale sprave. Stavljao nam je utege na najlakše jer smo mi „ipak dame“ i nama i „ne treba više“. Objašnjavao nam je koje nam sprave ne trebaju jer smo „dame“ i koje nam trebaju za „guzicu, sise i trbuh“. Na svakoj spravi je napomenuo da je to njemu sad lako ko perce, ali eto... da nama pokaže. Dramatična tišina je nastala kada je drugi gospodin prošao i s podsmijehom primijetio da „kak to on tak lagano diže“. Naš učitelj ga je ozbiljno pogledao i objasnio mu da on nama samo pokazuje, da se nije zagrijao. Nonšalantno je krenuo dalje kao da se nije upravo odigrala velika, grozna scena čija će ga sjenka pratiti barem još koji tjedan. No već na idućoj spravi stavio je utege na neku „ozbiljnu“ težinu i dodao da nam nema smisla pokazivati kad mu je onako lagano, kad on to ni ne osjeti. Baš nekako tada su ostali frajeri u teretani primijetili da su tu ušle neke nove pičke, pa su, kao suptilno, počeli osvajati okolne sprave. Kao loši detektivi koji čitaju novine naopako, tako su i oni počinjali vježbati bez da bi namjestili sprave, okrenuti na krivu stranu dok su krajičkom oka procijenjivali situaciju. Do tada je naš trener već napravio pauzu u praktičnom radu i vratio se na teorijski dio. Važno je bilo istaknuti važnost vode u cijelom tom procesu. „Voda je... hmmmm... važna. Jako važna.“ (dramatična pauza) „Znate, vi mladi svašta jedete. Pa Coca-Cola, pa ono tamo (maše rukom u smjeru Mc'Donaldsa koji se, prikladno, nalazi odmah pokraj teretane i čija su najvjernija klijentela upravo dečki iz teretane), pa kolači, pa vi cure i čokolada, pa... Ma nije to sad važno. Možete vi sve jesti. Ali... hmmmm... voda... Važan je deterdžent.“ Anita i ja se zbunjeno pogledamo. Ona mi je kasnije priznala da ju je tu izgubio, ali mene je taj deterdžent tako za intrigirao da sam s nemalom dozom znatiželje čekala kako će to završiti. „Dakle, da, deterdžent. Vi ste cure, jelte? Pa onda sigurno nekad mami pomognete prati suđe. I onda bude ono, jelte, masno. I onda vi perete i perete, ali ne možete oprati. Ne možete oprati samo s vodom. Treba vam deterdžent. E, voda je deterdžent.“ A?

Nakon teorijskog dijela nastavile smo još malo s praktičnim. Pokazao nam je još nekoliko vježbi, digao još koji uteg i onda nas obavijestio da je za danas dosta. Ne želimo se preforsirati. Prije nego što nas je potjerao u garderobu podijelio je s nama posljednju mudrost. „Cure, zapamtite, ovo je jako važno. Dobar trening je kao dobar obrok. Ne postoji najbolje jelo, koje je dobro svakom, nego svaka žena za njega radi najbolji ručak. E, tako je i s treningom. Ne postoji najbolji trening, nego svatko složi sebi sam. Jel jasno?“ Iscrpljeno smo kimnule i šmugnule na presvlačenje prije nego što nas odluči podučiti još nečemu.

Sutra moja partenrica u zločinu ne može, pa mislim da ću ići sama. Pisati ću i o tome. Ako preživim.

Meksički poslovi ili tete u referadi se najedamput čine zaposlenima

Međunarodni aerodrom Benito Juárez (hmmm... toj slavnoj meksičkoj povijesnoj ličnosti trebala bih posvetiti jedan post, da pokažemo da nisu Hrvati jedini koji znaju izmaštati i izpolitizirati povijest), Meksiko, D.F.; odredište Guadalajara, međunarodni sajam knjiga, jedan od najvećih u Hispanskoj Americi, ali i u svijetu. O njemu, stanju nacije i čitanosti knjiga, pisati ću drugi put. Danas o nečem drugom: nepotrebnim poslovima, kojih su Meksikanci, vjerujem, prvaci.

Meksiko. U zemlji od 120 milijuna ljudi i 35 milijuna nezaposlenih nije čudo da se poslovi doslovno izmišljaju. (Službeni podaci govore o 5.2%, tj. nešto više od 2 milijuna, no tome treba dodati još oko 30 milijuna Meksikanaca koji rade na crno i ne zna se kako su i jesu li plaćeni... Sve skupa, dakle, nekih 8 Hrvatski) U svemu tome, neki su poslovi potrebni, čak i korisni, drugi su, pak, nekorisni ili jako nekorisni, a treći graniče s apsurdom. Opisat ću nekoliko poslova koji ovdje postoje, a kod nas ih ne mogu zamisliti. Odlučite sami u koju ćete ih kategoriju staviti. (Govoreći o poslovima i zapošljavanju, upravo sam vidjela da su dio službenika zaposlenih na aerodromu u invalidskim kolicima. Rade na šalterima i pregledavaju boarding passove (postoji li hrvatska riječ za to?). U zemlji u kojoj postoji visoki stupanj netolerancije i diskriminacije prema invalidima, gdje su nogostupi ili silno visoki, bez rambi, ili toliko uništeni da je prolaz invalidskih kolica gotovo nemoguć, vidjeti invalide kao carinske i policijske službenike mi se čini kao hvale vrijedan potez i jako dobar način za borbu protiv diskriminacije. S druge strane, nešto što mi je upravo palo na pamet, zanimljivo je da su toliko vidljivi upravo na međunarodnom aerodormu gdje dnevno prolazi tisuće turista. Politička propaganda? Ma, ne treba uvijek misliti najgore.)

1.   TOCA-TOCA Zanimanje koje me silno zabavlja i o kojem sam već nekoliko puta pisala. Toca-toca je kolokvijalni naziv za prodavače električnih udara. Lako ih je prepoznati. Radi se o postarijim muškarcima s ogromnim ruksakom na leđima koji skriva ogromni motor (moj prijatelj Chemi tvrdi da se radi o starim motorima iz automobila). Motor je žicama, koje prodavaču prolaze kroz rukav, povezan s dvije metalne kvačice. One se spajaju na tijelo kupaca, koji zatim može uživati u blaženstvu i adrenalinu koje pružaju električni udari. Po želji, može tražiti da se električni udari pojačaju. Nisam čula za nijednu, ali sigurna sam da su žrtve ovog prekrasnog posla česte, posebno zato što toca-toca postaju popularni negdje oko 3 ujutro u subotu, kada ljudi više ne znaju ni kako se zovu, a kamoli da mogu osjetit blaži električni udar. Osim toga, Meksikanci se obožavaju junačiti, tako da jasno mogu vidjeti onaj „ja-ništa-ne-osjećam-da-ti-to-jače“ stav. Bilo kako bilo, prodavanje električnih udara čini se prilično profitabilnim poslom, a i kupci su zadovoljni zbog pristupačnih cijena. Mali šokovi dostupni su već od 10 pesosa (manje od 5kn). Jesam li probala? Toliko pijana još nisam bila!

2.   UBACIVAČICA KOVANICA Na mnogim većim benzinskim crpkama na autoputima WC-i su zaštićeni metalnom ogradom. Da bi ušao unutra u za to predviđen strojček trebaš ubaciti nekoliko pesosa, vrata na ogradi se otvore i ti uđeš. Jednostavno, zar ne? E, pa ne! Između tebe i strojčeka ispriječit će se žena koja služi kao posrednik između tebe i strojčeka, iliti, zaposlena je samo zato da ubacuje kovanice u aparat. Osim toga, jednom kada uđeš u WC, mukama nije kraj. U kabinama nema WC-papira, nego ti ga, prije ulaska u kabinu, predaje druga gospođa koja je, čini se, također zaposlena samo kako bi izvršavala tu tešku zadaću.

3.   IZVIKIVAČICA MJESTA Opet zahodi. Čini se da Meksiko ima svojevrsni kult povezan uz zahode... ili su samo pogodni za generiranje poslova? Ovdje uzrečica „imati posla s drekom“ dobiva skroz nove konotacije. Dakle, u mnogim barovima i diskotekama na vratima WC stoji jedna osoba koja izvikuje broj slobonih kabina u WC-u i upućuje u koju kabinu trebaš ući. „Treća zdesna, gospođice, treća zdesna! Prođite, brzo, brzo!“ užurbano je gospođa vikala zaprepaštenoj i zbunjenoj meni i pritom mi u ruke ugurala WC papir. U tom baru su, čini se, štedjeli na osoblju.

4.   IZVIKIVAČI NA STANICAMA Javni prijevoz u D.F. je... vrlo uzbudljiv. Mislim da sam već u nekom blogu spomenula raznovrsnot autobusa koji sudjeluju u javnom prijevozu (generičko ime za sve je camión što me i dalje pokatkad zbunjuje). Dakle, peseros (jer vrijede nekoliko pesosa. Sjajno, zar ne?), micrkobuses, macrobuses, metrobuses, parabuses... svaki ima svoju cijenu i funkciju i u svakom vrijede druga pravila. Peserosi su najskormniji. Stari su nekoliko desetljeća, maleni su, vozači voe kao luđaci, nikada ne znaš kojom će rutom točno ići i hoće li doći na tvoju stanicu, staju gdje god ih zaustaviš, kako na brzoj cesti, tako i nasred raskrižja. Zapravo, čini se kao da staju svugdje osim na stanicama. Peserosi u točno ono kako sam zamišljala prijevoz u Meksiku prije nego što sam došla ovdje. No, natrag na poslove! Na stanicama peserosa stoje ljudi koji izvukuju gdje točno pesero ide (dobro... gdje bi trebao ići) i koliko slobodnih mjesta ima u njima, istovremeno te pokušavajući ugurati u prvi koji naiđe.

5.   BROJAČI Meksički vozači nakon što im platiš ti neće dati kartu u ruku. Ako imaš sreće, vratit će ti ostatak. Nema vozih karata. (U drugim gradovima, npr. u Guadalajati, ima) Kako onda riješiti problem krađe love? Kako spriječiti vozače da novac od karata spreme u džep? Ni slučajno uvesti karte koju svaki putnik treba imati dok je u vozilu i svaki vozač dati. A, ne! Bolje je uvesi brojače. Svakih nekoliko stanica u autobus ulaze ljudi s listama, prebroje putnike i izađu. Ako su žene, pri izlasku ih zašlata šofer. Eto, tako se stvaraju poslovi.

6.   PRONALAZAČI UKRADENE ROBE U zemlji u kojoj će se većina stanovništa radije obratiti šefu mafije nego policijskom službeniku, ovakav posao nije začuđujuć, dapače, potreban je. Ipak, čovjek se zapita... A čemu onda služi policija? Vjerojatno preprodaju ukradenu robu.

7.   PAKETARI U super marketima na blagajnama stoje „volonteri“ koji pakiraju robe u vrećice. Posao je, u početku, bio zamišljen kao nešto što bi osiguravalo đeparac srednjoškolcima i studentima, ali se, u međuvremenu, pretvorio u neku vrstu isprike za nedostatak socijalne politike (kao kod nas skupljači boca), pa danas kao paketari rade većinom umirovljenici. Nisam sigurna što mislim o tome. S jedne strane, srce mi se kida kada vidim ženu u srednjim sedamdesetima i zamislim svoju baku sa njezinim reumama, proširenim venama i slomljenom kralježnicom kako radi taj isti posao. S druge strane, to je način da se zaradi koji dodatni pesos. Prilika na kojoj je većina paketara više nego zahvalna (postoje liste čekanja koje su prilično dugačke). Važno je napomenuti da taj posao nije plaćen, nego je osnovan na napojnicama. (iako, također treba reći da sistem napojnica ovdje funkcionira drugačije nego u Hrvatskoj i da su ljudi navikli i osjećaju se obveznima davati napojnice)

Ima ih još, ali tko bi ih sve nabrojio! Ono što me fascinira je kako svaki od tih radnika uspijeva izgledati iznimno zaposleno i kao da radi najvažniji posao na svijetu. Ubacivačica novčića, npr., štiti automat čak i od ružnih pogleda, nedobog da mu se netko približi; brojači broje s ozbiljnim izrazima lica, kao da su putnici nekako krvi što su u autobusu...

Pozdravljam vas s nadom da radite nešto korisnije od ovoga i da ćemo svi uskoro pronaći neke super poslove koji totalno odgovaraju našim intelektualnim sposobonostima.

Slika govori 1000 riječi ili početni tečaj fotografije

Bok, bok!

Ovaj vikend bio je zimski. Magla i kiša. Ali nije smetalo, pridonijelo je čaroliji. U Meksiku 36 gradova i sela ima status "magičnog mjesta" (pueblo mágico). To su mjesto od posebnog povijesno-tradicijskog interesa i u njima su kultura i običaji "življi" nego u drugim gradovima. Posjetila sam ih nekoliko i sva su, zaista, magična. Drugo vrijeme, drugi svijet. Ovaj vikend sam bila u Cuatzalanu, malom gradiću na sjeveru savezne države Puebla. Magično je to mjesto u kojem lokalni indijanci hodaju u svojim guarachama (naziv za indijansku obuću, ima je različitih vrsta, ali prilično podsjećaju na npr. rimljanke), ili bosonogi, iako je vani 5 stupnjeva i kiši. Cijeli grad miriše na kavu i vaniliju, što su i glavni proizvodi ovog područja. Indijanci održavaju živom svoju tradiciju i nahuatl se može čuti češće nego španjolski (čak sam uspjela naučiti dvije riječi: nibuala- što znači "pozdrav"; riječ je, koliko sam shvatila, prilično formalna i upotrebljava se kada ulazimo u tuđu kuću. Vjerujem da riječ nisam dobro zapisala jer je ne mogu pronaći nigdje na internetu, ali tako se izgovara. tlasojkamati- hvala; ovu riječ sam pronašala u riječniku ovako zapisanu, ali dječak koji me učio riječi rekao je da su to zapravo 3 riječi tlasoj ka mati. Problem je što on nema formalnu naobrazbu iz nahuatla, nego ga govori kod kuće. Vjerujem da ga gotovo nikada ne koristi u pismenom obliku. Vjerojatno i jesu 3 riječi, ali u nahuatlu se riječi "lijepe" jedna na drugu kako bi dale novo značenje ili označile gramatičke kategorije, tako da se piše kao jedna riječ.). U toj zoni nahuatl je obvezatan predmet u školama i uči se uz španjolski, kao materinji jezik. Problem je što je zbog opterećenja izbačen engleski, tako da se mladi iz ovog područja žale da su nekonkurentni kada se žele prebacti u neku drugu srednju školu ili upisati na fakultet. S druge strane, sve više učenika i studenata dolazi u područne škole kako bi naučili nahuatl jer je odnedavno jedan od uvjeta za zaposlenje u državnim službama na područjima na kojima se govori nahuatl poznavanje barem osnova tog jezika. Čini mi se vrlo zanimljiva ta sprega kultura... Također, mnogi se srame govoriti nahutal, ali srela sam jednog dečka mojih godina (oženjenog, s djevojčicom od 5 godina... što ja radim sa svojim životom?). Živi u jednom selu pokraj Cuetzalana, San Miguel Tzinacapan, i, za razliku od mnogih, završio je fakultet. Na njegovom primjeru jasno se vidi kako nas obrazovanje osvještava. Ponosan je na svoje korijene i uči svoju djevojčicu nahuatl s punom sviješću o važnosti očuvanja povijesti i tradicije. Jasno mu je koliko je važno da jezik "preživi". S ponosom govori o programima nahuatla u školama... Ovakvi mladi ljudi mogli bi promijeniti Meksiko, samo ako dobe priliku.

Planiram vam o raznim indijanskim plemenima i njihovim tradicijama govoriti u drugom unosu. Današnji unos planiran je s malo manje riječi. Naime, svi moji prijatelji ovdje su novinari i šepure se okolo sa svojim velikim kamerama koje namještaju 100 godina da bi dobili savršenu fotografiju. Već sam bila pomalo umorna od toga, pa sam zamolila svog prijatelja Victora koji se bavi fotografijom dugi niz godina da mi objasni osnove. Neke fotografije su ispale bolje, neke lošije, ali sve skrivaju priču... Uživjate!

Uhvaćena

Moja prva "ozbiljna" fotografija. Indijanski vođa, ne sjećam se imena... Vijećnica Cuetzalana

Prinosi Gospi... Meni izgledaju kao divovske lizalice. A vama?

Gustavo Adolfo Bequer: Volverán las oscuras golondrians (Rima LIII)

Znatiželja

Plazuela... Prekrasna riječ, zar ne? Znači mali trg, trgić.

Pasji život

Sukob dva svijeta... Pogled iz suhog auta na bosonogu seljanku (ali nekako vjerujem da je u ovoj zemlji obilja njezin život bogatiji nego što će moj ikada biti. Iluzija?)

Ovo mora da je mladi Hagrid, prije nego što je zapeo u knjizi.

Slučajna fotografija, koja se dogodi kada pokušavaš shvatiti funkcije fotoaparata (svijetlo, sjena, objektiv, otvoreno, zatvoreno, omjeri... ufff)

Zabranjeno parkiranje

Iza mene jedno od najvećih, do sada otkrivenih, igrališta za "juego de pelota", prehispanska igra loptom. Pretpostavlja se da se lopta smjela dodirivati kukovima i nogama, možda glavom. Cilj igre bio je zabiti "gol". Pobjednička ekipa bila je žrtvovana i odmah se pridružila bogovima, dok su njihove obitelji bile posvećene. Gubitnici su ostajali živi, na njhovu žalost i sramotu njihovih obitelji.

Prošlost i sadašnjost... tri razdoblja.

Youalichan, piramida s nišama. Jedna od najpoznatijih i najočuvanijih nalazi se u Tajínu, svetom gradu i glavnom gradu imperija Totonaca. Potpuno su fascinantne. Prekrasni primjeri prehispanske arhitekture.

Pas na hladnom betonskom krovu. Književnost je posvuda.

Svijet je naš, samo ga treba zgrabiti!

Ma, kako li je bilo živjeti onda?

Tržnica u Cuatzalanu

Lokalni "autobus" za prijevoz radnika.

Kažem ja Viku: "Ajde, molim te, uslikaj sve kokoši ispred crkve." i on uslika ovo...

Crkva je poseno ukrašena u čast svete Cecilije. Ne znam od koje biljke su napravljeni ovi vijenci, ali voljela bih znati.

U Meksiku u crkvama nema tuge i "dostojanstvenosti", svetost ima drugačiji kod.

"Došli su ljudi iz velikog grada!", na nahuatlu je viknuo dječak svojoj majci kada smo pokucali na vrata. Zar je tako očito? Čini se da nosim "veliki grad" u očima.

Prije igre...

Posao je igra! Dječaku plaćaju da odstrani loša zrna kave iz hrpe. Prvo poslaže svoje autiće, da mu prave društvo, i onda počinje posao.

Moj prvi susret s velikim bambusima.

Objašnjavala sam Viku, nema smisla slikati vodopad... Kada fotografiraš ljude, životinje i zgrade, uhvatiš trenutak, ali iza trenutka stoji priča, cijeli život. Ali vodopad... esencija vodopada nije u trenutku, nego u vječnosti. Kako uslikati vječnost?

I vodopad skriva priču... Nekoliko križeva i kapelica govore o ljudima (dječacima, ponajviše) koji su ovdje skončali život.

Da sam dijete...

Vječnost...

Oaxaca ili raj na remlji

Jutarnji pozdravi iz dalekih krajeva!

Nadam se da ste svi dobro, ili barem bolje, da vas ne ubija zagrebačko sivilo, ni tragična situacija u zemlji; rastući nacionalizam, suludi neofašizam i netolerancija te ustrajni trud političkih elita i medija (elita? hahahaha) da nas uvjere kako je naše društvo duboko podijeljeno. Čitam novine i čini mi se kao da živimo 1984: razbacuju se izlizanim, dobro prokušanim frazama; „mi i oni“, „neprijatelji naroda“, „ako nisi naš, njihov si“, „za takve kao što si ti u Hrvatskoj nema mjesta“... Razbacujemo se bojama- crveni i oni drugi (zašto samo komunizam ima boju? Koja je boja fašizma? HDZ-ovksa plava?).

No ostavimo to na trenutak po strani. Danas ne želim govoriti o socijalnim razlikama, o društvenim podjelama, političkim podmetanjima i cenzuri medija; danas je dan za ljepotu. Prošli vikend sam bila u raju; doslovno! Sve ono kako nam se predstavlja raj: mirnoća, posvemašnja sreća, obilje, bezbrižnost... Uz more, mrežu za ležanje, hladni kokos u ruci, zlatni zalazak sunca, i krvavo crvene zore. Da vam ne bih bila predosadna jer uvijek posežem za istim žanrom, ovaj unos će biti u obliku dnevničkog zapisa. Dođite sa mnom na put po obalama Oaxace. Isplati se, obećajem!

1.   DAN/2. DAN (13. i 14. studenoga, 2013., srijeda i četvrtak)

Do zadnjeg trenutka sam se nećkala ići ili ne-ići. Još uvijek nisam imala datum za prezentaciju svog projekta i bila sam prilično nervozna. Osim toga, nije baš da imam love za 4 putovanja mjesečno, a cijena je svakom minutom rasla. Bilo je teško pronaći rent-a-car koji bi nam iznajmio kombi/auto za sedmero ljudi. Većina ih je tražila da uplatimo dodatno osiguranje za vozača mlađeg od 25 godina (2500pesosa/danx5dana=12500$MXN=6000kn), kao i depozit od 2000$MXN, plus, 1700$MXN po danu za najam vozila... Čak i kada se podjeli na 7 ispada puno. Zapravo je sve to jedna velika predstava. U Meksiku praktički ne postoje pravila na cesti. Vozačku u Meksiku možeš dobiti već za 15 godina, i u tom slučaju moraš donijeti dokaz da si prošao neku autoškolu (iako mi prijatelji kažu da služe više-manje samo za izvući lovu). S druge strane, punoljetna osoba ne treba proći auto-školu. Dovoljno je donijeti: dokaz o prebivalištu (ovdje to znači račun za struju, vodu ili plin), domovnicu, važeću osobnu ispravu s fotografijom, dokaz o položenom ispitu o prometnim znakovima i pravilima (može se položiti u bilo kojem ovlaštenom centru i nije potrebno prolaziti školu), i, naravno, 371$MXN za jednu godinu, 496$ za dvije i 882$ za tri godine. Promet na meksičkim cestama je... fascinantan: ne poštuju se znakovi, semafori služe za ukras (zapravo češće vidim aute koji prolaze kroz crveno nego one koje prolaze kroz zeleno, kao da ih zeleno zbuni), voziti u suprotnom smjeru ili u rikverc po punoj cesti je svakodnevica, pretjecanje po punoj crti pravilo, i naravno, pješački prijelazi gotovo da i ne postoje, a semafori za pješake možete naći samo u strogom centru D.F. i u Condesi i Romi (najeuropskijim meksičkim naseljima), gdje se nalaze i urnebesni i neobjašnjivi pješački prijelazi s figurom pješaka s krunom (i nisu tako neobjašnjivi, pronašla sam kampanju koja kaže „Rey peatón: En el mundo de automoviles, el peatón es rey“- „Pješak kralj: U svijetu automobila, pješak je kralj.“). Prelaziti cestu ovdje je svakodnevni rizik. Moja tehnika je, npr., zažmiriti i vrišteći pretrčati cestu. Još sam živa. Iznenađujuće, automobilske nesreće nisu tako česte i krvave kao što bi se očekivalo, a svi Meksikanci s kojima sam do sada sjela u auto (a neoprezno sam sjela u priličan broj automobila ovdje) su zaista sjajni vozači.

Kralj pješak

        S druge strane, stranci ne bi trebali biti voziti ovim cestama. Fora je u tome da u svom tom kaosu zapravo postoji red čija se pravila, čvrsto vjerujem, prenose nekim tajnim ritualom i nedostupna su turistima. Dokaz tome je da smo, nakon što smo konačno sjeli u našli povoljni rent-a-car i sjeli u auto, već prvi dan imali 3 nesrećice: dva sudara i eksplozija gume. Sjajan početak praznika, zar ne? Zapravo da! Bili smo tako dobro raspoloženi da nam ni gubitak retrovizora, udubljenje stražnjeg branika i vožnja s pomoćnom gumom po vrtoglavim zavojima Oaxace nije mogao pokvariti dan (http://www.youtube.com/watch?v=z6z-PW3HxrA). Kada nam je pukla guma malo je falilo da izltimo u nekoliko stotina metara duboku provaliju, srećom, nismo izletjeli i uspjeli smo naći neko polu odmorište i tamo se parkirati da promjenimo gumu (moram ovdje spomenuti nevjerojatne vozačke vještine mog dragog prijatelja Chemija, ili José Miguela).

Prvo je stradao retrovizor

Onda guma

Mehaničari su nam ljubazno udjelili slike tri sveca zaštnitnika automobila i vozača

Sreća u nesreći je bila da nam je tjedan dana prije, na putu u Huastecu Potosinu (savezna država San Luis Potosí, poznata prije svega po brojnim rudnicima), također eksplodirala guma, i to na velikom kombiju za 15 ljudi, na autocesti, pri brzini od 150km/h, i to u ponoć, po mrkolom mraku i kiši. Zašto je to sreća? Jer je s nama bio naš prijatelj Fran, Meksikanac, inžinjer i čovjek pun neobičnih i neočekivanih znanja koju je tu gumu promijenio kao od šale, a mi smo usput hvatali bilješke. Tada nismo znali da će nam isto znanje zatrebati ni tjedan dana kasnije. Naravno, kako to obično biva, nismo imali sav potrebni alat, ali smo uspjeli zaustaviti auto iz kojeg je ispala skupina postarijih i vrlo stereotipnih lezbijki. Ženske su bile sjajne, a i imale su u autu alata za otvoriti mehaničku radionicu. Promijenili smo gumu i veselo krenuli dalje. Proveli smo 16 sati na putu koji, kažu, normalno traje 7-8 sati. Ništa od toga nije bilo važno kada smo konačno ugledali more (i derali se, kao kada smo bili djeca, „More, more, more!“ i Joel, koji ga je prvi vidio, dobio je nagradu) umočili nožice u pretpoli Pacifik i vidjeli prvi pacifički zalazak sunca.

(proveli smo noć u Oaxaci, glavnom gradu istoimene savezen države, kako bi se vozači odmorili. Spominjem to samo zato što sam bila u najstrašnijem „hotelu“ kojeg možete zamisliti.)

Kupaonica u hotelu strave

    3.   DAN

Plan nam je bio proći veći dio obale Oaxace. Plan se promijenio. Naime, razgovarali smo s agencijom koja nam je objasnila da sve troškove poravka i promjene gume snosimo sami i da imamo dvije mogućnosti: vratiti auto s ozljedama (jadan auto) i onda će nam oni oduzeti novac od pologa (20000$) ili popraviti štetu sami. Odlučili smo se za drugu opciju i uputili u vrli pothvat traženja vulkanizera i automehaničara u Puerto Escondido (Skrivena Luka) na 30°C i morem koje nas je dozivalo. Ok... da budem skroz iskrena, u junački pothvat krenuli su Adri, Chemi i Claudia. Kako je u našem društvu sve stvar sreće, izvlačili smo papiriće, a kako je život, pokatkad, pravedan, potraga za mehaničarem dopala je Chemija, tijekom čije vožnje se probušila guma, i Claudiju, koja je prvo u pretjecanju izgubila retrovizor, a onda u isparkiravanju zaradila udubinu (eto ti života, nešto dobiš, nešto izgubiš). Adriana je išla jer je super odgovorna, ne zato što je morala. Mi smo se za to vrijeme brčkali na plaži. Plaža je nepregledno duga i pješčana, more je toplo, čak pretoplo, valovi su veliki i zabavni. Legla sam u plićak i igrala se borbe protiv valova. Odnijeli su uvjerljivu pobjedu.

Fotografkinja: Claudia Orlando Tenias

More

4.   DAN

Dobili smo retrovizor, promijenili gumu i sredili udubljenje. Spremni za Mazunte! A Mazunte je, dragi moji, raj na zemlji! Zapravo je grad-izlog. Napravljen je za strance i većinu hostela, koliba i kućica na plaži iznajmljuju stranci. Doduše, ne bilo kakvi stranci, već oni „ostavio sam obitelj, kuću i posao, kupio psa i otišao u Meksiko sadit krumpir“. Npr. Sally, tridesetdvogodišnja medicinska sestra iz Kalifornije kaže: „Kada sam bila mlada nisam mogla zamisliti da će moj život izgledati ovako kada ću biti starija.“ Ona nema pse, ali je velika ljubiteljica mačaka. Nakon 6 godina u Meksiku još uvijek ne govori tečno španjolski, kaže da joj je jako težak. Bavi se uzgojem organskog povrća i čini se da joj dobro ide. Susana, s druge strane, ima 28 godina. Ona je hippie iz Buenos Airesa. S njom je došlo njezino „pleme“. Dok mi priča svoju priču oko njezinih nogu trči troje musave dječice, a četvrtog, bebu, drži na rukama i hrani bananom. Pokušava mi prodati skupu ogrlicu, „ručni rad, puno posla“... Čak i hippiji trebaju novac.

Nakon cijelog dana kupanja na prekrasnoj maloj pješčanoj plaži u kristalnom moru i borbe s valovima, i ronjenja i plivanja i igranja u vodi i zakapanja u pijesak, jedino što čovjek može napraviti je zavaliti se u mrežu za ležanje, naručiti svoj kokos i polagano ga pijuckati. Kokos inače, nema veze s onim kokosima koje nama prodaju i uvjeravaju nas da je to prava stvar. Kokos je nešto drugo. A njegovo „mlijeko“ toliko je nutritivno da su ga sportaši u zadnje vrijeme počeli korisiti umjesto razno-raznih poweraidsa i tonizatora. Nakon kokosa, u predvečerje, oslobađali smo kornjače. Naime, u Mazunteu se nalazi centar za proučavanje kornjača. Tu ih uzgajaju da bi ih kasnije pustili u more. I išli smo na izleti i plivali s kornjačama. Kornjače su prekrasne. Nakon zadnjeg doživljaja jako su se uspjele na mojoj ljestvici neodoljivih životinja.

I za kraj savršenog dana: jazz koncert. Bio je jazz festival kada smo došli, a posebni gost bila je nevjerojatna Fela Domínquez, jedna od najznačajnijih mladih jazz glazbenika u Meksiku (http://www.youtube.com/watch?v=zsdRfd5bu3s). Sve to pod nebeskim svodom prekrivenim bezbrojnim zvijezdama.

Jeste li tako zamišljali kokos?

Pogled iz naše morkse kolibe (1. noć)

Jeste li tako zamišljali raj? Jer ja jesam!

Slobodna kornjača <3

5.   DAN

Još malo kupanja. Ne mogu vjerovati da je studeni!!!

6.   DAN

Povratak. Gotovo 24 sata vožnje do D.F., ali vrijedilo je svakog trena. Ipak, dobor se vratiti. U raju ne treba predugo ostati. Čovjek se lako navikne. http://www.youtube.com/watch?v=yJTBvz0zRA4

Ako ste u nekom trenu imali osjećaj da vas je zapuhao topli morski povjetarac, to je zato što sam puno mislila na vas.

P.S. Ne zaboravite izaći na referendum 1.12. Neka netko, molim vas, 2x zaokruži PROTIV, kada ja već ne mogu.