1968. ili kako su mogli biti tako hrabri? (i za što se mi borimo?)

Dragi svi,

Prije svega, zaštita autorskih prava! Fotografiju koja se nalazi na naslovnici mog prošlog bloga („No te confies en los mexicanos...“) fotografirao je 26. rujna 2013. u baru Mama Rumba (jednom od najpoznatijih barova u D.F.-u, u kojem se gotovo isključivo pleše salsa i ponešto ostali latinoamerički plesovi) Damián Alejandro Pérez Pérez, moj dragi prijatelj i „colombiano de mi corazón“. Bez imalo obzira prema autoru i njegovim pravima, fotografiju sam bez promišljanja otuđila i objavila bez da sam istaknula autorstvo. Ispričavam se, trudit ću se da se ne ponovi.

            Uf... Nakon toga, današnji unos će biti nešto revolucionarniji, oni koji ne vjeruju u socijalnu pravdu i jednakost, možda je bolje da odmah prestanu čitati, mogli bi se prilično izživcirati (je li to uopće riječ?). Doduše, ne toliko koliko se ja svakodnevno živciram na svom super snobovskom sveučilištu na kojem ljudi vjeruju da su drugi „siromašni jer ništa ne rade“ jer, kada ne bi bilo tako, „išli bi na UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México- nešto tipa Nacionalno autonomno sveučilište Meksika) jer svi znamo da je UNAM besplatan“. To govore privilegirani polaznici sveučilišta na kojem svaki kolegij košta 15000 pesosa (oko 1000 eura) semestralno, na kojem većina ljudi nikada nije ušla u metro, dolaze i odlaze na faks u autima ili u TransportTec (oooooooo, da, a postoji i CaféTec, PrepaTec, LocaTec, SorteoTec, PoliTec, EmpleaTec, ExaTec, PortalTec, MiTec), okružen zidom i bodljikavom žicom kojih se ne bi posramili ni najstroži hrvatski zatvori i gdje nas čuvaju pomoćne policijske jedinice Savezne Države Meksiko (još uvijek nisam sigurna služi li kako oni izvana ne bi ušli ili kako mi koji smo unutra ne bismo izašli- zlatni kavez), kako bi se jadne i prebogate studente sveučilišta Tecnológico de Monterrey zaštitilo od susreta sa stvarnim svijetom. S druge strane, tu je UNAM i Ciudad Universitaria (Sveučilišni Grad)... i ja sam zaljubljena. Prije svega, to zaista je grad... Jedan od najvećih kampusa na svijetu, s centralnom knjižnicom koju želim oženiti (ili za koju se želim udati, kako želite), sa svojim besplatnim autobusima koji voze kroz cijeli kampus, studentima koji sjede ne travi i sviraju gitaru, i znoje se u metrooima D.F.-a. Besplatno obrazovanje, autonomno sveučilište, svi ti ideali... UNAM je na većini lista među 100 najboljih svjetskih sveučilišta, Tec često ni nije na listi (iako izvlače neke opskurne liste na kojima su '98 bili 105 ili tako nešto). Na UNAM-u je bitno naučiti, na Tecu je bitno prodati. Na UNAM-u te uče misliti, na Tecu te uče slušati... Ili ponekad zapovijedati jer prema statistikama 20ak% studenata Teca otvoriti će svoje tvrtke. Razlika je još u tome što ćeš kada izađeš s Teca imati 90% više šanse za zaposlenje jer mnoge tvrtke otvoreno daju prednost studentima Teca i ostalih privatnih sveučilišta (postoji jedno, mislim da je Universida iberoamericana, gdje su morali donijeti regulativu i ZABRANITI da studenti dolaze na sveučilište HELIKOPTEROM). Bivši studenti Teca radije će zaposliti bivše studente Teca bez obzira na njihovu spremnost i znanje. Tko zna kakve ideje bi mogli imati ovi s javnih sveučilište...

            Na stranu sada sve to, zašto ovaj unos? Pa, ovaj tjedan se obilježavalo 45 godina od 2. listopada 1968, tj. od masakra studenata na trgu Tres culturas (Tri kulture- prehispanska+hispanska=meksička). Što, zašto i kako, samo ukratko jer sam prevela jedan članak Elene Poniatowkse, meksičke novinarke i spisateljice koja je tom događaju posvetila priličan broj stranica. Svi znamo da je '68 bila godina velikih prosvjeda, gotovo rađanje (i smrt?) građanskog društva, borba za slobodu i jednakost, po katkad svjetski mir. Mnogo je ljudi doktoriralo na velikim pariškim prosvjedima, američki studenti bunili su se protiv Vietnama, u Čehoslovačkoj su studenti tražili novi socijalizam... Meksiko nije bio iznimka. Meksički studenti također su tražili socijalnu pravdu, više sloboda i obustavu represije, možda to nisu znali, ali tražili su i pravu demokraciju, ili da Meksiko barem skine svoju masku napredne demokratske države i da prizna da je zapravo prekrivene policijska država gdje je razina represije zastrašujuća (koliko se promijenilo, prosudite sami, ovdje su linkovi s prosvjeda koji su se održali prošli tjedan. Barem nema mrtvih... koliko znamo http://www.youtube.com/watch?v=YgeEXkQKnl0&feature=share http://www.youtube.com/watch?v=uPG6ywekI0A ). Neposredni povod bila je organizacija Olimpijskih igara koje su se te godine održavale u Meksiku, iako su one poslužile samo kao fitilj. Naime, Meksiko je bio, i i dalje jest, jedna od zemalja s najvećim socijalnim razlikama na svijetu. Ovdje žive najsiromašniji i najbogatiji čovjek na svijetu. Olimpijske igre '68. pokazale su kako država ima novaca da uređuje stadione i plaća hotele s 10 zvjezdica i privatne avione za strane državnike i sportaše, dok je istovremeno gotovo pola populacije Meksika živjelo u potpunoj bijedi. Također, povod su bile i brojne represije koje su trpili studenti i srednjoškolci, kao i zatvaranje, mučenje i ubojstva raznih „protivnika režima“. Ramón Ramŕez u svojoj knjizi El movimiento estudiantil de México tvrdi da je u pokretu sudjelovalo 200 tisuća meksičkih studenata iz cijele države, ali brojčano su najzastupljeniji bili studenti s UNAM-a i s Politehničkog sveučilišta. Da vlast neće trpiti nikakav otpor i nikakvu građansku inicijativu jasno se pokazalo već 30. svibnja 1968. kada je vojska bazukom raznijela vrata (koja su uz to bila spomenik kulture iz 18. stoljeća) jedne srednje škole, uništila školu, ranila određeni broj srednjoškolaca i privela „vođe“ pokreta od kojih su mnogi optuženi da surađuju s neprijateljem (nikada imenovanim). Idućeg dana, rektor UNAM-a Javier Barros Sierra spustio je zastavu na pola koplja u znak prosvjeda i javno je osudio događaje od prijašnjeg dana. Nakon toga je održano niz prosvijeda. Studenti su osnovali CNH (Consejo Nacional de Huelga- Nacionalni savjet za štrajk). Održavali su plenume na kojima je sudjelovalo 210 zastupnika (3 zastupnika sa svakog fakulteta) i na kojima se odlučivalo neposrednom demokracijom (gotovo zvuči poznato). Ističu 6 zahtjeva:

1.      Oslobađanje političkih zatvorenika.

2.      Promjena članka 145 kaznenog zakona (označavao je nešto tipa „državni neprijatelj“ i bio je prilično ambivalentan, služio je kao glavno zakonodavno oružje protiv studenata, sjajna legalna izlika za strpati nepodobnog u zatvor).

3.      Raspuštanje specijalne policijske jedinice (Granaderos- bili su policijska jedinica koja je nadzirala prosvjede i sl., poznati po svojoj brutalnosti)

4.      Otpuštanje zapovjednika policije

5.      Obeštećenje članova obitelji osoba koje su ubijene ili ranjene od početka prosvjeda

6.      Odstupanje s vlasti odgovornih za upotrabu pretjerane sile i ubojstva tijekom manifestacija

Paranoja predstavnika vlasti, posebno predsjednika Gustava Díaza Ordaza, postaje očita. Lansira se snažna medijska kampanja protiv studenata u kojima ih se optužuje da su neprijatelji naroda i države, da surađuju sa CIA-om i FBI-om, da spremaju marksističku revoluciju (Istovremeno CIA i Marx?) i sl. Nastavljaju se prosvijedi, nastavljaju se uhićenja. 18. rujna 1968. vojska je upala u Sveučilišni Grad i okupirala UNAM (Poniatowska ističe da je zanimljivo da se unatoč tome nastavljaju isplaćivati plaće profesorima), par dana kasnije rektor je podnio ostavku. 2. listopada 1968. studenski prosvjed se održao na trgu Tri kulture. Ni godinama kasnije ne zna se što se točno dogodilo. Sigurno je samo da je policija (ili vojska) počela pucati po prosvjednicima. U pucnjavi su ubijena dva policajca, jedine žrtve koje je Vlada službeno priznala i identificirala. Do danas se, zapravo, ne zna koliko je civila ranjeno i ubijeno. Brojke se kreću između 50 i 300 mrtvih, ovisno o izvoru, i 200 i 1000 ranjenih. Dobar broj prosvjednika je priveden i pušten tek godinama kasnije. Studenti su konačno ušutjeli, nitko se nije usudio ništa pitati, medijska cenzura bila je potpuna. Gradska čistoća je užurbano radila da pokrije svaki grafit koji su studenti ikada postavili i na brzinu ih zamijeni tablama na kojima stoji „Bienvenidos“, „Welcome“, „“Willkommen“, „Benvenuto“, „Dobro došli“,... Nitko nikada nije snosio posljedice i osim dva izolirana incidenta u kojima su Octavio Paz i Carlos Fuentes u znak protesta napustili mjesta ambasadora, jedan u Indiji, drugi u Francuskoj, nije se pojavila ni jedna ozbiljnija politička reakcija, ni unutar, ni van Meksika. Nekoliko dana kasnije, započele su Olimpijske igre, (jednakost, bratstvo, mir i sl.), kao da je Tlatelolco nikada nije dogodio.

Elena Poniatowska: Fuerte es el silencio.1980., México, D.F.: Ediciones Era, 2001

STUDENTSKI POKRET '68., str. 34, 35

            [...]Deset godina kasnije, studentski pokret i dalje iznenađuje zato što je iznenađujuće da, do tada nijema masa, u zemlji u kojoj ne postoji organizirana oporba (Vallejo, najpoznatiji vođa borbe željezničara 1958., bio je u zatvoru; Campa također; Vásquez Rojas je, nakon što su ga zatvorili u Iguali, bio pobjegao u pustinju), dakle, masa bez vidljivih vođa, da je ta masa organizirala jednu od najvećih nezavisnih mobilizacija u suvremenoj povijesti Meksika: najnevjerojatniji pokret poslije meksičke revolucije. (Demetrio Vallejo Martínez- vođa prosvijeda 1959., borac za socijalnu pravdu; Valentín Campa- osnivač Partido Socialista Unificado de México, također na čelu prosvjeda 1959.; Genero Vásquez Rojas- sindikalni vođa.)

            U godinama koje su slijedile poslije revolucije 1910. i milijun mrtvih koje je ostavila, jadni je Meksiko upoznao prije svega autoritarnost. Seljacima su se dodijelile zemlje, ali bez vode, kredita, ni oruđa s kojim bi ih obrađivali; radnicima se nikada nije dalo puno više od gazdi koji su ih izrabljivali: bilo domaći bilo strani. Znamo za Cananeu, za Nacozari, za Río Blanco, masakri o kojima se nije govorilo, ili, bolje rečeno, koji su se pokušavali preuštjeti. (Cananea, Sonora, sjever Meksika, granica s SAD-om. Grad poznat po štrajku rudara protiv Cananea Consolidated Copper Company (CCCC) 1906. godine. Meksički radnici su zahtjevali bolje uvjete rada i plaće jednake svojim kolegama iz SAD-a. Prosvjed su zajedničkim snagama ugušili američki rangeri i meksička vojska. Ubijeno je pedesetak rudara, pedesetak ih je ranjeno i stotine su se godinama poslije skrivale u planinama.; Nacozari de García, Sonora. Rudarski grad poznat po velikoj eksploziji koja se dogodila 1907. Zbog nemara kompanije i loših uvjeta rada došlo je do snažne eksplozije kamiona koji je prevozio dinamit u kojoj je poginulo 13 osoba, ali bila je puka sreća što je do eksplozije došlo izvan grada.; Río Blanco, pokrajina Veracruza, savezne države južnog Meksika, na obali Meksičkog zaljeva. 1906. na tom području bio je veliki štrajk tvorničkih radnika. Između 400 i 800 mrtvih.)

            U zemlji je vladala slična tišina 1968. Niotkuda se pojavio taj dinamičan i autonoman pokret i, zašto ne reći, izluđujuće neočekivan, pokret za čiste i netaknute ljude kao što su bili Revueltos, Castillo, Jorge i Manuel Aguilar Mora, Roberto Escudero, Florencio López Osuna, Ignacio Osorio, Pablo Gómez, Joel Arriaga, Eduardo de la Vega i tisuće mladih ujednjinjenih neraskidivom vezom: bijesom. Nije to bila mobilizacija seljaka i radnika. Radilo se o maršu načitanih i pismenih koji su se bunili. Protiv čega? Iako je prividna izlika mogla biti bilo koja, zapravo su marširali protiv siromaštva u Meksiku, protiv podvala, protiv korupcije.

            Ti mladi ljudi bili su određeni da postanu dio vlade protiv koje su najedanput ustali. Bili su takozvani „zapovjednici“, budući vođe. Dolazili su s UNAM-a, s Politehničkog sveučilišta, s Agronomskog sveučilišta iz Chapinga, iz srednjih škola. (Instituo Politécnico Nacional, col. Poli- Nacionalni politehnički institut; Universidad Autónoma Chapingo- jedno od prvih agronomskih sveučilišta u Latinskoj Americi.) Unatoč tome, u Meksiku se o problemima u zemlji raspravlja na sveučilištima. Kako u zemlji nedostaju političke stranke, sveučilišta su se pretvorila u utočišta u kojima profesori i studenti slobodno izražavaju svoje ideje. To utječe na mlade i potiče ih na akciju; nije potrebno ništa više nego prošetati po Sveučilišnom Gradu i pročitati razne natpise kako bi čovjek shvatio da podupiru liječnike štrajkaše iz Opće bolnice, majke nestalih i političkih zatvorenika, Zakon o amnestiji, radnike Čistoće kojima još uvijek nisu osigurani minimalni uvjeti rada. Osim toga, s jako dobrim šalama osuđuju potkupljive činovnike, zataškavanja, nepotizam, lažnu demokraciju, mito, korupciju, prodaju položaja i vladajuće koji svakih šest godina među sobom podijele zemlju. (U Meksiku se predsjednički izbori i izbori za Senat održavaju svakih 6 godina.)

            U Meksiku postoji jedna dob za biti idealist, druga za biti katolik, druga pak za biti antiimerjalist, neka druga za biti protiv vlade, i druga za biti priovac. (PRI- Partido Revolucionario Institucional; vlada zemljom od 1929. do 1989. gotovo bez opozicije; od 1929. do 2000. svi predsjednici bili su priovci; trenutni meksički predsjednik Enrique Peña Nieto, koji je veći klaun i štetočina od Sanadera i Milanovića zajedno, i to ne samo zato što vlada većmom zemljom, također je priovac.) Priovac se postaje u zreloj dobi. Ostalo su mladenačke ludosti. Koliki ljudi koji su bili ljevičari se prisjećaju svoje mladosti tapšajući jedni druge po ramenu uz osmjeh „mladost-ludost“? Meksiko je 1968. bio mlad i sve nas je učinio mladima. Studentski pokret to potvrđuje. Bilo je to jedno od najburnijih razdoblja u mnogo godina, i kako se stvari trenutno mirno stoje, mnogih života. Izgubili smo nešto nepovratno 1968. (smrt je uvijek nepopravljiva), ali nešto smo dobili. Kao što piše Carlos Monsiváis, žena koja se poslije smrti svoga sina pita što će raditi ostatak svog života, govori više od milijun „Domovina prije svega“, „Hrabri ne ubijaju“, fraze i maksime („Poštovanje“ i bla, bla, bla), i druge uzrečice urezane u broncu, besmrtnosti na užitak. [...]

MLADI SU TI KOJI PROPITUJU DRUŠTVO (str. 47, 48)

            Među radnicima, primjerice, prvi se studentski prosvjed komentirao sumnjičavo i s odmakom, kako je zabilježio pisac Gerardo de la Torre: „Što mene briga za studente? Imam obveze, ženu, troje djece, plaćam stanarinu, hoće li mi pomoći da ju platim? Ne, zar ne? Evo ti ga na, zašto bih onda protestirao? Da mi opale jednu ili da me strpaju u ćuzu? Ne, nema šanse.“ Kasnije se atmosfera zagrijala. Od 1958. nitko se nije usudio prosvjedovati; mladi su se, zbog svoje privilegirane situacije, usudili. Zašto oni? Prije svega, jer nisu imali ništa za izgubiti (osim slobode i, kako se pokazalo 2. listopada, života) i, kao drugo, zato što njihova mladost i revolucionarne ideje koje su im predstavljene uzrokuju to da ih mladi čovjek želi odmah primijeniti. Uzburkavanju pokreta pridonijelo je i to što studenti nikada nisu mogli zamisliti koliko perverzan može biti jedan paranoičan sistem ovdje personificiran u Pavijanu i njegovoj bandi ubojica. Mladi su ti koji propituju društvo, oni su ti koji bjesne zbog nepravdi s kojima se susreću, oni su ti koji dobiju hladni tuš stvarnosti i koji se bune. Treba sve razriješiti, odmah! I studenti se bacaju na posao. Od svibnja do kolovoza 1968. Meksiko je bio mlad i živio je intenzivno. Svaki dan do nas su dolazile vijesti o sukobu između specijalne policije i studenata u različitim dijelovima grada; munjeviti mitinizi na vratima tvornica, uhićenja na ulicama, manifesti koje su objavljivale dnevne novine El Día i koji su poslije bili teme editoriala.Tih su dana svi s nestrpljenjem otvarali novine; studentski je pokret uspio zaraziti i nezainteresirane. [...]

Sada opet ja, koga zanima više o '68. u Meksiku ovdje ostavljam link za knjigu Elene Poniatowkse http://www.scribd.com/doc/105564533/Fuerte-Es-El-Silencio-Elena-Poniatowska . Osim toga, snimljen je film Rojo amanecer (1989) za koji mi je više ljudi reklo da je dobra, iako ja još ne znam jer nisam uspjela skinuti „gledljivu“ verziju.

            Čitam gore spomenutu knjigu koja sadrži nekoliko serija članaka koji se bave različitim temama (imigranti u D.F.-u, štrajk glađu, studentski prosvjedi,...). Knjiga je prvi puta izdana 1980. i znate što je strašno? Malo se toga promijenilo. Socijalne razlike su se povećale, jaz između privatnog i javnog školstva svaki dan je sve veći, ljudi je sve više, a posla sve manje. Prema statistikama iz 2000. Tek 9.8 % populacije ima pristup visokom obrazovanju, dok čak 30% nema nikakvo obrazovanje ili ima nezavršenu osnovnu školu. Za što su se borili? Za što su umrli? Za svoje ideale i za bolji Meksiko. Je li vrijedilo? Borba za socijalnu pravdu i jednakost je obveza svakog od nas i uvijek, ali uvijek, vrijedi. Nikada nije izgubljena bitka i nikada nije kasno.

            A za što se mi borimo? Kada sam krenula na fakultet imala sam besplatan studentski pokaz, menzu 50% jeftiniju, posla na Student servisu 'ko u priči, zdravstveno i socijalno osiguranje dok god studiram, besplatnu apsolventsku godinu. Danas više ni ne znam postoje li studentska prava u Hrvatskoj i koja su to, plaćamo 50% više menzu, ali hej! jedemo zdravo, cijene studentskih domova su otišle gore, zdrastveno imaš do 26... možda, to još nije posve jasno. Smišljen je relativno kompliciran sustav bodovanja gdje nitko nije siguran što zapravo plaća, a što ne (čak i ako ignoriramo činjenicu da su bodovi samo po sebi čista muljaža i smijurija). Cijena fakulteta se povećala, a kvaliteta smanjila. Niz odsjeka se zatvorio ili je pred zatvaranjem. Tijekom početnog vala velike bolonjske reforme na brzinu je zaposlena gomila nesposobnih ljudi kojih se nikada nećemo moći riješiti, ali zato su moji briljantni prijatelji već počeli odlaziti iz zemlje i nikada se neće vratiti jer ovoj zemlji znanstvenici i stručnjaci ne trebaju, pogotovo ne ako su humanisti jer oni, Bog nam pomogao, s vremena na vrijeme propituju odluke Vlade i glasno zahtjevaju društvene promjene. Posla nema za naše starce, a kamoli za nas. Mnogi moji poznanici dizat će kredite da mogu nastaviti školovanje. Savršeno nevini početak dužničkog ropstva. I reći će nam, „Hej! Pa tako se oduvijek radi u Engleskoj!“, a ja ću im odgovoriti „Da, ali će moj prijatelj koji je završio Komparativnu književnost raditi u struci, a ja ću mu sa svojom diplomom s Filozofskog, posluživati kavu u nekoj kavani u Opatiji kada dođe na odmor, i to ako ću imati sreće!“. (I ne želim reći da je zbog toga u redu da u Engleskoj godina košta 4000 funti, ali želim istaknuti da je kontekst prilično drugačiji.) S druge strane, Hardvard navodno vraća sav novac koji su uložio u obrazovanje ako ne nađeš posao u roku od 2 godine nakon što završiš školovanje. Ajmo, FFZG, zašto potpisujemo jednostrani ugovor? Zašto sam ja jedina koja se obvezuje? I jesam li spomenula da su javna sveučilišta u Meksiku, zemlji u kojoj „ne valja umrijeti jer ima već dovoljno mrtvih djevojaka“ kako mi je natuknulo nekoliko mojih poznanika, potpuno besplatna?

            Ali zašto bismo se borili? Protiv koga? Ne možemo si dopustiti luksuz da izgubimo godinu. Da platimo 7200 kuna koje nemamo. Da izgubimo dom. Da izgubimo stipendiju. Da izgubimo... I koga briga za generacije koje će doći? Neka se izbore sami ili neka plate. I koga briga ako je to moj brat ili sestra, ili dijete (ionako nećemo imati djecu, što će nam... idemo redom, kvalitetan partner, siguran posao, stan, auto, kućni ljubimac, ako nismo alergični, i onda klinac, negdje oko četrdesete) treba platiti? To nije naša bitka, ili barem to nije danas. A upravo su to napravili. Savršena strategija. Kad nisi siguran hoćeš li danas moći nešto normalno pojesti, boli te kurac za sutra. Ma kakvo zdrastveno, kakav pokaz, kakva čokoladica... Ali znate što? Ja sam sada jako daleko, i vidim stvari koje nikada nisam vidjela, koje nikada nisam dovoljno jasno promišljala. I možda su imali pravo, možda jesam razmažena buržujka, ali vidim u što se naša zemlja može pretvoriti, u što se pretvara. Primjer edukacije je partikularan, ali vrijedi univerzalno. U našoj zemlji (kao ni u Meksiku) nije pošteđeno ni zdravstvo, ni socijalana davanja, ni radnička prava,... Razlika je u tome što smo mi to jednom imali, oni nisu nikada. Zašto idemo unatrag? Ovdje vidim privatna sveučilišta odvojena zatvorskim zidom i ulične prodavače na okolnim štandovima koji nisu završili osnovnu školu. Vidim mlade ljude koji sa svojih 26 godina zarađuju 30000 kuna mjesečno i učitelje koji u javnim školama sa svojim 60 zarađuju 3000. Vidim odrasle ljude od 8 godina koji prehranjuju cijelu obitelj i djecu od 24 koja nikada neće naučiti. Vidim dijelove grada u koje ne možeš ući bez putovnice i dijelove grada u koje bolje da ne uđeš bez pištolja. Vidim bijedu kakvu sa svom svojom maštom nisam mogla zamisliti i raskoš dostojnu Sanaderovog navodnog šeikovskog života u SAD-u. Vidim korumpirane političare, neučinkovito sudstvo i brutalnu policiju. Još nekoliko koraka i tamo smo... No, pitam se, onako retorički i naivno, što možemo izgubiti ako se organiziramo i zahtjevamo naša prava i promjene? Izbacit će nas s posla? Nećemo moći platiti kredit za kuću u kojoj živimo s naših petero djece i psom? Godinu? Pa, kuda se žurimo? Ionako nas većinu čeka burza ili super-duper pripravnički posao za 1600 kuna (uz zdrastveno i socijalno, i neprocjenjivo iskustvo, naravno, jer Mrsić razumije naše probleme uz svojih 14000 kuna bruto plaće i dodataka koje dobiva jer sigurno sjedi u barem dva, tri odbora, savjeta, komiteta,...). I gdje su naši rektori, i prorektori i dekani dok se sustavno smanjuju studentska prava? Ah, sa svojih 14000 kuna i raspodjelom „viška dobiti“ (ispričavam se na rječniku, ali KOJI KURAC znači „viška dobit“ na javnom sveučilištu čiji studenti to isto sveučilište plaćaju?) bolje da se ne inkomodiraju, pa nisu, zaboga, za to plaćeni. Neka se sakriju u neku brazilsku prašumu da ih nitko ništa ne pita.

            I zašto su naši roditelji bili hrabriji? Moja mama je npr. radila u Studentskom listu. S vremena na vrijeme, objavljivali su više ili manje, implicitno ili eksplicitno subverzivne članke. Super su se zabavljali i sumnjam da su bili svjesni opasnosti, osim toga, bili su simpatični vlastima. Ali zapravo mislim da su imali više sreće nego pameti, bili su drski i hrabri, stvarno jesu. I opet moja mama, koja me rodila s 28 godina kada je bila bez posla, bez stana i bez auta. I bila sam planirana, željeli su me. Kako su mogli biti tako hrabri? I opet je imala sreće jer eto, nisam loše ispala. I kada je počeo rat moja mama je počela raditi u Hrvatskoj vojsci. Nije mogla znati kako će sve to završiti. Da se nismo izborili za nezavisnot, da smo rat kojim slučajem izgubili, sigurno joj ne bi bilo veselo. Nije bila jedina, i nije riskirala sve. Tisuće su izgubile puno više. Ali znali su. I otišli su. Kako su mogli biti tako hrabri? Ne, ozbiljno! Kako su mogli biti tako hrabri kada nas dvadesetak sa svojih 23, 24 godine nemamo hrabrosti reći ženi koja nas već dvije godine sustavno malteritira, a izabrane i ponižava da to nije ponašanje prihvatljivo u jednoj visoko obrazovnoj ustanovi i da svoje komplekse liječi na drugim mjestima. Kada stotine nemamo hrabrosti, ni volje malo glasnije reći da nije u redu! Da su oni vlada koju smo mi izabrali i da su oni tamo za nas, nikako ne obrnuto. Da znamo što rade, da nismo kreteni, ovce, politički nepismeni. Da u „zemlji znanja“ kila znanja u zadnje vrijeme malo previše košta, pogotovo zato što je cijena izvozna.

            I ovdje su '68. bili hrabriji. Ovih dana se na prosvjedima i obljetnicama mogla vidjeti samo šačica mladih s velikim A isprejanim na njihovim speedkama, a nekako bih se mogla okladiti da polovica ne zna ni za što stoji to A. Više ljudi aktivnih u različitim građanskim udrugama je komentiralo kako danas obljetnica 2. listopada sve češće služi da mladi ljudi bez posla, obrazovanja i budućnosti razbiju pokoji izlog. Ispušni ventil za izgubljenu generaciju. Godišnji ritual čišćenja. Svi ti mitinzi dobro dođu policiji, za vježbu brutalnosti, ali u prošlih 45 godina naučili su udarati da ne ostaju tragovi i da ne bude mrtvih (i onda ja kažem da nema napretka). Peña Nieto nema tu maštu koju je imao Díaz Ordaz, niti studentski pokreti imaju tu snagu. Ali zašto su oni bili hrabriji? Tito je sigurno bio maštovitiji od Milanovića, doma nas većinu ne čeka beba koju treba nahraniti i obući, a bogme ne idemo ni u rat s neispravnim oružjem i poderanim uniformama. I mi smo mladi i mi nemamo ništa za izgubiti. Ni mi se ne slažemo sa sustavom. I mi želimo promjene. Za što se treba boriti? Za naše ideale, jer ih još uvijek imamo, i za bolju Hrvatsku. Ima li smisla? Borba za socijalnu pravdu i jednakost, za naša prava, je obveza svakog od nas i uvijek, ali uvijek vrijedi. Nikada nije izgubljena bitka i nikada nije kasno. Jer mi smo glas, mi smo snaga, mi smo promjena!

Centralna biblioteka na UNAM-u. Sreća najveća!

TransportTec

Vrata koja čuvaju dva čuvara iz osiguranja kampusa i barem jedan "vanjski", tj. policija

Ali bundeve su tu... Kruha i igara! Prvo se slavi Halloween, a onda Día de muertos

Momak koji prodaje grickalice pokraj vrata kampusa. Mislim da nema puno više od 14 godina. Tamo je cijeli dan, svaki dan.

Super kul moderno vozilo osiguranja kampusa. Učinkovito, ekološko i uopće nije pretjerano.

Božićni ukrasi počeli su se prodavati sredinom rujna.... Zapravo prije nego ukrasi za Halloween.

Neoromantika? Jedna od zgrada Teca, sagrađena prije dvadesetak godina.

Troše se pesosi, a čuvaju centi...

Gajim određenu sumnju da na Tecu zapravo nitko ne zna igrati šah, ali ostaje simbol kampusa. A i zabavno je micati velike figure, voziti se na konju, umlatiti kralja i slično. (http://www.youtube.com/watch?v=iZiJsB2cvsk)

PrepaTec (srednja škola), prostor za odmor i zabavu.

Još jedan dobro čuvani ulaz. Nema prolaza bez identifikacije.

"Opasna ulica" oko kampusa.

Policajac nije htio da slikam. I da, ima pušku!

Nekoliko ovakvih vozila patrolira oko kampusa i naseljem. Šef kampovskog osiguranja prvog dana nam je objasnio da služe da "označe teritorij". "Naša vozila govore da je ovo naše naselje, ovdje patroliramo mi. Ovdje ne možeš prolaziti ako nemaš što raditi."

Mislim da u Zagrebu govornice više ne postoje. Ovdje se redovito koriste.

Javni prijevoz, učinkovit i jeftin (s između 3 i 10 pesosa možeš obići cijeli grad.

Bodljikava i električna žica na zidu koji čuva zgradu "Universidad autónoma metropolitana" koja se nalazi koji metar dalje od Teca. Također privatno sveučilište.

Čuvari reda na prosvjedu povodom obljetnice 2. listopada. (autor: Daniel Olivera) 

Anarhija, što god to bilo. (autor: Daniel Olivera)

No son los rebeldes los que crean los problemas del mundo, son los problemas del mundo los que crean rebeldes. (Nisu buntovnici ti koji stvaraju svjetkse probleme, nego su svjetski problemi ti koji stvaraju buntovnike.)