Ako me pitate
kako vole Meksikanci, reći ću vam: „Kupe vam patku.“ Odgovor je podjednako
apsurdan i točan. Cijeli proces snubljenja u Meksikanaca isprva mi je nalikovao
ponajboljim djelima teatra apsurda. Ionesco je, u početku sam mislila,
inspiraciju za Stolice pronašao
upravo u meksičkoj Ljubavi. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da se iza
cijelog procesa krije potpuno druga književna tradicija, ona koja započinje još
u španjolskom srednjem vijeku, a trenutno se manifestira u meksičkim
sapunicama: viteški romani ključ su za razumijevanje tog naoko komplemsnog
procesa.
Žena,
ona prava, je princeza, nedodirljiva, sveta, čista, baš kao i Amadisova Oriana.
Za tu princezu se treba boriti, treba je biti dostojan, treba preći sve
prepreke. A ako prepreka nema? Treba ih stvoriti! S obzirom da su viteški
romani totalno out, a i Meksikanci
još uvijek nisu posve sigurni trebaju li priznati da pripadaju španjolskoj
književnoj tradiciji, nepresušni izvor insipracije ostaju sapunice. One su
ionako, nakon što su Kinezi dobili ekskluzino pravo na proizvodnju Djevice od
Guadalupe, ostale vjerojatno jedini proizvod koji s ponosom nosi žig „made in
Mexico“. Divove su zamijenlile trudne bivše cure; zmajeve, vrlo dostojno,
zlovoljne majke koje čuvaju svoje sinove od zlih vještica koje navlače maske
princeza; vitez na bijelom konju postao je vitez u bijelom Mercedesu; siže ostaje isti.
Ali
sve je to OK ako poznaješ pravila igre, ako si čitao priču, pogledao dovoljan
broj sapunica, i ako si potpuno spreman odustati od stvarnosti u ime fikcije. Meksikanke
znaju kako. Poznate su im smislice, znaju kako se šminkati da izgledaju nevino,
znaju koliko treba čekati do prvog seksa, znaju što znači upoznati roditelje
svoga pretendenta, znaju kako izgledati nedostpuno i znaju kako se učiniti
dostupnima. Znaju kada treba igrati ulogu ljubomorne trudne bivše i ulogu
nevinašca kojim će se netko uskoro oženiti. Problem nastaje kad upadnu
Europljanke, neupoznate s pravilima i književnom tradicijom; uvjerene da su
upale u hollywoodsku romantičnu komediju, nesvjesne da trebaju igrati Dulcineu
iz Don Quijota (ako su im Oriana,
Melinda i Belinda već nepoznate). Ma čak i da prokužimo na vrijeme, ne bismo
znale kako. Iako smo odgojene u popkulturi i igranje uloga nam nije strano,
konstanta našeg odgoja je i rečenice „Suoči se sa stvarnosti.“ Kao da je ta
stvarnost tako super... Suspension of
desbelief mnogima od nas neprihvatljiv je i u književnosti, a kamoli u
stvarnom životu.
***
U
mene se zaljubio jedan frajer. Činilo se bezglavo. Ali prvih nekoliko puta koje
smo izašli nije me ni taknuo. Doslovno. Ni primio za ruku. Ni slučajni dodir.
Ništa! Plesali smo cijelu noć. Plesali smo stiskavce i vruće latino ritmove.
Plesove u kojima ruke slobodno klize po cijelom tijelu. Bili smo pijani i
sretni. NIŠTA. U prenatrpanom klubu gdje ne bi više stala ni igla koliko se
ljudi naguralo unutra, on je uspijevao držati ozbiljan razmak. (Još mi uvijek
nije jasno kako. Mora da je meksička magija; magični realizam na djelu.) I onda
me jedan vikend zove da odemo Cuetzalan. Prekrasni gradić u saveznoj državi
Puebli, jedno od „magičnih sela“. Osim toga, u blizini njega je selo u kojem se
rodio njegov djed (!) koje mi silno želi pokazati. Prošla su dva tjedna, još se
nismo ni poljubili, ali želi me voditi na romantični vikend? (Ili ne? Možda sam
sve krivo shvatila? Možda želi da budemo prijatelji? Ali tko vodi prijateljicu
na romantični vikend?) Romantični vikend ipak bio je romantični vikend. U
mističnom seocetu prekrivenom maglom naši su se prsti spleli i usne spojile.
Rekao je: „Mislim da si ti ljubav mog života.“ Magije je najedanput nestalo.
Nisam stvorena da budem cura nečijeg života u mističnoj magli. Nevažno, ali
kunem vam se. Tako je izgledalo.
Uz njega ili zbog njega vidjela sam polovicu Meksika. Sredio mi je smještaj kod prijatelja u Guadalajari, vodio mene
i moje prijateljice (tri moje prijateljice jer sam ga ja bezkrupulozno molila
da idu s nama) na vikend u Guanajuato, novu godinu smo dočekali na pješčanoj
plaži u Nayaritu, put koji je on isfinancirao jer sam mu lijepo rekla da nemam
love, a on je preklinjao da ipak idem s njim jer nije važno i jer me voli i jer
ću nakon toga otići, i barem želi da mu onda to ostane kada više će, nakon što
ja odem, ležati sam i ostavljen u mraku svoje sobe, kao neko izudarano pseto i
tada će jedino sunce koje će mu ostati biti sunce s tih par dana provedenih na
plaži sa mnom.
Uvijek
mi je otvarao vrata auta, iako sam mu nekoliko puta naglasila da to stvarno
nema smisla. Mislim, ok ako ti je usput, ali da zaključavaš auto samo zato da
ja ne bih sama izašla, i onda istrčavaš i u nekom charliechaplinovskom stilu optrčavaš auto samo zato da bi mi
otvorio vrata, to je ipak, složit ćete se, previše. Moram skrušeno priznati da
sam pokoji put namjerno varala i tek koji korak do auta neprimjetno ubrzala
korak i onda pomalo uživala na izrazu patnje i zbunjenosti na njegovu licu kada
bi se našao pokraj suvozačkog mjesta, a ja sam već bila unutra jer sam u stilu
Mate Hari (rekla bih James Bond, ali za ovu priču mi treba ženska junakinja)
već uspjela šmugnuti u auto.
Zašto sam ostajala s njim? Nisam bila zaljubljena, ni blizu. Ostajala sam iz
uvjerenosti da je to dečko koji apsolutno zaslužuje da se u njega zaljubim. Na
stranu sve kulturalne razlike i apsurdi koje sam izvukla, bio je nježan, drag,
pametan, zabavan, obrazovan, kreativan, imao je mnoštvo hobija, i volio me.
Lako se zaljubiti u svoju sliku u tuđim očima. Tu sam spremna priznati da sam
bila zaljubljena u sebe s njim. Nikada nisam bila pretjerano nježna s momcima
kada bih shvatila da mi se ipak ne sviđaju, nezrelo i bezobrazno, jednostavno
bih se prestala javljati. Zaključila sam da ovaj zaslužuje nešto više.
Uostalom, sve je to ipak imalo rok trajanja. Uz nemalu opasnost da odluči doći u
Hrvatsku, trebalo je izdržati samo dva mjeseca. Stoga sam se odlučila pokloniti
mu najviše što osoba može dati: sebe. Znam što ste pomislili, ali ovo se uopće
nije odnosilo na seks. Odnosilo se na moje vrijeme, strpljenje, razumijevanje,
smijanje njegovim blesavim šalama, zanimanje za njegov život, druženje s
njegovim prijateljima i obitelji (!), i slušanje tehna (između ostalog
zarađivao je kao DJ. Dio koji mi je možda najteže pao... Tehno, ne njegov
hobi.) Nisam bila zaljubljeno nježna, ali nije se od mene ni previše očekivalo.
Ipak sam ja Europljanka. Na njegove izjave ljubavi odmahivala sam glavom,
njegovim se poklonima nisam divila ritualnim oduševljenjem kao što se
očekivalo. Poklonio mi je antologiju Arreolinih priča, a ja sam ismijavala
pravopisne pogreške u posveti. Poklonio mi je malu pinjaticu za Božić, a ja sam
ju skoro poklonila malom prosjaku. Poklonio je fotografiju s posvetom, ali moja
posveta je bila bolja.
Stigao je dan mog leta. Suze, tuga, bacanje po podu, optužbe („svi ostaju samo
ti ne“), pasivna agresija, nikada više nikog neće voljeti kao što je volio
mene, kako će preživjeti kada odem, hoću li se vratiti ako mi kupi kartu, kada
me može doći posjetiti... jada jada jada. Povratak. Svakodnevne poruke kako
umire. I kraj! Ili?
Prije
koji dan, zove me frendica iz Meksika na skype i kaže: „Ela, sjebala sam
totalno. Ne znam što da radim.“ A? Rekla sam Victorovoj curi za tebe. A? Priča
je slijedeća. Dok je on po Meksiku patio za mnom, u Španjolskoj je njegova
djevojka patila za njim. Brojila dane, pakirala kofere i tražila posao u
Meksiku kako bi konačno mogli živjeti svoj happly
ever after. I prije nego što joj je moja prijateljica nehotično pomutila
ljubavnu idilu, već je bila oktrila moje tragove. Nevina posveta u knjizi,
mutna fotografija, ukosnica... Pitala ga je tko sam, a on je odvratio: „Nitko.“
Nakon što je doznala sve. Vratila se i ponovno se suočila s njim. Sada s više
detalja i dokaza. Laž, sve je laž. On mene jedva poznaje. Ne bi trebala slijepo
vjerovati prijateljici koja joj je to ispričala jer joj ona, zapravo, uopće
nije prijateljica. Zove ju još jednom, traži još potvrda. Na kraju odustaje.
Vjeruje mu, a što drugo? Nije valjda otišla živjeti na drugi kraj svijeta zbog
nekog dvoličnog gada. Nakon što su prešli sve prepreke i končno mogu
uživati u svojoj sreći (svaki došljak malo po malo se meksikanizira kako bi
mogao preživjeti). Bolje da više ne razgovara s onom luđakinjom koja ju, iz tko
zna kojih razloga, želi rastaviti od tog prekrasnog momka. Trebala bi biti
sretna.
Upoznala
sam na desetke njegovih prijatelja, putovali smo po cijelom Meksiku, njegovi
rođaci ostavljaju mi poruke na fejsu, njegova majka mi je više puta spremala
doručak, sestru sam mu tješila nakon što je umirala od boli zbog novog pircinga,
a djed je, tipično meksički, komentirao nešto o mojoj nevjerojatnoj
prekrasnoći. Bla bla bla. Dok sam ja ručala za njihovim stolom, u dvorištu su
se završavali radovi na njegovoj novoj sobi u koju se uselio baš malo prije
nego što sam otišla. Sobu koju su završavali kako bi, nakon što njegova
djevojka doleti iz Španjolske, imali više privatnosti na početku zajedničkog
života. Sobu u kojoj sam ja, ironičnom igrom slučaja i sudbine, ipak prva
spavala. Za svaki dan moje meksičke sreće, neka djevojka sada proživljava svoje
dane meksičke patnje, jer to je meksička ljubav.
Eto,
tako vole Meksikanci. Bezgranično. A onda ti kupe patku, ali o tome u idućem
postu.
 |
| Plakat hollywoodske romantične komedije? |
Nema komentara:
Objavi komentar