Uvod u američku povijest ili uvod u našu (i njihovu) sadašnjost

Rekla sam vam "Život u Meksiku je drugačiji. Tamo se drugačije jede, pije, voli." Lagala sam. Ili barem djelomično. Svako toliko neka priča, događaj, email nekog prijatelja iz Meksika podsjeti me koliko smo zapravo slični. Isti "mali" ljudi s istim velikim problemima. Istim krizama i korumpiranim političarima; istim maltertiranjima i istom beznadnošću. Ipak, mi smo sad ušli u EU, pa naši političari uče koristi rukavice. Mogu zamisliti razgovor između Merkel i Milanovića: "Sve je to u redu Zorane moj. Svi mi to radimo, ali malo suptilnosti molim. Malo stila." Pljačkaju, lažu i maltretiraju. I mi znamo. I oni znaju da mi znamo. I mi znamo da oni znaju da mi znamo... I tako ćemo dok se ne dogodi Bosna ili Ukrajina, ali i tu uvijek ostaje pitanje "a što poslije toga?". (Iako da, gotovo sve je bolje od ovoga.)

Ono što sam zapravo htjela reći jest: Čini li vam se normalno da Meksikanci i Hrvati nose istu odjeću koju su napravila ista djeca iz Indije ili Kambodže, vjerojatno u istim tvornicama? Čini li vam se normalno da koristimo iste mobitele, vozimo iste aute i imamo jednako namještene stanove? Čini li vam se normalno da gledamo iste filmove, slušamo istu muziku i čitamo iste knjige? Je li normalno da nam životimama i sudbinama upravljaju isti ljudi?

Eduardo Galeano: Dani i noći ljubavi i rata, Madrid: Alianza editorial, 1998

Quito, veljača 1976.:

Uvod u američku povijest

            Postojala su dva susjedna indijanska seoceta. Živjeli su od ovaca i od ono malo što je davala zemlja. Obrađivali su, na terasama, padinu planine koja se spušatala do prekrasnog jezera u blizini Quita. Oba zaselka jednako su se zvala i međusobno su se mrzila.

            Između jednog i drugog, bila je crkva. Župnik je umirao od gladi. Jedne noći zakopao je drvenu Djevicu i preko nje je posuo sol. Ujutro, ovce su izrovale zemlju i pojavila se Bogorodica.

            Djevicu su pokrili darovima. Iz oba seoceta nosili su joj hranu, odjeću i nakit. Stanovnici svakog zaselka molili su joj se za smrt stanovnika susjednog zaselka, a tijekom noći su ih klali. Govorilo se: „To je volja Bogorodice!“

            Svako je obećanje bila osveta i tako su se dva seoceta, koja su se zvala Pucará, međusobno istrijebila. Župnik se obogatio. Pod Djevičinim nogama ostale su sve stvari, žetva i životinje.

            A onda je neki multinacionali hoteljerski lanac kupio, za šaku novčića, ničiju zemlju.

            Na obalama jezera izrast će turistički centar.