Translate

utorak, 14. srpnja 2015.

KAD ULOGE VIŠE NE VRIJEDE

Prije dva mjeseca posjetila me moja mama. Za mene je to bio nepresušni izvor veselja jer sam imala priliku podijeliti svoj život i svoju viziju meni najdražeg grada s meni najvažnijom osobom. Mislim da bi svatko trebao u životu imati osobu kao što je moja mama, i iskreno suosjećam s ljudima koji nemaju. Moja mama bila mi je mama uvijek kad sam ju trebala, ali znala je biti i moja pouzdanica i savjetnica, i prijateljica i moralna vertikala, potpora i vjetar u leđa. Doduše, nikada dušebrižnica, ako poznajete moju mamu, znate da joj to zaista ne stoji. I iako naš odnos nije uvijek idealan, i naravno da se ne slažemo uvijek u svemu („Hvala Bogu“, rekla bi ona), dala mi je nešto neprocjenjivo. A to je apsolutna sigurnost da gdje god bila, što god napravila, što god radila, koga god voljela, koga god izdala i što god odlučila, imam osobu čiju ljubav nikada neću izgubiti. Vjerujem i znam da nas takva bezuvjetna ljubav čini boljim ljudima, s jedne strane zato što uvijek želimo biti dostojni te ljubavi (iako se, naravno, ne radi o tome), ali s druge strane zato što uvijek možemo biti najbolja verzija sebe unatoč socijalnim i kulturnim normama koje od nas ponekad zahtijevaju da budemo kukavice i glupani i da izdamo sve u što vjerujemo i sve svoje vrijednosti jer „je to normalno“. Kažem vam, mogla bih se boriti s tisuću ljutih zmajeva, gorgona i ostalih mitskih čudovišta utjelovljenih u najvećem ološu našeg društva ako imam svoju mamu pokraj sebe. A uvijek ju imam pokraj sebe. I nas dvije smo nepobjedive.

Eto, trebalo je to reći jer je mama jučer poluplačnim glasom rekla da sam ju prešutjela na blogu. A prešutjela sam ju jer mi je zabranila da u prljave detalje prepričam naše dogodovštine, a ja ne vjerujem u cenzuru. Sada sam dobila dopuštenje. Ovo je naša španjolska priča.
Frka je počela zapravo prije nego što je mama došla. Htjela sam da joj bude najljepše i najfinije i naj naj, pa sam krenula raditi tortillu od svježih jaja. Kada sam htjela okrenuti tortillu tava je bila preteška, tanjur premalen, a ja presmotana i sav moj jednosatni trud je završio u sudoperu. Još uvijek ne mogu prežaliti tih 8 svježih, žutih jaja iz moje kvartovske jajarnice koja je otvorena samo četvrtkom, dvokratno, naravno, uz obveznu pauzu za siestu. Inače, na španjolskom postoji izraz „dar la vuelta a la tortilla“ (okrenuti tortillu) što bi značilo „dobro razmisliti o nečemu“. Prije mi je zvučao besmisleno, ali onda sam počela okretati stvarne tortille, pa danas u glavi okrećem metaforične. Čini mi se jednako komplicirano.

Mama je sletjela na madridski aerodrom s petnaestak minuta zakašnjenja. Iz aviona je valjda izašla posljednja ili se barem tako činilo. Svi su već prošli i prepala sam se da se izgubila. Bila je umorna od 15 sati puta, ali to nije smanjilo njezinu sposobnost uočavanje jer je odmah prokomentirala kako sam se malo udebljala, kako imam tri prištića na kojima sam „poradila“ i kako imam suknju za koju je ona odlučila da je njezina (i onda vjerojatno sa mnom izvela imaginarni dijalog u glavi i obavijestila me o tome da je to njezina suknja, ali nikada mi to nije glasno priopćila) i da ju već mjesecima traži. Onda smo krenule doma. I usput tračale ljude u metrou koristeći blagoslov znanja jezika s minimalnim brojem govornika, i nevjerojatnu činjenicu da u Španjolskoj praktički ne postoji hrvatska dijaspora. Ali krivo sam se izrazila. Nismo tračale, moja mama ne trača, ona komentira ljude i događaje. Španjolci se katastrofalno oblače i nekako su prljavi, misli ona. Nije bila fascinirana ni metroom, ni impozantnom zgradom metroa Príncipe Pío. A onda je trebalo od stanice doći do mog stana. Najveća muka njezinog petnaestosatnog putovanja. Od stanice do mene ima 15 minuta, ali ona je zaključila da je gore i dulje od petosatnog čekanja na pariškom aerodromu. Trebalo joj je samo sat vremena u Madridu da zaključi da definitivno nije fan.

I sve ostalo je pošlo po zlu. U Madridu je bilo oko 40 stupnjeva, do pet popodne se praktički nije moglo izaći iz stana. Dobile smo plemensku menstruaciju, pa smo bile na rubu živaca. Mami su natekle noge. Obje smo se uspjele posvađati s dečkom (svaka sa svojim, jadna im majka). I povrh svega- mami se Madrid NIJE SVIDIO. Bio joj je prljav, i OBIČAN, i podsjećao ju je na sve gradove koje je ikada posjetila. Na jednom uglu je vidjela Moskvu, na drugom Beč, avenije su je podsjećale na Berlin, a ulice na Budimpeštu. Za moju mamu je Madrid bio konglomerat svih gradova koje je u životu posjetila. Moram priznati da mi nikada nije palo na pamet da bi se moglo dogoditi da se mojoj mami Madrid ne svidi, ili da joj bude bez veze. To jednostavno nije bilo moguće. A ipak se dogodilo. I tako... Sve je prijetilo katastrofom.

A onda nam se dogodio Toledo. Dan je sjajno počeo. Išle smo BlaBlaCarom, sjajna internet stranica za dijeljene automobila. Postoji i kod nas. Probala sam ga nekoliko puta u Španjolskoj i jako sam zadovoljna. Ugodno je, sigurno, jeftinije nego s autobusom, a putem je moguće upoznati cijeli niz izuzetno zanimljivih ljudi, ali i dobiti posao, pronaći kuću za odmor ili sklopiti neraskidiva prijateljstva. Vozač je bio jedan izuzetno zgodan i simpatičan dečko. Radi kao medicinski tehničar u Madridu, a živi u Toledu. Isplati mu se jer je Toledo višestruko jeftiniji, a njemu ne smeta raditi noćne. U slobodno vrijeme trči. Zadnji veliki pothvat bio je cjelodnevni maraton, nekih dvjestotinjak kilometara.

Na stranu to, stigle smo u Toledu. Vidjele spektakularni pogled s vidikovca i krenule se gubiti u njegovim krasnim uličicama. Na španjolskom postoji jedan divan glagol „callejear“ što bi značilo „hodati mnogo i bez potrebe od ulice do ulice“, lutati bez cilja, samo upijati prostor i atmosferu nepoznatog grada. Ima smisla da postoji takav glagol jer ovdje postoji cijeli niz gradova gdje se isplati lutati bez cilja. Toledo je svakako jedan od tih gradova. Pomalo je nestvaran, anakroničan. Mama i ja, same u uskim srednjovjekovnim uličicama, često smo čule šaputanje nekog drugog vremena. A onda je pred nama iznenada iskrsnula katedrala. Monumentalna građevina, živi spomen nepokolebljive španjolske vjere. Od svih španjolskih katedrala koje sam vidjela, ova je najvelebnija. Ekscentrična, ekscesivna, prekičena. I dok hodaš ispod njezinih visokih lukova i boveda, osjećaš se malenim, malenim. I ne možeš izbjeći osjećaj da su milijuni prije tebe hodali istim prostorom. Zidovi šapuću neizrecive tajne. Čujemo prigušenu klasičnu glazbu, kao kor anđela. Izbija iz našeg audio vodiča. Ništa nebeski, samo marketinški trik.

Ovako spiritualno osvježene izlazimo iz katedrale i idemo popit nešto kako bismo se osvježile i tjelesno. Sjednemo i naručimo vino i pivo. A onda još jednu rundu, i još jednu, i još jednu. I najednom više nismo majka i kći nego najbolje prijateljice koje se lagano opijaju pod toledskim suncem. Ispuštamo dušu. Tu i tamo kane koja suza. Konobari nas već zabrinuto gledaju i počinju nam donositi sve veće tapase u strahu da se ne napijemo. Ne znaju da je već kasno. Kap je već prelila čašu. Sunce nas je opalilo u glavu, a alkohol nas je opalio po glavi. Nakon par sati ustajemo, nesigurne na nogama. Ne zanimaju nas više ni El Greco, ni 10 toledskih crkvi, na tornjeve se mama ionako nije planirala penjati. Spuštamo se strmim ulicama prema izlazu iz starog grada dok nas sunce nemilosrdno prži. Napuštamo stare gradske zidine i odlazimo nešto pojesti. Boli nas glava. Vruće nam je. Mama želi natrag prvim vlakom. Ne može. Već smo se dogovorili s dečkom iz BlaBlaCara. Odemo do parka i sijednemo u sjenu stabla. Preko ceste je srednjovjekovni sajam, ali podne je i štandovi su napušteni. Izgleda kao prizor iz Pale sam na svijetu. Zaboravljene čaše na stolu i šarene vjetrenjače koje se veslo vrte, a nigdje ljudi. Između dva i pet obvezna je siesta. Možda nismo same na svijetu, ali smo definitivno jedine koje su se odvažile ostati vani. I to je u redu. Ni ne treba nam nitko drugi. Legnem na klupicu i stavim glavu mami u krilo. Prođe mi prstima kroz kosu. Želim da taj tren potraje zauvijek. „A da odspavamo malo?“, kaže i ode potražiti svoju klupicu.

Budimo se nekoliko sati kasnije. Mamurne smo, ali nije nas briga. Vraćamo se u Madrid s istim zgodnim momkom.



Mojoj mami se Španjolska svidjela. Drugačije nije moglo biti.

Moja majka kraljica porkaj kraljevskog Toleda.






Do iduće pustolovine...


subota, 27. lipnja 2015.

ČAROBNE ŠUME

Negdje sam nekada davno pročitala da je Madrid glavni grad s najvećim brojem stabla posađenim po broju stanovnika. Ne znam je li to i dalje istina, ali istina je da svako stablo ima svoju priču. Isto tako je istina da Madriđani vole svoja stabla. Ovakvu kulturu parkova vidjela sam samo još u Ujedinjenom Kraljevstu i Irskoj, ali, iako je lijepo ispružiti se na uredno podšišanom engleskom travnjaku, sivo nebo iznad tebe i mokra trava pod tobom pomalo ubijaju atmosferu. U Zagrebu imamo krasne parkove, ali osim za opijanje i rekreaciju, mislim da ih zanemarujemo. Uzimamo ih zdravo za gotovo. Nema piknika ni beskonačnih šetnji, ne sjedimo stoljećima u parku diveći se prirodi ili čitajući knjigu (čast iznimkama). Parkovi su nekako na krivim mjestima. Uvijek sam poslije odvratnog napornog predavanja imala potrebu iskoristiti sunčan da i sjesti na neku travnatu površinu, ali svaki dijelić travnjaka ispred Filozofskog je bio okupiran, a klupe bezicirane s nekim cijeloživotnim studentom koji ti pomoću Derridaingo poučka i teških riječi pokušava objasniti zašto je to njegova klupa. Naravno da ne postoji Derridain poučak. I naravno da rečenice koje govori nemaju smisla, ali odeš sjesti u Arku jer ti se jednostavno neda („horizontalno vertiklana pozicioniranost disfunkcionalnog bića u diskrepanciji univerzuma“ je nešto što sam čula da osoba izgovara ozbiljnim tonom).

Usred Retira, jednog od najljepših madridskih parkova je- pazi sad- KNJIŽNICA. Knjižnica s ogromnim prozorima i hrpetinom prostora za učenje koja je sada, u ispitnom periodu, otvorena do 2 ujutro radnim danom i do 1 ujutro subotom i nedjeljom „da bi olakšala studentima pripremu ispita“ stoji na službenim stranicama. A ako čitanje u prirodi i nije vaš đir, ima drugih stvari. Kod statue palom anđelu, AKA Luciferu, ljudi vježbaju apsolutno sve: od plesanja na skejtu, preko power joge do akrobacija na rolama. Fun fact: '90tih je kip Palog anđela zamijenio kip generala Franca. Osim toga, možete se voziti barčicom po umjetnom jezeru, izgubiti se u šumi, hraniti patke, diviti se najstarijem madridskom stablu, ili umjetnosti. Dvije zgrade koje pripadaju najvećem španjolskom muzeju suvremene umjetnosti Centro del arte Reina Sofia nalaze se u Retiru: Velazquezova palača i Kristalna palača. A Kristalna palača je bajka. Osoba može biti najviše antimonarhistička na svijetu, ali ako je barem malo zatrovana groznim bajkama braće Grimm i njima sličnih ući će unutra i među njezinim staklenim stjenkama okruženima visokim drvećem i jezercem sa slapom i kornjačama i patkama iz kojeg rastu indijski čempresi morat će se osjećati kraljevski. A ako uz to ima i malo mašte bit će kraljica svog vilinskog kraljevstva. Usamljena u svojoj moći. Kako samo kraljice u svojim palačama mogu biti. Bez obzira na ljepotu koja ih okružuje. Jer svi znamo da su kraljice opsjednute vlašću i žele zadržati lijepe stvari. A Retiro je ultimativna lijepa stvar. Dragulj koji svaka kraljica želi imati u svojoj kruni.

Napustit ćemo na tren Madrid i vratiti se u prošlost. 10.11.1989. doktor je ušao u maminu bolničku sobu i rekao: „Nećeš vjerovati što se dogodilo, svijet danas više nije isti!“ Mama je rekla: „Znam, znam, rodila se Ela!“ A doktor ju je pogledao kao da je pala s Marsa i rekao: „Ne, jučer je pao berlinski zid.“ Moje rođenje tako je bilo zasjenjeno drugim mnogo većim događajem, početkom takozvane slobodne Europe simbolično obilježenog razbijanjem. Čekićima, vilicama i golim rukama budući Europljani zdušno su navalili na zid. Razmrskali ga u komadiće koji se i danas preskupo prodaju u berlinskim suvenirnicama. A onda su neke dijelove razaslali po svim glavnim gradovima Europe. Nisam to znala, ali navodno je svaka prijestolnica dobila svoj komadić. Gdje je naš, usput budi rečeno? Vjerojatno u Beogradu L U svakom slučaju, berlinski zid u Madridu je u Parku Berlin. I taj park je divan. Tamo smo napravili piknik među ružama. I divili se ostacima berlinskog zida. Wikipedija nam je ispričala da je dan prije svečanog otkrivanja berlinskog zida Madridu jedan revni pripadnik gradske čistoće pokušao očistiti „odvratne škrabotine koje su delikventi naškrabali po zidu“ (ili ti pet desetljeća poruka koji tom komadu cigle znatno podiže simboličku vrijednost). Unatoč njegovim naporima, zid je i dalje pun škrabotina. (Talijani s kojima sam bila na pikniku ispričali su mi da je prije nekoliko godina jedna čistačica u rimskom muzeju suvremene umjetnosti preko noći očistila nekoliko umjetničkih dijela. Mislim da to prije govori nešto o suvremenoj umjetnosti nego o želji jedne čistačice da dobro obavi svoj posao)

A tu je i Casa de Campo i Campo de Moros. Oba tik do moje kuće. Prava sam sretnica.

P.S. Ovdje je proljeće i divno je. (Tekst je napisan kada je bilo tjedan dana proljeća. Sada je ljeto i ne može se spavati. Nema razloga za ljubomoru.)
 
Templo de Debod, još jedan od mnogobrojnih madridskih parkova. Poseban po tome što je u njemu egipatski hram strah oko 2200 godina (na slici). Naime, '60 godina prošlog stoljeća je Španjolska pomogla Egiptu oko Asuanskog kanala zbog kojeg su se u opasnosti našli povijesni spomenici na području Nubije. UN je zatražio pomoć. Španjolska, Italija, SAD i Nizozemska su se odazvale. Kao zahvalu Egipat je svakoj državi poklonio po jedan hram (u stilu imamo mi toga previše). Ovaj park je među madriđanima poynat kao mjesto s najljepšim zalaskom sunca.

Ana i ja u Palacio de cristal u Retiru. Trenutno je izložba o kulturi i tradiciji Zapadne Sahare.
Piknik u Parku Berlin.


Sveti Izidor je svetac zaštitnik Madrida. Na njegov dan madriđani se oblače u tradicionalne nošnje i naprave veliko prošćenje pokraj njegovog svetišta. U parku pokraj groblja...

Campo del Moro jedan je od tri velika parka koji okružuju kraljevsku palaću. U prijevodu njegovo ime znači "Polje Maura" jer je neki maurski vojskovođa čije ime ne znam tamo imao vojni tabor u vrijeme kada su se kršćani i mauri borili za prevlast na poluotoku. Do nedavno (nekih petnaestak godina) bio je zatvoren za javnost kao privatno vlasništvo španjolskih kraljeva. Sada se može posjetiti svaki dan od 9 do 8. Iako je često zatvoren bez ikakvog objašnjenja.

Među ljepotama na koje se može naići u parku su totalno lude patke koji s vremena na vrije zajašu kamene kornjače. Sigurna sam da te kornjače ožive po noći kada se park zatvori i malteretiraju jadne patke.

Za mene je taj park čaroban. Imamo posebnu vezu. Prvi puta kada sam otišla na jezeru sam naišla na brojen paunove. Svi su paradirali okolo pred unezvjerenom djecom koja su ih pokušavala natjerati da podignu rep. Nisu se dali. Otišla sam sjesti u udaljeni ružičnjak da bih na miru čitala. Nakon nekoliko minuta čula sam kako mi se neko prikrada iza leđa. Umrla sam od straha jer sam bila sama u izoliranom dijelu parka. Okrenula sam se... i bio je tamo. Prišao mi je, napravio dva kruga oko fontane, i nakon toga me drsko pogledao i podigao rep. Napravio je cijelu tu predstavu samo za mene. Bila sam počašćena i odlučila sam da će to ostati samo između mene i njega. Odlučila sam biti sebična i ni sa kim podijeliti šarenu raskoš njegova repa i tajnog plesa. Ali nakon što je nastavio izvoditi predstavu idućih 15 minuta, nisam više mogla izdržati. Uslikala sam ga i odlučila biti velikodušna i podijeliti ga s vama iako čarobni trenuci njegova zavodničkog plesa ostaju samo naši.

Kućica za lov u jednom dijelu parka. Meni izgleda kao jedna od onih stvari iz jeftinih ljubića gdje se sluškinja i grof sklone za vrijeme oluje, on ju obljubi, i slijede strastvene scene ljubavnog spajanja, mnogo uvjerljivije nego u Pedeset nijansi sive i često mnogo inteligentnije. Onda se grof smrtno zaljubi i odluči uzeti djevojku iako je sluškinja jer prava ljubav ne poznaje klase. Ali onda se otkrije da je i ona zapravo plemenitkog roda. Što smo zapravo oduvijek znali jer kako bi se jedan grof zaljubio u seljančicu. U svakom slučaju, sigurna sam da je ovdje pokoji grof silovao neku jadnu sluškinju, napravio joj dijete i onda nestao. Ili je možda Izabela II., slavna po tome što je svaka dva tjedna morala mijenjati stražu jer ih je sve potrošila, ovdje vodila svoje nevine žrtve. Ili njezin muž, koji je sa svojom stražom radio isto...


srijeda, 24. lipnja 2015.

BAZENI I OSTALE TRAUME

U Madridu izraz „pasje vrućine“ poprima sasvim novi smisao. Noću od vrućine ne možemo spavati još od početka svibnja. Jutra donose osvježenje s petnaestak stupnjeva koji će se tijekom dana popesti na iznad trideset. Možda nikada prije nisam obraćala pažnju, ali je li normalno da temperatura tijekom dana naraste za više od duplo, s razlikama od dvadesetak stupnjeva?

Jučer sam spas potražila na bazenu. Mnoge madridske zgrade imaju vlastiti bazen. Obično više zgrade koje tvore „zajednicu susjeda“ (comunidad de vecinos) dijele bazen, što je zgodno jer se dijele troškovi, a i susjedi se druže. Nakon toga postoje mnogobrojni gradski bazeni, otvoreni i natkriveni. Usput budi rečeno, postoje i gradske teretane i saune. Sve otvoreno za šire pučanstvo uz mjesečnu kartu koja košta pedesetak eura. Dostupnost tog tipa usluga nešto je što Zagrebu ozbiljno fali. Primjerice ako Madriđani žele trčati imaju prekrasnu, nedavno uređenu, šetnicu uz rijeku. Na njoj su jasno označeni kilometri, a uz stazu se može uživati u brojnim sportskim i zabavnim sadržajima. Kao što je jedan od najvećih tobogana koje sam vidjela. Djeca nemaju problema, izlete ko metak, ali imaju malo kila, pa ne lete daleko. Ja sam, s druge strane, odletila par metara. I kao da nije bilo dosta što sam izletjela brzinom svjetlosti na guzicu i usput skoro razbila nos na rubu igrališta, morala sam imati suknju, koja se morala dići i svi trogodišnjaci oko mene imali su priliku vidjeti moje gaćice. I njihove tate... i mame... i psi. Pretpostavljam da sam dobro prošla jer me nitko nije optužio za pedofiliju. Ali naučila sam da igrati se Petra Pana ne može proći bez kazne. Irene, trogodišnja kći mojih prijatelja, približila mi se i rekla: „Pala si. Ti si prevelika da padneš.“ Što je, čini se, u svijetu trogodišnjaka urnebesna izjava jer je bila dovoljna da se cijela četa malih demona zamaskiranih u djecu odvali od smijeha. Ostala sam ležati tamo pitajući se kako se jednoj odrasloj osobi dogodi da nakon ozbiljne nesreće leži na šljunku bolnog dupeta s haljinom preko glave i hrpom djece koja u nju upiru prstom umirući od smijeha?

No naravno da većina ljudi neće biti tako blesava, pa će im najveći problem trčanja uz rijeku biti sutrašnji muskufiber. Ako su žedni mogu se osvježiti na jednoj od mnogobrojnih pumpi za vodu, ako se žele nagraditi sladoledom, mogu i to jer uz obalu ima niz barova, ako žele leći na tren, na jednom dijelu je uređena plaža na travnjaku s krasno podšišanom travom i besplatnim ležaljkama. A znate što je najbolje od svega? Madrid zapravo nema rijeku. Manzanares je zapravo potok koji je netko iz obijesti odlučio nazvati rijekom. Mi imamo Savu, a bilo bi nam bolje da imamo dobro uređen potok. Krasan nasip, savršen za raznovrsne sportske aktivnosti, dugu obalu koja je nekada bila uređena i na kojoj su bila brojna kupališta i bircevi i što ti ja znam što sve ne. I OK, OK, ne predlažem da se kupamo u Savi, ali stvarno se ne može postaviti ni neka fontanica za vodu da ne umreš od žeđi na 40°C? I zašto nemamo više bazena? Od kada se zatvorio bazen na Sveticama istočni dio grada nema ni jedan otvoreni javni bazen, a i u ostatku grada ih imamo tek dva, tri. Zašto plaćamo te ogromne bezmislene poreze, a nemamo pristup osvnovnim sadržajima civiliziranih metropola? I zašto alternativa za Zagrepčane mora biti „ko ima para kupa se u moru, a ko ne doma u lavoru“? Naravno, naravno, Jarun, ali to je već druga priča.


Zapravo sam željela pisati o svojim bazenskim traumama. Hrvatskim, ne španjolskim. Ovdje mi je jedina trauma bila voda koja je bila stupanj prehladna. I jako stare žene u toplesu. Ali ne zato što su stare ili u toplesu. Nego zato što su im se sise ovjesile do pupka, a s obzirom da su moje vlastite grudi pristojne veličine, bojala sam se da gledam vlastitu budućnost. Kasnije sam čak imala noću moru o tome. Ne znam kako se ovaj blog pretvorio u gruntanje o nedostatku javnih sadržaja u hrvatskoj metropoli. Želim ostati živjeti u Madridu. Madrid je najbolji grad.

Mnoštvo golih ljudi

Skupile smo zadnje pare za dvije sangrie. Jer inače nije ljeto.

Na rijeci ima stvarno prekrasnih mostova koji su i prekrasni vidikovci. Mislim da je ovaj dobio i nagradu za dizajn. http://diariodesign.com/2011/05/pasarela-arganzuela-de-dominique-perrault-tendiendo-puentes-con-madrid-rio/

Pokraj one plaže na rijeci o kojoj sam pričala se nalazi ova "interaktivna" fontana. Super je za instant osvježenje.
http://www.metropoli.com/salir/2014/08/06/53e21945ca4741a8128b4580.html

Desetak kilometara duga šetnica nudi sve što se može poželjeti. Čak i kulturni sadržaj jer je popularni Matadero uz rijeku (bivša klaonica, sada, nakon godina propadanja, revitalizirani samoupravljajući javni kulturni prostor).
http://www.parquelineal.es/introduccion/madrid-rio.php

Mjesto nesreće...
http://planesparahacerconhijos.com/2014/03/madrid-rio/

ponedjeljak, 4. svibnja 2015.

GOTOVO OBEĆANA ZEMLJA

Zamislite mjesto na kojem silno more mazi nepregledne zelene pašnjake. Zamislite mjesto na kojem je pejzaž prošaran s toliko nijansi zelene da ga ni najvještiji slikar ne bi mogao vjerno dočarati. Zamislite mjesto gdje ovce još uvijek veselo pasu na tim beskrajnim pašnjacima veselo stvarajući nove skladbe svakim pokretom pomoću zvonaca koje nose oko vrata. Zamislite mjesto puno brežuljaka nastanjenima patuljcima i vilama iz starih mitova koji govore jezikom koji je unatoč godinama progona i zabrana življi nego ikad. Zamislite mjesto u kojem se svaki zalogaj topi u ustima i mirisom i oblikom zaziva čarolije magičnih bića koja bdiju nad tom blaženom zemljom. To nije mjesto iz bajke, ni neke zaboravljene legende. To je Baskija.

Prije nekoliko godina, kada sam prvi put putovala u Baskiju, sjećam se da sam zaspala u Burgosu, okružena niskim raslinjem i pokojom šumom, tipičnim pejzažem Kastilje i Leona. Nakon nekoliko sati prenula sam se iz sna i, kao u bunilu, našla se u zelenom raju. Nisam bila sigurna sanjam li i dalje ili sam, možda, završila u Irskoj jer krajolik koji sam vidjela nije imao veze sa Španjolskom koju sam do tada poznavala. Ako pitate moje revolucionarne prijatelje Baske reći će da je to zato što to i nije Španjolska. Kao što kaže jedan od brojnih natpisa koji zagovaraju nezavisnost i ujedinjenje Baskije: „Ovo nije Španjolska, ovo nije Francuska. Ovo je Euskadi Herria!“ Euskadi Herria je baskijski termin za „prostor ili europsku kulturnu regiju koja je smještena s obje strane Pirineja i obuhvaća teritorijalne prostore Kraljevine Španjolske i Republike Francuske. Euskadi Herria ili Vasconia podrazumijeva, dakle, prostor na kojem se baskijska kultura iskazuje u svojoj punini.“ (Presentación General de Euskal Herria, Eusko Ikaskuntza). Termin se prvi puta spominje već u 16. stoljeću, a danas, možda više nego ikada, ima snažnu političku notu s obzirom na to da se politički projekti baskijski nacionalnih grupacija često oslanjaju na termin kao na krajnji politički cilj. Ovdje valja spomenuti da su baskijski nacionalisti često, paradoksalno, orijentirani ekstremno lijevo, pa se mnogi definiraju kao „nacionalni, komunistički i anarhistički pokreti“. Kao što me upozorio jedan od mojih Baskijskih prijatelja, sama ETA (Euskadi Ta Askatasuna što na baskijskom znači Baskija i sloboda) je samoproklamirano „nacionalistička, socijalistička i revolucionarna organizacija čiji je glavni cilj nezavisnost Baskijske Zemlje“, a jedan od novijih epiteta, iako ne posve službeni je i „feministička“. Naime, kada sam se požalila da u Muzeju baskijske kulture u Gerniki nisam vidjela ni jednu jedinu ženu (ali ni jednu, na četiri kata muzeja), pa čak ni u videima koji prikazuju tradicionalne baskijske plesove, moji prijatelji skrušeno su priznali da je baskijska kultura prilično mačistička, ali su dodali kako nove generacije rade na tome. Kako bi oslikali proces ispričali su mi kako je donedavno u jednom baskijskom selu na tradicionalnom vojnom maršu ženama bilo zabranjeno sudjelovanje. Izlika je s jedne strane bila da je to tradicionalna povorka koja nikada u povijesti nije uključivala žene, a s druge strane da se radi o vojnom maršu u kojem žene ionako nemaju što raditi. Baskijska vlada u nekom je trenutku naredila uključivanje žena u povorku, na što je lokalno stanovništvo odgovorilo bojktom procesije. ETA je zatim zaprijetila smrću glavnim organizatorima bojkota i tako slavno spasila marš od moguće neslavne propasti. Te godine, doduše, nije sudjelovalo mnogo lokalnog stanovništva, ali žene jesu.

Još jedna aktivnost u kojoj je ženama donedavno bilo zabranjeno sudjelovanje je kuhanje. Naime, baskijska kuhinja nadaleko je slavna, a ja moram reći da je svu svoju slavu itekako zaslužila. Nikada nigdje nisam jela toliko dobro kao u Baskiji. Većina slavnih španjolskih kuhanja su Baski. Tajna je, možda, u tome što su Baski od davnina veliku pažnju posvećivali kuhinji. Svako selo imalo je svoje kulinarsko društvo u koje je ulaz bio dozvoljen samo muškarcima. Tek unazad nekoliko godina društva su polako, pod pritiskom javnosti (a vjerojatno i uz mali poticaj ETA-e), počela prihvaćati žene.

Jedno od važnih diferencijalnih obilježja baskijske nacije je jezik, euskadi. Godinama metom snažne represije, tijekom Franca i potpuno zabranjen (njegova uporaba na javnim prostorima bila je kažnjiva zatvorom) danas doživljava svoju renesansu. Iako je među mladim ljudima broj onih kojima je baskijski materinji jezik (tj. prvi jezik koji su naučili i govorili s roditeljima) minimalan, uz mnogo truda i volje, hranjen nacionalnim ponosom, zvuk dok drevnog jezika danas ponovno odzvanja ulicama baskijskih gradova i sela. Kako je za vrijeme Franca bio zabranjen postoje čitave generacije koje jezik uopće ne poznaju, ali njihova djeca, ljudi mojih godina, naučili su baskijski u školama kada je u tranziciji ukinuta zabrana i sada sa svojom djecom govore baskijski. Odgajajući tako generaciju mališana kojima će baskijski biti prvi jezik. Baskijski je koslužbeni jezik u autonomnoj pokrajini País Vasco i u jednom dijelu Navarre, i od državnih službenika zahtjeva se visoka razina baskijskog. U školama postoji model A koji podrazumijeva poduku iz svih predmeta na španjolskom, zatim B koji je 50% baskijski i 50% španjolski te D koji je potpuno na baskijskom... Sve to samo da bi vam rekla da model C ne postoji to nije slovo euskadijske abecede. Još jedan zanimljivi detalje je da ne postoji ni v, što je imalo snažan utjecaj na španjolski izgovor, pa španjolci danas u izgovoru ne razlikuju v i b. Kao što mi, kada smo u nedoumici, neformalno govorimo o tvrdom i mekom č, oni govore o „v de vaca“ (što bi značilo k kao krava) i „b de burro“ (m kao magarac).


No zanijela sam se. Oni koji još nisu izgubili volju mogu nastaviti jer slijede samo fotke :) Ostali, do idućeg puta. Zagrljaj.

Baskija je more koje tisućljećima mazi zelenu obalu.

Baskija su ckrve izgrađene na čarobnim stijenama. (Gaztelugatxe- čita se Gastelugače)

Baskija su sive stijene, odraz sivog neba.

Baskija su trenuci u kojima se izgubiš između šuma valova i zvuka vjetra.

Baskija je povijest represije. U selu Gernika 26.4.1937. izveden je prvi napad onoga što će se kasnije zvati "totalni rat". Njemačka avijacijska jedinicia kondor u nekoliko sati sravnala je cijeli grad sa zemljom. Ostalo je stajati tek slavno stablo koje se kasnije pretvorilo u simbol otpora i otpornosti Baska. Njemci su izabrali dan kada se u Gerniki tradicionalno održavao sajam da nanesu što veću štetu. Navodni cilj je bio jedan most koji je trebao odsjeći republikanske snage i onemogućiti im obranu Bilbaa. Most je ostao stajati, ostatak grada je uništen. Nije pogođen ni jedan vojni cilj. Iako podaci o broju žrtava variraju i to značajno (od nekih koji govore o stotinjak mrtvih, do onih koji broj žrtava dižu na 3000), u turističkom uredu u Gerniki ljubazna službenica rekla nam je da se tek nedavno počelo ozbiljno istraživati i da se čini da je broj poginulih oko 300. Slavna Picassova slika nastala tek nekoliko mjeseci nakon bombardiranja kao protest protiv bezumlja rata i bezumlja uništavalačke politike.

U dobrom društvu s dobrom hranom.



Sve mi cure

MASLAČCIIIIIIII

Domaći flan (slično našoj rožati), domaća torta od čokolade (ova koja se čini kao da je iz slastičarnice. Moj prijatelj je kuhar.)

Jako volim neobične muzeje. Ovo je fotografirano u muzeju igračih karata. Znate li da su prve igrače karte bile okrugle i da tradicija dolazi s delkog istoka?

Vitoria je puna krasnih oslikanih kuća. Street art u svom najboljem izdanju.

Drvo iz Gernike je umrlo nakon što je preživjelo bombardiranje, ali njegovi brojni potomci zasađeni su u čitavoj Baskiji.




Vitoriu okružuje ogromni zeleni prsten. Ovo je dio tog parka. Slikano s promatračnice za ptice.

Oveja Lacha, ili ovca lacha, autohtona baskijska vrsta. Uzgajala se prvenstveno zbog mlijeka i vune. Stari pastir koji sa svojim baskijskim ovčarom čuva ovce, kaže da se još do nedavno od toga moglo živjeti. Sada vuna vrijedi toliko da gotovo da treba platiti da je odnesu. Beznadno. Gotovo jednako kao i stari pastir koji čuva ovca koje mirno pasu u zagrađenom pašnjaku. Beznadno, ali ne bez ljepote.

Fun fact: ove ovce još uvijek imaju zvonca oko vrata i svakim svojim korakom skladaju neku novu skladbu. Danas dio tradicije, ali nekada neophodno. Naime, bio je to način da se na sajmovima i pri okupljanju pastira razlikuju ovce. Svaki pastir je imao svoja zvonca i sva su proizvodila svoj karakteristični, neponovljivi zvuk.

subota, 18. travnja 2015.

INTENZIVAN DNEVNIK III: LIJENI DANI DEKADENCIJE

Iz madridskih petnaestak stupnjeva i iz tri sloja odjeće koje smo na sebe nabacili u autobusu u kojem je vozač nemilosrdno nafrljio klimu da ne zaboravimo Madrid, naglo smo uskočili u paralelnu stvarnost u Granadi. Termometar na autobusnoj stanici pokazivao je 35ºC, vrućina koja je grijala kosti bolje i brže od dobre slavonske šljivovice. Ni brzinski striptiz na autobusnoj nije pomogao. Bilo je nesnosno. Ali mi se nismo dali smesti.
Da odmah razjasnim, ovo „lijenost“ iz naslova nikako ne opisuje nas koji smo, kao pravi turisti, veselo trčkarali okolo praveći se da nam paklena vrućina uopće ne smeta i uvjeravajući se da je to baš super. S obzirom na to da je autosugestija nevjerojatno oružje za borbu protiv vrućine, stvarno nam je i bilo super. Svaki tren tog znojnog i masnog iskustva. Masnog jer smo umjesto kreme za sunčanje kupili ulje jer se, priznat ću, meni više svidjelo, a Hrvoju je ionako bilo svejedno. Posljedica je bila da smo cijelo vrijeme sjajili kao nedavno uglancani kip, skulptura Zaljubljeni, s druge strane, moram primijetiti da stvarno nismo izgorjeli, a i fino je mirisalo to ulje. Tako namašćeni napravili smo, ako je vjerovati Hrvojevoj super aplikaciji koja nam je odala nekoliko priznanja, oko četrdesetak kilometara u dva dana, većinom se uspinjući (ili se barem meni tako činilo). Dakle, lijeni nismo bili, što se ne može reći za svijet oko nas.
Sukob dvaju svjetova, našeg turističkog užurbanog i onog tamo, dogodio se već tijekom prvog sata našeg boravka u Granadi. Sjeli smo u restoran, gladni koliko već užurbani turisti mogu biti, planirali pojesti na brzinu i za sat vremena biti u idućem autobusu koji je išao prema selu gdje smo odsjeli. Pa, Granada nas je brzo svela na svoju mjeru. Prvo nas pol sata nitko nije ni pogledao, onda im je trebalo još sat i pol da nam donesu predjelo, pa još nekih pola sata za glavno jelo, a desert smo jedva dočekali. Nekih tri sata nakon konačno smo bili gotovi.
Selo u kojem smo bili smješteni bilo je zapravo blizu Granade, ali smješteno duboko u brdima Sierra Nevade. Gradić s manje od tisuću stanovnika, pokazao se kao pravi labirint u kojem smo se uspjeli izgubiti svaki puta kada smo dolazili ili izlazili iz hostela. Naš hostel, s druge strane, bio je smješten na samom vrhu sela, na što nas stranica hostela, naravno, nije upozorila. S druge strane, vrijedilo se penjati po tim prokletim strminama jer je pogled iz hostela na okolna zelena brda i mir koji ga je okruživao bio nezamjenjiv.
Quentar je jedno od onih sela u kojem dan ima između 48 i 72 sata. Vrijeme kao da je stalo. Psi su se toliko ulijenili da može proći cijeli dan a da se ne pomaknu, a na strance su već odavno prestali lajati. Neki tek podignu rep u znak da su te primijetili. Oni nesretniji nemaju dvorište u kojem su zakriveni sjenom nadstrešnice, pa se svako toliko moraju pomaknuti u potrazi za sjenom. Jedan pas je svaki puta kada smo prolazili uzdahnuo kao da mu naš prolazak predstavlja najveći napor u njegovu pasju životu, a tako je vjerojatno bilo. Dok su psi dangubili na užarenom asfaltu, njihovi ljudski gospodari vjerojatno su odrađivali svoju siestu u kućama debelih zidova, pažljivo izgrađenima da zimi zadrže toplinu, a ljeti spriječe ulazak vrućine. Kažem vjerojatno jer ljude baš i nismo vidjeli. Taj gradić, složili smo se, mogao je biti grad vampira ili zombija. Iako smo mi imali sreće i izašli iz njega ljudski. Ili jesmo li?
Grad koji se danju činio mrtav, noću bi oživio i cijeli svijet bi se sjatio u jedan od dva gradska okupljališta, restoran-kafić-bar-disko pompozno nazvan Los Angeles ili u taperíu nešto skromnijeg naziva: Tapas Mercedes. Kakve je tapase nudila Mercedes na kraju nismo saznali jer je bar uvijek bio prepun. Bilo je mjesta jedino na šanku, a Hrvoju, koji nije navikao na lude španjolske običaje, jesti s nogu činilo se suludo. Pa smo se zadovoljili Los Angelesom u kojem smo uživali u kroketima od bika koji su bili iznenađujuće dobri, i, drugi dan, u doručku koji je količinom mogao biti doručko-ručko-večera, ali hrabro smo pojeli sve do posljednje mrvice.
Iako mi je silno drago što smo vidjeli Quentar i doživjeli autentično južnjačko iskustvo, ostaje pitanje: tko bi zaboga danas živio u jednom takvom selu? U mrtvom selu od kojih tisuću ljudi, s autobusom koji prema Granadi ide svakih dva sata radnim danom i svaka četiri praznicima; u selu u kojem živa ljeti prijeti da će iskočiti iz termometra probijajući ponekad 50ºC, a oštre zime pronalaze put da se ušuljaju u seoske kuće debelih zidova. S druge strane, meni je drago da postoje jer nam je u tom seocetu bilo krasno, iako, priznat ću s dozom patetike koju ima svaka ljubavna priča, imam osjećaj da bi nam krasno bilo svugdje, dok god smo zajedno.
Kako kažu Španjolci: Para gustos, los colores; ja sam svakako više od grada i od palača, primjerice- Alhambre!

Ljubav na 35 stupnjeva


Malo je raj, ne?

I fkt je taj raj super, ali...:
Nemojte me svatit pogrešno,
Život u raju je doista rajski,
Ovdje sve je savršeno,
Ali su moji snovi zemaljski.

Ela i bik. Čaša je prazna i ja izgledam tako veselo, ne zato što sam "vesela", nego zato što sam upravo cijeli sadržaj te čaše sasula Hrvoju u krilo, na jedine duge traperice koje je imao sa sobom. Nije ni trepnuo, samo je nastavio snimati. Čovjek koji bi dao sve za dobru fotku :*

Sjećate se onog birca s početka priče u kojem smo hranu čekali tri sata? E, pa, kada sam išla na WC naišla sam na ovo. Što je to? Ošišana barbika u ljudskoj veličini s licem ofarbanim zelenim šljokičastim lakom. Jer, zašto ne?
Ali ono... stvarno ljubav. Jel pričam previše o ljubavi? Možda ima malo veze s tim što sam zaljubljena. Možda...

Pas koji je prelijen da otjera mačku. I mačka sa zlim pogledom. Sigurno je došla u selo da tamo kuje svoje zle planove.

četvrtak, 9. travnja 2015.

INTENZIVNI DNEVNIK II.: KRVAVI DIJAMANTI

Kažu da nisi vidio Španjolsku ako nisi vidio Granadu, pa sam se tako prije koju godinu uputila tamo. I Španjolska koju sam tamo vidjela mi se uopće nije svidjela.

Da bismo uštedili na hostelu putovali smo noću i došli smo u Granadu u ranim jutarnjim satima. Umorni od puta i jedan od drugog. Bio je osmi mjesec i bilo je neizdrživo vruće, a onda je počela i padati kiša. Granada je smještena među planinama Sierra Nevade i klima je sve samo ne ugodna. Tijekom zime je ledeno, a tijekom ljeta pakleno. Granađani su navikli na sve... osim na kišu. Grad nema kanala uz cestu koji bi odnijeli vodu, ni žlijebova na krovovima. Prljave ulice za tren su se pretvorile u smrdljive bazene, a mi smo gacali močvarom tisućljetnog grada. Sjećam se da sam tada mislila da Granada možda jest dijamant Španjolske, ali onaj prljavi, još uvijek skriven u muljevitom blatu neke afričke rijeke. Ali već je bila postala krvavi dijamant. U tom gradu su 1492. kraljica Izabela I. od Kastilje i kralj Ferdinand IV. od Aragona proglasili kraj Reconquiste koja je trajala više od 800 godina. Španjolska koju su dosad poznavali nepovratno je nestala, a multikulturalna tolerantna zemlja pretvorila se u središte progona Židova i Maura i postala poznata po svojoj inkviziciji. U tom gradu je kardinal Cisneros, ispovjednik Katoličke Kraljice Izabele I., naredio veliko paljenje bezbožničkih knjiga. Tisuće svezaka gorjelo je te tužne noći u plamenu u kojem su nestala stoljetna hebrejska i arapska znanja. Knjige su pale prve, ali ni ljudi nisu bili pošteđeni. Počela je stoljetna bitka za „čistu krv“, mijenjanje identiteta, religije i kulture, odricanje od predaka, sve u nadljudskom i često neplodnom naporu da se dokaže da si cristiano viejo (stari kršćanin) i da nemaš ni traga židovske ili maurske krvi.

Nekoliko stotina godina kasnije, ali u sličnoj borbi ideologija u kojoj je crkva odigrala svoju značajnu ulogu, na ulicama toga grada pao je veliki španjolski pjesnik i dramatičar, Fedérico García Lorca; kasnije zakopan u jednu od mnogobrojnih masovnih grobnica koje su ostale kao podsjetnik na krvavi španjolski Građanski rat.


Tu krvavu Granadu sam vidjela prvi puta kada sam došla, među njezinim prljavim ulicama, trgovima koji su nepodnošljivo zaudarali na ustajali ptičji urin i bezglavim stanovnicima unezvjernim zbog kiše i ljepljive vrućine. Osim toga bila sam bolesna i bolna, umorna i vrlo vjerojatno nepodnošljiva. Ali više od svega, mi smo bili nepodnošljivi, nesnošljivi i, vrijeme će pokazati, neodrživi. Jedan moj prijatelj kaže da se neke ljubavi nikada ne bi trebale dogoditi. Mislim da je blesav. Ne bih mijenjala ni jedan trenutak ni jedne svoje ljubavi. Vjerujem da život nije uvijek uzročno posljedičan, ali sam sasvim sigurna u sljedeće: da tada nisam vidjela tu krvavu Granadu s kojom sam dijelila osjećaj boli, melankolije i izgubljenosti, ne bih vidjela ni ovu Granadu, s kojom sam mogla podijeliti najsretnije trenutke u svom dosadašnjem životu. Trenutke nepomućene sreće i ljubavi na 35 stupnjeva u travnju. A ona nas je zauzvrat dočekala širom otvorenih ruku i dala nam sve što se od jednog tisućljetnog grada uopće može poželjeti.
Preuzeto s: http://f.tqn.com/y/vidaverde/1/W/I/3/-/-/DiamanteSangre_DanielGrizelj_Getty.jpg

Preuzeto s: https://letranueva.blogia.com/upload/20100908204809-quema-libros.jpg


srijeda, 8. travnja 2015.

INTENZIVNI DNEVNIK I.: DON QUIJOTE JE BIO KRATKOVIDAN

Skoro 400 godina nakon Cervantesove smrti, znanstvenici su konačno sa sigurnošću potvrdili mjesto njegova posljednjeg počivališta. Nalazi se u Barrio de las Letras (Naselje književnosti), jednom od najstarijih madridskih „kvartova“, u samostanu Trinitarki, jednoj od tri zgrade koje su se oprle zidu vremena i stoje tamo već više od 400 godina (druge dvije su jedna crkva i kuća Lope de Vege). Karakterističnom ironičnom igrom sudbine, Cervantesov grob nalazi se u ulici Lope de Vege, njegova zakleta neprijatelja i osobe na koju je Cervantes do kraja svog života bio silno ljubomoran. Autor Don Quijotea do svoje smrti nije u potpunosti shvatio veličinu svog djela i do samog kraja pokušavao je napisati barem jednu dramu koja bi veličinom i vještinom odgovarala jednoj od tisuću drama koje je za života napisao Lope de Vega. Kuća Lope de Vege, s druge strane, nalazi se u ulici koja nosi Cervantesovo ime.

Kad smo već kod važnih otkrića, i ja sam prošli tjedan došla do pokojeg. Za početak, Don Quijote nije bio lud, bio je kratkovidan. Otkrila sam to sasvim slučajno, dok sam se s Hrvojem vozila bespućima Kastilje La Manche prema Granadi. Španjolski krajolik je nešto najnevjerojatnije na svijetu, od zelenih prostranstava na sjeveru koja podsjećaju na irske proplanke (usput budi rečeno, u Galiciji, jednoj od španjolskih „županija“ koja se nalazi točno iznad Portugala, nacionali instrument su gajde), preko Kastilje i Leóna i Kastilje La Manche, Španjolske kakvu poznajemo iz Cervantesovih romana, do polupustinjske Andaluzije u kojoj se izmjenjuje suncem spaljeno nisko raslinje i velebni maurski vrtovi. No vratimo se na početak, Don Quijote i kratkovidnost.
„Gle, ljubav, ovčice, ovčice!“ vikala sam uzbuđeno dok je zbunjeni Hrvoje kroz polusan pokušao detektirati te ovce.
„Ela, to nisu ovce. To je bijelo kamenje! Daj stavi naočale“, konačno je rekao, a onda prasnuo u smijeh. „Oprosti, trudio sam se ostati ozbiljan...“


Tvrdoglavo sam odbila staviti naočale i odlučila da me zavela igra svjetla i sjene, a ne moja kratkovidnost. Ali onda se slična epizoda ponovila s vjetrenjačom, za koju sam mislila da je silos, i s pravim ovcama, jer sam mislila da me zeza i pokazuje mi kamenje. I onda sam se predala i stavila naočale. Krajolik La Manche najedanput se iz zelene mrlje pretvorio u šumu, i bijele točke su postale kuće, i stvarno sam ugleda ovčice. I onda sam shvatila, Don Quijote nije bio lud, bio je kratkovidan, ali preponosan da bi to priznao, i mnogo maštovitiji od mene. I onda je smislio cijelu onu priču s viteškim romanima i Dulcineom jer mu je to bilo manje bolno nego priznati notornu činjenicu- da ne vidi!


Preview: mi na 35 stupnjeva, a iza nas (ali izvan slike, morat ćete mi vjerovati na riječ), snježni vrhovi. Ljubav je vruća.

Zeleni proplanci Sierra Nevade

Barrio de las Letras: pročelje samostana u kojem je pokopan Cervantes. Inače, u tom samostanu se zaredila kći Lope de Vege, pa su, kada je umro, skrenuli pogrebnu povorku kako bi ona s prozora mogla prisustvovati pogrebu. Osim toga, ovo je autentična madridska slika. Ako tri generacije neke obitelji žive u Madridu oni postaju gatos (mačci). Pravi Madriđanin je dakle- mačak. Ime dolazi od toga što su madridske ulice nekoć bile pune mačaka.

Šumaaaa... Uvijek vičem na Hrvoja kada fotografira, a sada mi je žao što nemamo više fotografija da vam pokažem nevjerojatne španjolske pejzaže. Tako mi i treba.