KAKO (NE)RADE BANKE

            To da su banke nužno zlo je opće mjesto. Ali čini mi se da to nigdje nije više istinito nego u Španjolskoj, zemlji koja ionako ima prilično uvrnutu definiciju „uslužnih djelatnosti“, pa mi se čini da bi bilo puno prikladnije da taj sektor nazovemo „neuslužne djelatnosti“. A to kaže jedna Hrvatica… Ako ste mislili da je najgori oblik neljubaznosti brkava teta u Konzumu koja se ponaša kao da je Todorićeva sestrična i ne želi staviti rukavice da vam da kruh nakon što je obrisala cijeli dućan i triput kihnula, ili konobar zbog kojeg dobijete dojam da vam čini veliku uslugu kada vam dopušta da platite svoj račun, razmislite opet.

            U Španjolskoj većina banaka radi od 9.00 do 14.00 svaki dan, osim četvrtkom, kada rade i popodne, od 16.45 do 19.15h. Ne trebam vam ni reći da je uobičajeno radno vrijeme ovdje od 9.00 ili 10.00 do 14.00 ili 18.00, ili ako radiš dvokratno kao što rade mnogi ljudi koji rade u (ne)uslužnim djelatnostima, onda je od 10.00 do 14.00 i od 17.00 do 21.00. Dvokratno radno vrijeme zadržale su mnogo male trgovine, pa tako u mom kvartu kada se u pol 3 vraćam doma ne radi niša osim trgovačkog lanca Día. Čak ni Kinezi, a oni su poznati po tome da uvijek rade. No, vratimo se mi na banke. Dakle, kada sam vidjela radno vrijeme mislila sam da se netko šali. Ali tu nije ni približno bio kraj. Otišla sam ja tako u četvrtak popodne, jedini dan kada mogu, platit stanarinu (zapravo položit novac na nečiji račun). I dođem ja konačno na red i kažem da želim položiti novac na nečiji račun, pita me teta šta da stavi u opis, kažem ja „stanarina“. Kaže ona, a ne ne. Onda ne mogu to tako. Molim? Pa, da. Ako je stanarina, onda je to račun, a račune na šalteru mogu plaćati samo od 10. do 20. u mjesecu utorkom i četvrtkom od 10.00 do 12.00. Kako molim? Mislila sam da sam krivo razumjela i da je možda rekla od 10 do 20h svakog utorka i četvrtka (i već mi je to bilo koji vrag), pa kažem, „Super, onda nema problema jer danas je četvrtak, 18h“. „Ali nije između 10. i 20. u mjesecu“, odbrusi ona polako gubeći strpljenje. Pokušam onda drugom metodom, zapravo sam se zabunila, ne govorim dobro španjolski, samo želim položiti novac na račun. (Već me polako počela hvatati panika jer je bio 5. u mjesecu, zadnji dan za platiti stanarinu). Ne ne, ja sam njoj lijepo rekla da je to za stanarinu. Ne mogu platiti. Moram priznati da mi se svašta u životu dogodilo u bankama: naplaćivali su mi nepostojeće usluge, uzeli mi 5 kuna po stranici ispisa računa, davali mi nepotpune ili netočne informacije, tjerali da čekam satima… Ali nikada, baš nikada mi se nije dogodilo da nisu htjeli moj novac. Bio bi to ugodan presedan, da nisam HITNO trebala platiti tu stanarinu. Nakon još malo natezanja teta mi je objasnila da novac ipak mogu uplatiti („platiti račun“ ponavljala je), ali samo na bankomatu. I bila je neobično ljubazna, pa je čak ustala sa svog radnog mjesta, otpratila me do bankomata i objasnila kako se to radi. Dobra vijest je da se ne moram oslanjati na suludo radno vrijeme banki da bih platila stanarinu. Što je super, jer je u svibnju, npr. četvrtak je 6.

            To nije bio kraj mojim avanturama u banci. Banka u kojoj sam trebala uplatiti stanarinu je bila Bankia, nekoliko metara dalje nalazi se Caixa, banka u kojoj sam trebala uplatiti 4eu za troškove za „Carne Joven“, tj. karticu za mlade s kojom, između ostaloga, mogu besplatno ući u skoro sve muzeje, imam popust na ulaznice za kazalište i koncerte i sl. Naglašavam to da vam objasnim zašto mi je bilo važno dobiti tu karticu. U svakom slučaju, ulazim ja u banku i prvo što me zabljesne je natpis „S kovanicama radimo samo utorkom i četvrtkom od 9.30 do 11.00“. Što? Čitam ponovno. Dobro sam vidjela. OK, provjerim imam li novčanica i stanem u red. Kada konačno dođem na red, ne mogu mi naplatiti. Nemam NIF (ekvivalent našem OIB-u za strance). Ne mogu platiti račun u banci ako nemam NIF! Netko se šali. Kaže mi da nazovem gradsko poglavarstvo (oni izdaju karticu) i pitam kako da to napravim. U poglavarstvu mi kažu da mi naplate s putovnicom. Vraćam se za tjedan dana (idući četvrtak, jel) i idemo sve ispočetka. Baš kad ja ulazim, izlazi dečko koji je pokušavao sredit moj račun prošli tjedan. I SJEĆA ME SE! Imaju toliko posla da se čovjek sjeća klijenta koji je bio u banci prije TJEDAN dana. Pita me što su mi rekli, itd. i izađe na pauzi. Jer naravno da imaš pauzu ako radiš od 16.45 do 19.15. Mislim, očito ti treba. Ovog puta za pultom sjedi postariji čovjek. Kažem mu što su mi rekli u poglavarstvu. Aha. Sad ćemo mi to srediti. Pola sata kasnije. Nakon što je vjerojatno isprobao sve što je mogao, kaže mi da mu je pao sistem. U staklu iza njega, u čijem odrazu cijelo vrijeme pratim što radi, vidim da je ekran isti kakav je bio prije pola sata kada sam došla. Nikakav sistem nije pao. Tip samo nema pojma. Bi li se mogla vratiti za 20ak minuta kada će biti njegov kolega… tj. kada bi sistem ponovno mogao profunkcionirati? Hvala Bogu da mi je banaka iza zgrade, pa nije bed. Vratim se za pola sata. Ovog puta je tu neka ženska. Kaže mi da je ovo sada između mene i računala i da ona zapravo nema ništa s tim, ako računalo prihvati broj moje putovnice i dopusti mi platiti, dobro; ako ne… pa opet dobro. Podsjeća me na tetu u referadi koje je jednoj mojoj kolegici koja nije mogla upisati ni jedan kolegij preko Studomata rekla da je to između nje i Studomata i da ona nema apsolutno ništa s tim. Računalo nije popustilo. Morala sam jedan dan kasniti dva sata na posao da bih otišla direktno u poglavarstvo, gdje su me poslali u banku do „gdje već znaju kako to treba srediti“, da bih konačno dobila svoju karticu.

            Inače, moji prijatelji Španjolci su mi rekli da redovito moraju uzimati slobodne dane na poslu da bi sredili stvari u banci. A ja sam mislila da je bed što PBZ subotom radi samo do 12.

            Barem je vrijeme i dalje krasno.

Krajnje neuspješna fotografija Madrida noću. Obećajem da je u stvarnosti bolje izgledalo.

U Madridu su procvali bademi

U Madridu su procvali bademi, a kako ste vi?

            

Otkada sam prvi puta nogom stupila u Madrid, znala sam da ovdje želim živjeti. Isprva sam mislila da je to možda prolazna očaranost, luda zaljubljenost koja traje koliko traje opijenost… Bio mi je prvi, i tako to. Pet godina kasnije mogu sa sigurnošću reći da se radi o pravoj ljubavi. Madrid i ja volimo se već pet godina. Naša veza na daljinu imala je svojih teških trenutaka; prevarila sam ga s Mexico Citiyem i s Krakowom, on je zauzvrat prekinuo sve veze sa mnom, pa sada više nema izravnih letova Zagreb-Madrid. U nekom trenutku shvatili smo da ne ide, i odučili smo biti samo prijatelji. Veze na daljinu nisu za nas. Ali eto, na kraju je ljubav pobijedila. Vratila sam mu se i primio me raširenih ruku. Sve je kao prvi put, ali puno bolje. Sada se već poznajemo, znamo što očekivati jedno od drugoga. Naša veza dosegla je novu razinu. Sretni smo.

            A kako da se ja, noćna ptica, ne zaljubim u grad u kojem ništa i nitko ne radi prije 10h, i u kojem je najnormalnije naći se s frendom NA KAVI u 11, pol 12 (navečer!)? Kako da se čovjek kao ja, koji voli sunce i toplinu, ne zaljubi u grad u kojem  uspije izgorjeti od sunca 8. ožujka? I kako da se takva vesela izjelica kao što sam ja ne zaljubi u grad u kojem SVAKI bar nudi nešto „para picar“ (doslovno „za ubosti“, ljepše- za gricnuti) dok ispijaš svoju pivu (pa makar ona i bila od 0.33 ili manja)? U kojem postoji knjižara koja se zove Krijumčari snova, a tri vrata dalje birc Kradljivac poljubaca?

            Volim Zagreb, ali u srcu sam Madriđanka.

Osim toga:

- Stan u kojem sam je super. Nakon Meksika sam se opametila, pa sam ponijela fotografije i cijeli niz sitnica koje mi puno znače i moja soba postala je dom od prvog trenutka kada sam ušla. Prijatelj koji mi je pomagao naći stan stvarno se iskazao. Slao mi je oglase svaki dan i išao ih pogledati nekoliko. I dobro je izabrao. Cure s kojima živim su jako simpatične i lagano je živjeti s njima. Čiste, ali nisu opsjednute čistoćom. Dijele, ali znaju granicu.

- Posao/praksa je super. Umjesto u glavnom Uredu za međunarodno suradnju Sveučilište Complutense, poslali su me raditi u Erasmus ured na fakultetu Informacijskih znanosti, što nema veze s onim što se nudi na našim informacijskim znanostima. Ovaj fakultet je zapravo novinarstvo, mediji i sl. Cure iz ureda su simpa, šefica je draga. Zapravo se nešto i radi i uspjela sam naučiti neke stvari. Još uvijek nemam svoje računalo. To je super priča. U ponedjeljak kada sam došla je bilo spremno, ali postojao je jedan problemčić… Nitko ne zna šifru. Naime, cijela referada, skupa s Erasmus uredom ima jednu šifru, a ovo računalo iz nekog čudnog razloga ima drugu. Nitko ne zna tko ju je i kada postavio. Pa su zvali informatičku službu. Prvo „običnim“ putem. Onda preko dekanata kao „prioritetan problem“. Tjedan dana kasnije i dalje sjedim pokraj kolegice i pokušavamo dijeliti računalo. Vjerujem da će se riješiti negdje do 10.7. Taman da ga malo isprobam.

Ne želim kvariti ovo ljubavno pismo kulturnim šokovima. To idući tjedan.

Veliki zagrljaj iz Madrida.

AUTOBUSI EUROPE: SKRENUTI S PUTA

Jeste li ikada poželjeli otići na željeznički ili autobusni kolodvor, ili čak aerodrom i reći: „Dajte mi kartu za idući vlak/autobus/avion?“ i  onda samo otići gdje god vas to iduće prijevozno sredstvo odveze? Znam da ja jesam!

***

REMINISCENCIJA ILI SKRETANJE S PUTA
(a na fotkama: ČEGA SE SJEĆAMO?)

Nedavno me posjetio prijatelj iz Meksika. Bio je pola godine na razmjeni u Firenci, a nakon toga je odlučio putovati Europom. Njegov put bio je sve samo ne planiran. Djelomično zato što je spontan, djelomično zato što nije baš organiziran, djelomično zato što vjeruje u sudbinu i magiju (ona ga je, na kraju krajeva, i dovela k meni jer mu se Hrvatska nekako više dogodila nego što je imao namjeru posjetiti me). U svakom slučaju, u jednom trenu je završio u Istanbulu. Sasvim slučajno. I onda se, isto tako sasvim slučajno, jedan dan se popeo na toranj Galata.

Nekoliko godina ranije i ja sam ušla u isto dizalo kao Fernando i izašla na vrhu kule. Sjećam se da me prilično ozlovoljilo ono što sam vidjela. Na vrhu te velebne srednjovjekovne građevine na koju se penješ glupim liftovima umjesto stotinama stepenica, nalazi se futuristički noćni klub, prepun turskog kiča i zlatnih zavijesa. Jedini ostatak „srednjovjekovlja“  bio je jedan od onih fotografskih studija prepunih kostima iz različitih razdoblja turske povijesti. Sjećam se da sam se jako željela fotografirati jer su neki od kostima bili zaista predivni, a i biti na tren sultanija ili dama s otomanskog dvora mi isto nije bilo mrsko. Baš sam kliše. Pogledala sam cijenu i zaključila da moram biti praktična i da ne mogu tako rasipati novac, i da sam odrasla i razumna, a odrasli i razumni ljudi se ne slikaju u glupavim kostimima u srednjovjekovnim kulama koje su pretvorene u futuristički noćni klub. I to je za turiste, a ja sam precool da radim stvari za turiste. I nisam se slikala. Naravno da bi ta epizoda bila posve zaboravljena da se 5 godina kasnije u mom životu nije pojavio Fernardo. On se isto kao i ja dizalom uspeo na vrh, bio razočaran noćnim klubom i vidio kameru i kostime. Rekao mi je da je pomislio: „Odrastao sam i razuman. Odgovoran sam sam za sebe. Zar ću zaista svoj novac potrošiti na takvu glupost?“. Odgovor je bio: da! I slikao se, biti odgovoran, odrastao i razuman znači znati napraviti dobru cost-benefit analizu i izračunati kakve će posljedice i na koga imati nešto što bi tebi moglo donijeti neizmjerno zadovoljstvo. I slikao se zato „što putuje sam i sa svojim novcem radi što ga volja“. Drugi put je tako završio s ogromnom glavom Darth Vedera koju je onda morao tegliti po različitim aerodromima Europe dok je hvatao avion za Meksiko. No to je neka druga priča. Zbog prve priče sam mu zavidna jer je bio razumniji od mene i zbog toga ima najbolju fotku u povijesti!

The best picture... ever!
La mejor foto del mudno!

A čega se ja sjećam iz Istanbula? Najdulje vožnje kočijom u mom životu na prekrasnim Princezinim otocima, meni najlješem dijelu putovanja u Istanbul. Ako ste tamo par dana, ne smijete ih propustiti!!!

I dođem ja tako do štanda s opskurnim suvenirima i među njima nađem potkovu. Naravno, potkova je totalno simbol Turske i ono što svatko donese s putovanja iz Istanbula i ja ju moram imati. Pitam "How much?". Striček prodavač me odmjeri (inače ogledni primjer prosječnog Turčina: nizak, okruglast, fali mu pokoji zub i puši ko Turčin. Zaboravite na glumce iz sapunica, oni su laž). Nakon što me dobro ispregledao kaže "50 liras". To bi bilo više od 100 kuna. E, pa sad... dovoljno sam luda da nosim potkovu doma, ali u meni ima previše zagorske krvi da za nju dam 100 kuna. Odjednom se iza mene stvori moj prijatelj Turčin i pogleda stričeka prodavača i nešto mu oštro kaže na Turskom. Striček se nasmije svojim krezubim osmjehom, odmjeri me od glave do pete, kimne s odoravanjem mom prijatelju Turčinu, ovaj mu da 5 lira i danas potkova visi na našem zidu. Doduše navodno u krivom smjeru, pa nam je godinama donosila nesreću i stvarala lošu energiju kao što nam je nedavno objasnila jedna mamina prijateljica.

Odmaknemo se mi nekoliko koraka, a približi se štandiću neka žena. Neću genralizirati, ali iz aviona se vidi da je Amerikanka. Isto želi potkovu. Odmjeri ju čiča i opali: "200 lira." APP. Malo se cjenkala. Na kraju ju je dobila za 150. Njezin osmjeh je jasno govorio da je sigurna da je dobro prošla.

U Turskoj sam probala neke od najfiniijih slatkih stvari u svemiru. Ovo je jedna od njih.

Gokhanova mam je predivno kuhala. I ubrzo je otkrila moju strast za desertima. Spremala bi sve što je čula da mi se sviđa. Naučila sam da turske mame kuhaju u jednakim količinama kao i hrvatkse. Problem: Gokhan ne voli slatko, brat mu je živio u Ankari, a mama je bila na dijeti, a ja sam bila gost u njihovoj kući i užasno sam se bojala da slučajno, zbog neke kulturne razlike, ne uvrijedim njegovu mamu. Tako da kada je ispred mene stavila tepsiju kolača koja bi bila dovoljna da mjesec dana prehranjuje peteročlanu obitelj, nisam znala kako da kažem ne, a ona je trpala i trpala u moj tanjur. Rezultat? Vratila sam se u Hrvatskoj jedno pet kila teža. Zaključak: teško je biti pristojan u Turskoj.

Sjećam se galebova koji prate brodove koji prelaze preko Bospora. Na deseci galebova koji grakću i lete i lete... Prekrasni su ti galebovi.

A svi znamo da se za ljepotu mora pretrpjeti. Biti posran rijetko kada je bilo ljepše nego u Istanbulu.

Ogledni primjer turskog kiča. I nije samo za izloge, to ljudi imaju doma.

I još hrane... Skuhaju ogrmoni krpumpir, izdube ga, stave sira i... pa sve što ti padne na pamet. Ti krumpiri su jedna od stvari koje najživlje pamtim.

Na televiziji se tada pojavila prva turska sapunica u nas i moram priznati da sam bila skroz uzbuđena što ću vidjeti "Šeherezadinu kulu", znate, onu koja se pojavljivala u špici. Meni je to bila jedna od najvećih atrakcija Istanbula. Ni Aja Sofija nije bila loša...

Mačke su bila posvuda!

Kula Galata s početka priče.

Bila sam mlađa...

... a Istanbul je većinom bio Europa, a ja sam očekivala egzotiku.

***

BEČ I OSTALE KATASTROFE

Sve ovo pričam zato što su mi upravo Fernandove riječi zvonile u glavi kada sam razmišljala koje bi posljedice moglo imati moje skretanje s puta.

 Zapravo, prvi dio priče nije imao prviše veze sa mnom. Autobus iz Zagreba je kasnio, pa smo došli u Beč taman na vrijeme da propustim autobus za Katowice. Pokušavala sam kupiti kartu za večernji autobus, ali u njemu više nije bilo mjesta. Idući je išao idući dan ujutro, ali ni za njega nisam mogla kupiti karte jer sam imala nekih problema sa stranicom, a PolskiBus, kompanija s kojom sam putovala, nema fizičke poslovnice nego prodaju karte isključivo preko interneta. I što sad? Malo blage histerije, ali Meksikanka i Amerikanac iz prošlog bloga odlučili su ostati sa mnom dok ne riješim situaciju jer ionako nisu imali pametnije posla. Bilo je sedam ujutro i gotovo ništa nije radilo, a i oni nisu bili sigurni što će dalje. Plan je bio da malo pogledaju Beč, a onda bi ona krenula naći se sa mogućom ljubavi svog života, nekim vatrenim Talijanom, u Prag, a on je planirao kupiti iduću kartu za Pariz gdje se nalazio s prijateljem.

Negdje između mojeg kašnjenja na autobus i pokušaja da kupim kartu za idući netko od njih je predložio: „A zašto ne bismo svi skupa otišli u Prag?“ Moja prva pomisao je bila da ne mogu ići u Prag. Moram napraviti sve da što prije stignem do Krakova, makar to značilo da ću morati hodati do tamo jer, mislim, krenula sam u Krakov, ne? Ne mogu sad samo tako svratiti do Praga. Tada me već polagano počela hvatati panika jer nisam mogla pronaći rješenje koje bi imalo smisla i ne bi bilo najskuplje na svijetu. Avion nije dolazio u obzir, vlak je bio poskup, a čak su i glupi hosteli bili bezobrazno skupi. A onda mi je sinulo: a zašto ne? Što će se to točno strašno dogoditi ako odem do Praga.

Bila sam na međunarodnom autobusnom kolodvoru u Beči i ubrzo sam shvatila da autobusi od tamo voze u više-manje bilo koji europski grad. (Osim, ironično, u Krakov). Uz malo računanja i na moje poprilično iznenađnje, Prag se zapravo pokazo i kao najjeftinija opcija. Idući autobus na kojem je bilo mjesta išao je za nekih 5 sati. Koštao je 20 eura, vozio samo 4 sata i, barem je tako internet tvrdio, stizao na vrijeme da uhvatim bus iz Praga za Krakov možda već tu noć. Uostalom, sinulo mi je, odrasla si, odgovorna si samo za sebe, i možeš potrošiti svoj novac na bilo koju glupost koja ti padne na pamet. Osim toga, ovo dvoje je toliko inzistiralo da idem s njima da me počela hvatiti lagana euforija. U jednom trenutku Amerikanac je samo nestao, da bi se desetak minuta kasnije pojavio s tri karte i samo rekao: „Karte su kupljene, sad moraš s nama.“ Tako da na kraju nije bila skroz moja odluka... a ni moj novac, ali rezultat je bio isti: pet sati kasnije, nakon brzinskog razgledavanja Beča, bila sam u autobusu za Prag.

P.S. Usput budi rečeno, Beč je centar svijeta. I vrlo skoro ću, svečano obećajem, otići do Beča, izaći iz autobusa i otići direktno na šalter i reći: „Kartu za idući bus molim!“. Jedva čekam da vidim gdje ću završiti. Ima netko tko mi se želi pridružiti? (Pozvala bih vas da to učinimo u Hrvatskoj, ali bojim se da ću završiti u Puščjoj Bistri i kada dođem tamo, idući autobus za Zagreb će ići za tjedan dana. I onda ću morati spavati u polju i čuvati ovce. I to čuvanje ovaca će mi se jako svidjeti i odlučit ću ostati tamo zauvijek.)

Moj prvi put u Beču. Imala sam 17 godina. Bio je to školski izlet. Ne sjećam se grada; ne sjećam se ni zgrada, ni ulica, ni trgova. Sjećam se hladnoće i mirisa punča sa štandova. I sjećam se nepreglednog niza galerija i muzeja u koje smo morali uću. Beč... grad po kojem sam iz nekog, danas mi nedkučivog, razloga hodala s tijarom na glavi, tada nije bio stvaran. Bio je samo jedna velika galerija.

Kada sam sada hodala Bečom pomislila sam da se grad nije puno promijenio, ali ja jesam.

AUTOBUSI EUROPE 1. DIO

Ne znam zašto, ali autobus je uvijek moj posljednji izbor. Avioni su brzi, auti su komotni (ideš kad želiš i gdje želiš, od vrata do vrata i tako to...), vlakovi su sinonim za putovanje u nepoznato, brodovi su nužni, a autobusi su... malo bez veze. Unatoč tome, autobusi su najčešće najjeftiniji, najpraktičniji i najredovitiji. Npr., u Španjolskoj vlak od Santandera do Madrida košta 120 eura i vozi 9 sati, a autobus košta 30 eura i vozi 6. S druge strane od Barcelone do Madrida vozi brzi vlak, doći ćete za nekih 2 do 3 sata, ali ćete mjesto u vlaku platiti više nego avionsku kartu (skoro 200 eura).

Već sam bila kupila avionsku kartu Zagreb – Varšava, ali onda su mi otkazali avionsku kompaniju. Ne let, cijelu avionsku kompaniju!!! Pa sam mogla birati između avionske karte od 250 eura i autobusa za osamdesetak... i dvadesetak sati vožnje. Ipak, u autobusu je avantura zajamčena. Mislim da u životu nisam imala vožnju bez neke eskapadice. Moje ovoljetne vožnje nisu bile iznimka.

***

ZAGREB – BEČ

Noćni bus. U teoriji u 11 krećemo u 6 smo tamo.

Kofere moramo ostaviti u bunkeru i to, još uvijek, moramo platiti. U kunama! Zašto je to problem? Prvo, nigdje u svijetu se više ne mora platiti za jedan komad prtljage „razumne veličine“ koji si, na kraju krajeva, PRISILJEN staviti u bunker. Drugo, jer postoje ljudi koji samo prolaze kroz Hrvatsku i nemaju kune.

Dok sam stavljala kofer u bunker, iza sebe sam čula ženski glas koji govori da je iz Meksika i gotovo sam se raspametila od sreće. Ah, México, lindo y querido, cuanto te extraño. Nallely, tako se zvala Meksikanka, putovala je Europom s prijateljem Amerikancem. Imali su, čini se, sve valute osim kuna. Zbunjeno su mahali krunama, markama, eurima i, naravno, dolarima, dok im je vozač smireno, ali odlučno objašnjavao da to ne može primiti jer je protuzakonito i da će ih pričekati koju minutu da odu promijeniti novac u kune. APSURDNO. Platila sam i za njihovu prtljagu (8kn po komadu, koja pljačka) i tako smo postali prijatelji... vjerojatno na veliku žalost ostalih putnika jer smo cijelu noć proveli plačući od smijeha. Nismo oka sklopili, ali vjerojatno ni nitko oko nas.

***

Kada smo krenuli iz Zagreba iza mene je sjeo najveći čovjek na svijetu. Ozbiljno. Do Beča sam se vozila s Herkulesom. Nekoliko stanica kasnije, u nekom nasumičnom selu, ušla je nova skupina putnika. Autobus je bio skoro potpuno pun, ali mi koji smo još imali dva mjesta za sebe počeli smo koristiti uobičajne trikove da netko u očajničkom pokušaju da zadržimo da ostanemo sjediti sami. Ljudi su „spavali“ s tijelima iskrenutim pod najneobičnijim kutevima kako bi se što više prekrilo susjedno sjedalo, torbe su se spuštale, nabacivali su se debilni izrazi lica (kao, ne želiš pokraj mene sjediti ja sam totalno neugodan)... OK, više manje su se svi smjestili, a onda se na vratima pojavio, nevjerojatno, ali istinito, još jedan najveći čovjek na svijetu. U tom trenutku ostala su slobodna još tri mjesta. Jedno pokraj mene, jedno pokraj Amerikanca i jedno pokraj Herkulesa. Vozač je došao pomoći gromadi da se smjesti i trebalo je odlučiti gdje će ga posjesti. Radio je brzu cost-benefit analizu. Bacio je bespomoćan pogled prema Amerikancu koji je stavio svoju veliku torbu porkaj sebe. On se činio kao najbolji izbor, ali za to bi trebalo znati engleski. Zatim je pogledao prema mene, ali ja sam, priznajem bez imalo srama, nabacila svoj najbespomoćniji pogled nevine djeve u nevolji. To je, čini se, bilo dovoljno da i ja budem odbačena kao opcija. Ostao je samo Herkules. I tako su Herkules i Gromada ostatak puta proveli jedan pokraj drugog, prkoseći svima zakonima fizike (PROSTOR- svako tijelo zauzima prostor i na njegovo mjesto ne može stati više niti jedno drugo tijelo. Možda, ali sve je relativno.)

***

Bilo je 1 ujutro, a mi smo još uvijek bili u Hrvatskoj jer smo, iz nekog razloga, išli kroz Varaždin, a usput smo stali skoro u svakom selu. Ozbiljno, od Zagreba do Varaždina trebala su nam skoro 2 i pol sata... Ne znam, možda smo usput svratili do Slavonskog Broda. Nekih desetak minuta nakon što smi izašli iz Varaždin, usred prilično mračne ceste, autobus je naglo zaskočio. Većina putnika, do tada već uspavanih, skoro je izletjela kroz šoferšajbu. Netko je iskočio pred autobus i sada su se vrata autobusa polako otvarala da prihvati pridošlicu. Meksikanka je bila izvan sebe od straha, a ni Amerikancu nije bilo svejedno. Ovakvo zaustavljanje autobusa usred noći u Meksiku znači samo jedno- presreli su nas članovi lokalne bande i sad... ovisi o tome kako su raspoloženi. Nisam imala pojma što sve to znači u Hrvatskoj.

            Vrata su se napokon otvorila i iz mraka se začuo slabašan ženski glas:

„Imate li poruku za mene?“

„Poruku?“ Vozač je zvučao jednako zbunjeno kao i ostatak autobusa.

„Da, poruku. Ma, znate...“

„...“

„A vi dolazite iz Zagreba, jel da?“

„Da, da.“

„I sigurno nemate poruku?“

„Sigurno nemamo.“

„A onda možda dolazi još jedan iza vas koji ide za Graz.“

„Ne mi smo jedini.“

„I nemate poruku?“

„Ne.“

„A mogu svejedno s vama?“

„A uđite sad kad smo već stali.“

Postarija žena ulazi u bus i sjeda, naravno, do mene. Plaća kartu do Graza u eurima. Sada, najedanput, to više nije problem.

***

WC u busu, o iznenađenja li, se nije mogao koristiti, pa smo stajali svaki put kada bi netko morao obaviti bilo kakvu nuždu. Zato smo i zakasnili u Beč. Sigh.

***

TO BE CONTINUED...

Bajka o solidarnosti

Jednom davno, u jednoj zemlji teško pogođenoj siromaštvom i nedaćama živio je jedan prosjak. Bio je silno siromašan i preživljavao je samo zahvaljujući dobrim ljudima koji su mu, iako i sami siromašni, poklanjali koju koricu kruha ili pokoji novčić. Svako jutro izlazio je iz svoje potleušice koju je nazivao domom i dijelio s još nekoliko prijatelja iste sudbine i tumarao ulicama velikog grada.

Jednoga dana stigle su vijesti iz daljine. Snažna oluja i obline kiše izlile su rijeku iz korita i potopile nekoliko sela. Ljudi na istoku zemlje, već izmučeni nedavnim ratom i neimaštinom, ponovno su ostali bez svega. Dobri ljudi diljem zemlje počeli su prikupljati najpotrebnije i kretali na put kako bi pomogli svojim suzemljacima. I prosjak je želio pomoći, patio je zbog boli dalekih ljudi, ali nije znao kako. Mislio je, mislio i dosjetio se!

U toj dalekoj i neobičnoj zemlji postojale su magične stvarce. Njima si mogao čuti što govori čovjek miljama daleko, čak na drugom kontinentu. Neki neobični ljudi u neobičnim zgradama s visokim tornjevima, kontrolirali su te stvarce. Na sajmovima i tržnicama i u lokalnim prodavaonicama prodavali su male kartice pomoću kojih si mogao koristiti uređaj. U poplavama su se domislili da bi pomoću tih stvarca ljudi mogli donirati i novac. Utipkaš poseban kod u tu stvarcu, s druge strane čuješ glas popularnog žonglera ili trubadura, gradonačelnika ili člana gradskog vijeća, i na taj način šalješ nekoliko novčića kojima će unesrećeni moći ponovno izgraditi svoje kuće.

Prosjak nije imao magični predmet jer je on vrijedio više novčića nego što je prosjak u životu vidio na hrpi, ali imao je dobru volju i znao je kako prositi. Stajao je na izlazu s tržnice i brojio novčiće. Kada je skupio dovoljno, pitao je jednog mladića koji je izašao s tržnice ima li magičnu stvarcu. Oholi mladić nije ga htio ni pogledati, mislio je da je bolji od prosjaka. Izašao je jedan starac koji se prosjaka preplašio i nije mu želio dati svoju magičnu stvarcu. Na koncu je izašla jedna žena dobrog srca. Bila je sama i nije joj bilo svejedno kada ju je prosjak upitao ima li magičnu stvarcu. Razmišljala je tren i zaključila da je to samo stvar, da ima i gorih stvari nego ostati bez magične stvarce. Priznala mu je da je posjeduje. Prosjak se ozario, pružio je ruku punu novčića prema ženi: „Mogu li ja vama dati sedam kuna, a vi nazovite onaj broj za poplave?“

Novčić po novčić, ciglicu po ciglicu, stanovnici poplavljenih područja ponovno su izgradili svoje kuće, a prosjak je bio silno sretan jer je znao da je tamo negdje daleko ciglica koju je on darovao, zajedno s ostalim ciglicama, štiti jednu obitelj od kiša i nedaća.

Fotografija preuzeta: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Drustvo/Split-Solin-i-Kastela-prikupljaju-pomoc-Evo-gdje-i-sto-donirati-stradalima-od-poplave-u-Slavoniji

Moskovske razglednice/ Las postales de Moscú

1.       Da si ovdje sa mnom,

Zajedno bismo hranili patke na Patrijarskim ribnjacima

(kao što je to desetljećima prije činio Bulgakov).

Da si ovdje sa mnom,

Voljeli bismo se kao što nikada nismo,

Moskva bi nas spasila.

Si estuvieras aquí conmigo,

Juntos alimentaríamos los patos en los Lagos de Patriarca

(como unas décadas antes lo hacía Bulgakov).

Si estuvieras aquí conmigo,

Nos querríamos como nunca nos hemos querido,

Moscú nos salvaría.

2.       Moskva je vječno čekanje. Čekaš u redu da kupiš kartu za metro, čekaš u redu da uđeš u metro, čekaš u redu da izađeš iz metroa. Čekaš u redu da uđeš u trgovinu, čekaš u redu za meso, čekaš u redo na blagajni. Čekat ćeš pola sata da naručiš kavu, čekaš ćeš pola sata da dobiješ kavu, čekat ćeš pola sata da stigne račun. Stranci se bune, Moskovljani, tužnih i ispijenih lica i s jedinstvenim očajem u očima, kolektivnim očajem kakav nikada prije nisam susrela, čekaju, čekaju, čekaju. Što? Nije bitno, važno je da se čeka.

Moscú es una cola interminable. Haces cola para comprar el billete de metro, haces cola para subir al metro, haces cola para bajar del metro. Haces cola para entrar en la tienda, haces cola para pedir la carne, haces cola para pagar en las cajas. Para pedir un café, esperarás una media hora; para que te sirvan ese café, esperarás una media hora; para que te den la cuenta, esperarás una media hora. Los extranjeros protestan, los moscovitas, con caras tristes y sin expresión, pero con una única desesperación en los ojos, una desesperación colectiva cual no he visto jamás, esperan, esperan, esperan. Qué? No importa, lo importante es esperar.

3.       U Moskvi je sve ogromno! Goleme zgrade na golemim trgovima, goleme kazališne dvorane za goleme produkcije, goleme galerije koje čuvaju nekoliko stotina tisuća slika. Veliki ljudi hodali su njenim velikim ulicama i nepreglednim bulevarima (Bulgakov, Tolstoj, Čehov, Stanislavski, Puškin, ...). Ogromna socijalistička zdanja gutaju njezinu ogromnu povijest. Kroz prozor vlaka promatramo pejzaž na putu od aerodroma do Kijevskog vagzala (kolodvora). Golemu pustoš zamijenjuju gusto nabijene kućice s jedne strane, i nesrazmjerno velike tvorevine novogradnje potpuno bez duše. Sve je golemo. Mama uzdiše: „Trebalo je opljačkati ovu golemu zemlju. Kako li im je samo uspjelo?“

En Moscú todo es inmenso: edificios gigantescos en plazas colosales, salas de teatro enormes para grandiosas producciones, galerías gigantescas que cuidan más de cien mil obras. Grandes hombres caminaron por sus calles y bulevares interminables (Bulgakov, Tolstoy, Chejov, Stanislavski, Pushkin,...). Las monstruosas construcciones socialistas devoran su pasado inmenso. Por la ventana del tren observamos el paisaje durante el viaje desde el aeropuerto hasta el Kijevski vagzal (la estación de trenes). Pasamos por el vasto paisaje casi desértico, abandonado, quizás nunca poblado. Después por un lado pequeños chales, y por otro lado las desmedidas construcciones socialistas que no tienen alma. Todo es grande. Mi mamá suspira: „Tuvieron que robar este país inmenso. Cómo lo lograron?“

4.       Trebala sam ići na Labuđe jezero, ali me ogroman red spriječio. Bio je Uskrs. Slobodan dan, ali kao da nije. U Moskvi više nema ni petka ni svetka. Svaki je dan radni. Nedjelje su pokatkad iznimka. Umjesto Labuđeg jezera, sjela sam na travu na ispod zidina Kremlja i čitala. Nasuprot mene sjedila su dva mlada Rusa i veselo pijuckala pivo. Sunce, sreća i spokoj. Mnoštvo ljudi sjedi na travi. Odjednom prilaze mi dva policajca. Protrnem od straha. Rekli su mi da s ruskom policijom nema šale. Razmišljam što sam mogla krivo napraviti, ali oni me samo zaobiđu i priđu dečkima. Počinje razgovor. Sve su oči uprte u njih. Legitimacije. Pođite s nama. Polako se dižu, hodaju za policajcima. Odlaze mi iz vidokruga. Veseli žamor je stao. Sunce je zašlo za oblake. Ljudi polako skupljaju stvari i odlaze. Nije mi potpuno jasno što se dogodilo, ali čini se da sam umjesto Labuđeg jezera dobila besplatnu predstavu.

Se suponía que iba a ver El lago de los cisnes, pero una cola enorme me detuvo. Era Pascua. Un día festivo, pero como si no lo fuera. En Moscú ya no hay días festivos. Todos los días son laborables. Los domingos a veces resultan ser una excepción. En vez de El lago de los cisnes, me senté en el césped debajo de la muralla de Kremlin a leer. Enfrente de mí dos jóvenes rusos estaban bebiendo cervezas. El sol, la felicidad, la serenidad. Un montón de gente estaba sentada en el césped. De repente se me acercaron dos policías. Me quedé petrificada de miedo. Estaba pensando si había hecho algo mal, algo ilegal, pero me esquivaron y se acercaron a los muchachos. Empezó la conversación. Toda la gente les mira. El DNI. Vengan con nosotros. Se levantaron lentamente, siguieron a los policías. Se alejaron, ya no los veía. El murmullo alegre se paró.  El sol se escondió detrás de las nubes. La gente lentamente recogía sus cosas y se fue. No entendía muy bien lo que había pasado, pero me parecía como si, en vez de ver El lago de los cisnos, me hubieran regalado un espectáculo gratis.

5.       Moskovljani sami sebe zovu Moskvićima. Simpatično je, ali im ne pristaje.

Los moscovitas se llaman a ellos mismo „moskvich“. Es simpático, pero no les queda muy bien.

6.       Iz ropotarnice sjećanja: Moja mama bila je u Moskvi prije gotova trideset godina. Tada je bilo malo restorana i svi su, navodno, bili ekskluzivni. Nitko nije znao sigurno jer nikada nitko nije ušao. Kada bi pokušali ući vratar bi im rekao da je sve zauzeto, ali hrabri su kroz teške zavjese mogli  vidjeti da unutra nema nikoga, pokatakd čak ni ničega. U zemlji u kojoj je pola stanovništva skapavalo od gladi, bio je to način da se očuva privid bogatstva i moći. Danas još uvijek nećete moći ući u te restorane. Samo što su sada puni milijunaša i milijardera koji su se obogatili na nafti i mutnim poslovima. Narod i dalje skapava od gladi.

De la memoria lejana: Mi mamá estuvo en Moscú hace casi treinta años. Me dice que entonces había pocos restaurantes y todos, o eso dicen, eran muy exclusivos. Nadie lo sabía a ciencia cierta, porque nadie nunca entró. Cuando intentaban a entrar el portero no les dejaba, explicando que todo estaba ocupado, pero los valientes habían podido confirmar que detrás de las cortinas oscuras y pesadas, no había absolutamente nadie, a veces absolutamente nada. En un país en el que la mitad del pueblo pasaba hambre, eso era una manera de mantener la ilusión de riqueza y poder. Hoy tampoco podríais entrar en esos restaurantes, pero hoy en día están llenos. Llenos de millonarios y nuevos ricos que se han hecho ricos con el petróleo y con los negocios turbios. El pueblo sigue pasando hambre.

Sa izložbe "Ulice Moskve", skulptura lutkara (a inače najljepša je izložba, najradije bih sve skulpture stavila jer su krasne i najbolje i sve su u prirodnoj veličini i sve je nešto čudno: ptičar, gajdaš, muzičar...)

Izložba "Opresija"

Isto "Opresija", ne znam koliko se vidi, ali iza vrata su cipele... mnoštvo cipela. Meni se čini kao sjajna metafora.

Moja najdraža mama na pokretnim stepenicama podzemne. Stepenice su najviše i najstrmije i majči je uvijek umirala od straha kada im se morala približiti, a ni ja nisam baš bila ravnodušna.

Vrapčeva gora (Vrapče?). Ogromni park usred Moskve s krasnom šetnicom pokraj rijeke. Neodoljivo podsjeća na Medvednicu... malu Medvednicu.

Moskovsko sveučilište. U studentskom domu na Sveučilištu živi 40000 studenata... Mislim da je to otprilike broj studenata koji pohađaju Sveučilište u Zagrebu.

Svi smo mi izašli iz Gogoljeve kabanice <3

U Tolstojevoj kući moraš hodati s vrećicama na nogama, da slučajno ne bi morali usisavati, nedajbože.

Put do stana u kojem je "živio" majstor iz Majstora i Margarite ispisan je i iscrtan raznim poručicama. Većina ih sadrži jako cook mačke. Svaka mačka je cool na svoj način, ali ova je najbolja.

Hrvatsko jaje na ruskom stolu... Htjela sam nacrtati i grb, ali već se i jaje pokazalo kao preveliki zalogaj...

Jedna tako tipično turistička da više ne može.

Priča ide ovako: Staljin je morao odobriti projekte za sve zgrade koje su se gradile u Moksvi, pa su mu tako donijeli dva različita projekta za ono što će postati najvećim moskovskim hotelom. Staljin se žurio i umjesto da odabere, potpisao se preko oba, tj. pola potpisa je završilo na jednom, pola na drugom planu. U strahu za svoje glave i nesigurni kako postupiti, arhitekti su napravili točno ono što im je Staljin "naložio", napravili su dva različita krila, pola-pola, kao i potpis.

Ovo pojma nemam što je, ali je toliko suludo da sam morala slikati.

U Moskvu, u Moskvu

Nema baš previše veze s unosom, ali ove su me šalice za kavu toliko oduševile da sam ih morala s vama podijeliti. Ponosni vlasnici su moji dragi domaćini iz Budimpešte, Gergő i Alma.

Više nisam Europljanka u Meksiku, sada sam Hrvatica u Moskvi.

I eto, službeno je oguglala sam na zračne luke. Više nemam potrebe dolaziti 3 sata prije leta kako slučajno ne bih zakasnila na avion. Više se ne živciram ni ne uznemiravam kada me traže da skinem i ciple i naušnice i remen, i izvadim laptop iz futrole, i Kindle, i mobitel, i... Više ne provjeravam bjesomučno trideset puta imam li kartu kod sebe. Iskustvo me naučilo da se sve da srediti. Nema razloga za živciranje. Čak me ni najnovija kolekcija zamamnih parfema po još zamamnijim cijenama više ne uzbuđuje. Zračne luke postale su mi samo sredstvo do cilja. Pomalo tužno; voljela sam to uzbuđenje dolaska u zračnu ruku i uznemirenost prije nego što poleti avion. Put je je tako počinjao ranije.

Jeste li primijetili kako se ljudi u zračnim lukama pretvaraju u stereotipe svojih nacija? Talijane ćete uvijek raspoznati po sumanutoj gestikulaciji i popratnom dernjanju. Uvijek su nešto uzrujani, uvijek se događa nešto grozno dramatično. Britanci su uvijek tako iritantno arogantni. Posebno mlađe žene, nosom paraju oblake. Ali zato ne peru ruke nakon WC-a. Dobro da moj prijatelj Dražen, veliki higijeničar, nije bio s nama u tom WC-u jer je mogao izbiti međunarodni incident. Sigurna sam da se ne bi suzdržao da ne upita: „A kod vas tamo se ne peru ruke?“ Mađari... pa govor mađarski. Čovjek bi rekao da jezik neke nacije ne može biti stereotip, ali jeste li vi ikada čuli mađarski? Japanci, pak, sumanuto fotografiraju čak i u zračnoj luci (???).

U cijeloj toj globalnoj juhi, u jednom sam trenu pomislila kako smo mi, eto, blaženo oslobođeni aerodormskih stereotipa. Sve dok nisam ušla u zrakoplov i u ruke uzela promotivne novine Wizz aira u kojima sam pronašla intervju sa srpskim glumcem Brankom Tomovićem (zapravo je Austrijanac srpskog podrijetla, ali sam za sebe kaže da je „proud Serb“ iako priznaje da mu srpski katkada zadaje probleme). On se, naime, naporno sprema za ulogu velikog srpskog (!) znanstvenika Nikole Tesle. Ljutito sam razmišljala o tome da napišem protestno pismo uredništvu. Mama je uz smijeh odmahnula rukom, „Nemam ja s tim problema, nek si ga imaju malo oni malo mi! Zašto tjerati mak na konac?“ Ipak, kada je nekoliko minuta kasnije ona naišla na članak o ljepotama Srbije bjesomučno je počela prelistavati ostatak časopisa („a gdje su hrvatske ljepote?“).

Dobro je, i na neki način ohrabrujuće, znati da u globalnom svijetu zračnih luka (a i u globaliziranom svijetu uopće), ipak ne možemo pobjeći, ni posve izbrisati, naša distinktivna nacionalna obilježja, i da će nas, koliko god se osjećali ili proglašavali građanima svijeta, uvijek nešto odati.

A onda smo kroz oblake ugledale krovove Moskve.

Krovovi Budimpešte. Moja prijateljica Alma ima jedan od najljepših stanova koje sam u životu vidjela. S druge strane vidi se dvorac na Budimu koji je noću prekrasno osvjetljen. Ukratko, bolje nego hotel s 5 zvjezdica!