INTENZIVNI DNEVNIK II.: KRVAVI DIJAMANTI

Kažu da nisi vidio Španjolsku ako nisi vidio Granadu, pa sam se tako prije koju godinu uputila tamo. I Španjolska koju sam tamo vidjela mi se uopće nije svidjela.

Da bismo uštedili na hostelu putovali smo noću i došli smo u Granadu u ranim jutarnjim satima. Umorni od puta i jedan od drugog. Bio je osmi mjesec i bilo je neizdrživo vruće, a onda je počela i padati kiša. Granada je smještena među planinama Sierra Nevade i klima je sve samo ne ugodna. Tijekom zime je ledeno, a tijekom ljeta pakleno. Granađani su navikli na sve... osim na kišu. Grad nema kanala uz cestu koji bi odnijeli vodu, ni žlijebova na krovovima. Prljave ulice za tren su se pretvorile u smrdljive bazene, a mi smo gacali močvarom tisućljetnog grada. Sjećam se da sam tada mislila da Granada možda jest dijamant Španjolske, ali onaj prljavi, još uvijek skriven u muljevitom blatu neke afričke rijeke. Ali već je bila postala krvavi dijamant. U tom gradu su 1492. kraljica Izabela I. od Kastilje i kralj Ferdinand IV. od Aragona proglasili kraj Reconquiste koja je trajala više od 800 godina. Španjolska koju su dosad poznavali nepovratno je nestala, a multikulturalna tolerantna zemlja pretvorila se u središte progona Židova i Maura i postala poznata po svojoj inkviziciji. U tom gradu je kardinal Cisneros, ispovjednik Katoličke Kraljice Izabele I., naredio veliko paljenje bezbožničkih knjiga. Tisuće svezaka gorjelo je te tužne noći u plamenu u kojem su nestala stoljetna hebrejska i arapska znanja. Knjige su pale prve, ali ni ljudi nisu bili pošteđeni. Počela je stoljetna bitka za „čistu krv“, mijenjanje identiteta, religije i kulture, odricanje od predaka, sve u nadljudskom i često neplodnom naporu da se dokaže da si cristiano viejo (stari kršćanin) i da nemaš ni traga židovske ili maurske krvi.

Nekoliko stotina godina kasnije, ali u sličnoj borbi ideologija u kojoj je crkva odigrala svoju značajnu ulogu, na ulicama toga grada pao je veliki španjolski pjesnik i dramatičar, Fedérico García Lorca; kasnije zakopan u jednu od mnogobrojnih masovnih grobnica koje su ostale kao podsjetnik na krvavi španjolski Građanski rat.

Tu krvavu Granadu sam vidjela prvi puta kada sam došla, među njezinim prljavim ulicama, trgovima koji su nepodnošljivo zaudarali na ustajali ptičji urin i bezglavim stanovnicima unezvjernim zbog kiše i ljepljive vrućine. Osim toga bila sam bolesna i bolna, umorna i vrlo vjerojatno nepodnošljiva. Ali više od svega, mi smo bili nepodnošljivi, nesnošljivi i, vrijeme će pokazati, neodrživi. Jedan moj prijatelj kaže da se neke ljubavi nikada ne bi trebale dogoditi. Mislim da je blesav. Ne bih mijenjala ni jedan trenutak ni jedne svoje ljubavi. Vjerujem da život nije uvijek uzročno posljedičan, ali sam sasvim sigurna u sljedeće: da tada nisam vidjela tu krvavu Granadu s kojom sam dijelila osjećaj boli, melankolije i izgubljenosti, ne bih vidjela ni ovu Granadu, s kojom sam mogla podijeliti najsretnije trenutke u svom dosadašnjem životu. Trenutke nepomućene sreće i ljubavi na 35 stupnjeva u travnju. A ona nas je zauzvrat dočekala širom otvorenih ruku i dala nam sve što se od jednog tisućljetnog grada uopće može poželjeti.

Preuzeto s: http://f.tqn.com/y/vidaverde/1/W/I/3/-/-/DiamanteSangre_DanielGrizelj_Getty.jpg

Preuzeto s: https://letranueva.blogia.com/upload/20100908204809-quema-libros.jpg

INTENZIVNI DNEVNIK I.: DON QUIJOTE JE BIO KRATKOVIDAN

Skoro 400 godina nakon Cervantesove smrti, znanstvenici su konačno sa sigurnošću potvrdili mjesto njegova posljednjeg počivališta. Nalazi se u Barrio de las Letras (Naselje književnosti), jednom od najstarijih madridskih „kvartova“, u samostanu Trinitarki, jednoj od tri zgrade koje su se oprle zidu vremena i stoje tamo već više od 400 godina (druge dvije su jedna crkva i kuća Lope de Vege). Karakterističnom ironičnom igrom sudbine, Cervantesov grob nalazi se u ulici Lope de Vege, njegova zakleta neprijatelja i osobe na koju je Cervantes do kraja svog života bio silno ljubomoran. Autor Don Quijotea do svoje smrti nije u potpunosti shvatio veličinu svog djela i do samog kraja pokušavao je napisati barem jednu dramu koja bi veličinom i vještinom odgovarala jednoj od tisuću drama koje je za života napisao Lope de Vega. Kuća Lope de Vege, s druge strane, nalazi se u ulici koja nosi Cervantesovo ime.

Kad smo već kod važnih otkrića, i ja sam prošli tjedan došla do pokojeg. Za početak, Don Quijote nije bio lud, bio je kratkovidan. Otkrila sam to sasvim slučajno, dok sam se s Hrvojem vozila bespućima Kastilje La Manche prema Granadi. Španjolski krajolik je nešto najnevjerojatnije na svijetu, od zelenih prostranstava na sjeveru koja podsjećaju na irske proplanke (usput budi rečeno, u Galiciji, jednoj od španjolskih „županija“ koja se nalazi točno iznad Portugala, nacionali instrument su gajde), preko Kastilje i Leóna i Kastilje La Manche, Španjolske kakvu poznajemo iz Cervantesovih romana, do polupustinjske Andaluzije u kojoj se izmjenjuje suncem spaljeno nisko raslinje i velebni maurski vrtovi. No vratimo se na početak, Don Quijote i kratkovidnost.

„Gle, ljubav, ovčice, ovčice!“ vikala sam uzbuđeno dok je zbunjeni Hrvoje kroz polusan pokušao detektirati te ovce.

„Ela, to nisu ovce. To je bijelo kamenje! Daj stavi naočale“, konačno je rekao, a onda prasnuo u smijeh. „Oprosti, trudio sam se ostati ozbiljan...“

Tvrdoglavo sam odbila staviti naočale i odlučila da me zavela igra svjetla i sjene, a ne moja kratkovidnost. Ali onda se slična epizoda ponovila s vjetrenjačom, za koju sam mislila da je silos, i s pravim ovcama, jer sam mislila da me zeza i pokazuje mi kamenje. I onda sam se predala i stavila naočale. Krajolik La Manche najedanput se iz zelene mrlje pretvorio u šumu, i bijele točke su postale kuće, i stvarno sam ugleda ovčice. I onda sam shvatila, Don Quijote nije bio lud, bio je kratkovidan, ali preponosan da bi to priznao, i mnogo maštovitiji od mene. I onda je smislio cijelu onu priču s viteškim romanima i Dulcineom jer mu je to bilo manje bolno nego priznati notornu činjenicu- da ne vidi!

Preview: mi na 35 stupnjeva, a iza nas (ali izvan slike, morat ćete mi vjerovati na riječ), snježni vrhovi. Ljubav je vruća.

Zeleni proplanci Sierra Nevade

Barrio de las Letras: pročelje samostana u kojem je pokopan Cervantes. Inače, u tom samostanu se zaredila kći Lope de Vege, pa su, kada je umro, skrenuli pogrebnu povorku kako bi ona s prozora mogla prisustvovati pogrebu. Osim toga, ovo je autentična madridska slika. Ako tri generacije neke obitelji žive u Madridu oni postaju gatos (mačci). Pravi Madriđanin je dakle- mačak. Ime dolazi od toga što su madridske ulice nekoć bile pune mačaka.

Šumaaaa... Uvijek vičem na Hrvoja kada fotografira, a sada mi je žao što nemamo više fotografija da vam pokažem nevjerojatne španjolske pejzaže. Tako mi i treba.

OKOLICA MADRIDA ILI SKRIVENA BLAGA ŠPANJOLSKE

Kastilja- La Mancha, pokrajina Don Quijotea i vjetrenjača, skriva brojna blaga. Iako se turisti većinom odlučuju za Andaluziju ili Kataloniju, napraviti kratku pauzu u Kastilji- La Manchi znaci upoznati još jedno lice Španjolske, „pravu“ Španjolsku o kojoj piše Cervantes u svojim romanima, koju je opjevao Machado u svojim pjesmama. Cuenca, gradić skriven u planinama te pokrajine, dobar je primjer te druge Španjolske.

Malo koji grad u Španjolskoj je mlađi od tisuću godina (osim Madrida, koji je tek mladić od kojih petstotinjak godina). Cuenca nije iznimka, osnovali su je muslimani u vrijeme Conquiste (vrijeme muslimanske „okupacije“ Iberskog poluotoka. Kao početak Conquiste uzima se 711., tj. početak muslimanskog osvajanja vizigotskog kraljevstva, a njezinim krajem se smatra 1492., godina kada je Katolički kraljevski par, Izabela I od Kastilje i Ferdinand II od Aragona, osvojio Granadu). Međutim Cuencu je već 1177. osvojio katolički kralj Alfonso VIII. i od tada je grad „siguran“, u kršćanskim rukama.

 No, to nije Cuenca o kojoj vam želim pričati. Želim vam pričati o svojoj Cuenci, gradu koji visi na samom rubu litice i poziva te da mu se pridružiš, da sjedneš na rub stijene dok ti noge bezbrižno vise nad kamenitim bezdanom i upijaš veličanstvenu prirodu koja se proteže dokle god ti pogled seže. Mami te da zaboraviš stoljetni grad iza sebe i zamisliš da si sam na svijetu. Samo ti i bezdan. I žubor tirkizne rijeke Huécar koji se uz jeku čuje iz podnožja. A kada se nauživaš bezdana i prepadneš samoće, možeš okrenuti leđa bezdanu jer te s druge strane željno iščekuje grad, sa svojim stoljetnim kulama, svjedocima vremena i raznih kultura koje su tamo zajedno živjele, prostire se kao na dlanu. Nikada nije bilo lakše izgubiti se u tišini blago osvijetljenih ulica i zamišljati da živim u nekom drugom vremenu, iščekivati da ću svaki čas čuti rzanje konja i šuštanje plašta tajanstvene dame.

A kada me uhvatila glad, pokazalo se da snažni ljudi La Manche jako dobro znaju kako nahraniti čovjeka. Unatoč uvriježenim stereotipima o vrućoj Španjolskoj u kojoj sunce uvijek sja, zime su ovdje oštre i duge, pa hrana služi da zagrije kosti i dušu. Morteruelo je jelo koje su nam svi preporučili. Prijatelj i ja naručili smo pola porcije, ali unatoč izgladnjelosti nakon cijelog dana veranja po gradskim liticama i uspinjanja gradskim ulicama, zajedno smo uspjeli pojesti tek pola. Kada smo naručivali nismo imali pojma što je (i dobro da nismo), pa smo se nemalo iznenadili kada smo ugledali jelo: pašteta, i to vruća pašteta. Kasnije smo saznali da se radi od svinjskih jetrica i prepelica, a ponekad se dodaje i meso razne divljači. Drugo jelo koje smo morali probati bilo je još veće iznenađenje, ajoarriero, tj. bakalar s češnjakom. Kako je bakalar postao tradicionalno jelo pokrajine koja je stotinama kilometara udaljena od mora, nije mi baš jasno. U svakom slučaju, svidjelo mi se više od paštete.

Pola porcije kroketa i pola porcije morteruela

No pravo blago Cuence nije katedrala iz XII. st., jedna od prvih gotičkog stila u Španjolskoj, ni njezini brojni muzeji ili divlja priroda koja ju okružuje. Pravo blago su njezini ljudi.

Penzion u kojem smo bili smješteni bilo je najbolje sto čovjek može dobiti za 30eu, a prilično sam sigurna da bi u Hrvatskoj koštao i puno vise. Mali obiteljski hotelčić na samoj obali rijeke, s ljudima koji kao da su iskočili iz neke knjige. Stari gazda koji nas je praktički bez riječi odveo u sobu i tamo ostavio. Bez da nas je tražio ostatak novca i bez da nas je išta pitao. Kao sto je Diego dobro primijetio, nikada u životu nismo brže dobili ključ od sobe. Kada smo se kasnije spustili i željeli platit, starog gazde nije bilo, ali tamo je bio njegov još stariji otac. Starac u svojim devedesetima, u kolicima, nagluh, ali željan razgovora, odlučan u tome da nam pomogne naći svog sina. Čuo je svaku petu riječ koju smo rekli, ali to da nije spriječilo da se raspita za naše zdravlje, bračno stanje, zdravlje naše obitelji i šire i uže rodbine. Nakon toga je počeo dozivati svog sina. JOSÉ MIGUEL. Odzvanjalo je kućom. A José Miguela ni za lijek. Ali se zato pojavila kućepaziteljica. Vitalna ženica u tridesetim godinama, kojoj je nedostajao pokoji zub u širokom osmijehu. Sve može, ni za što nema problema. Kako god želimo. Pitali smo ima li možda otvarač za vino jer nas je u sobi čekala naša boca finog crnog vina. Ne zna ona ništa. Treba čekati gazdu. Ako ima, odnijet će nam ona gore u sobu i ostavit na krevetu. Aha, naravno, pomislili smo istovremeno Diego i ja, a to znam, ne zbog telepatije, nego zato što jedva da smo izašli, a već smo jednoglasno odlučili da moramo kupiti otvarač sami. No zaboravili smo. Sjetili smo se tek kada smo se oko 1 ujutro vraćali u penzion, nakon sto smo već uk... posudili dvije čase za vino iz jedne taverne, a naš dio grada činio se dobrano uspavanim. Gdje su Kinezi koji u Madridu rade cijelih noći kada ih treba? Već smo se pomirili s tim da ništa od našeg vina kada ono, u sobi nas čeka otvarač!

Pogled iz naše sobe

Slavni otvarač

I iako ovaj unos postaje predug, ne mogu završiti priču bez da spomenem slučajan susret koji me silno usrećio. Ujutro kada smo šetali uz rijeku, na drugoj strani primijetili smo otvorena vrata garaže koja su davala naznake da se iza njih krije neki čudesan svijet. Usudi se ući, govorila su vrata. Prešli smo most i ušli u čaroban svijet naopakih stvari. Stari sic bicikla postao je Velázquezova menina, mišolovka se pretvorila u sovu, a pegla u labuda. Tamo nas je čekao i Djed Mraz napravljen od limenki Coca-Cole. A kada je Diego pitao starog čarobnjaka koji je bio zaslužan za sve te transformacije, kada se počeo time baviti, ovaj mu je rekao: „Od kada sam počeo sanjati.“ U svojoj radionici neprestano sanja neki bolji svijet, a snovima ponekad uspije začarati i stvarnost. Koja sreća!

Mi glumimo sreću, a iza nas vise viseće kuće.

Spontana pokraj crkve iz koje kreće procesija za vrijeme Velikog tjedna (o neobičnim običajima vezanim uz Veliki tjedan, više kroz koji tjedan)

A kada se prepadneš samoće možeš joj pokušati izmaći u gradskim uličicama. To ne znači da te samoća neće pronaći.

Djed Mraz od limenski čokolade. A ove godine je dodao i soba da ga djeca mogu zajašiti.

Skulputa koja je u ljudskoj veličini izvedena u blizini Plaze Mayor (u Cuenci)

Meninas

Čovječe, nikad se neću popesti. Možemo se malo odm... gledati prirodu?

Katedrala je iz 12. stoljeća... Vitraji iz 90-tih godina prošlog stoljeća.

Na španjolskom se naše kazališno "slomi nogu" kaže "mucha mierda", ili ti "želim ti mnogo sranja". Ova instlacija, kako objašnjava ova pločica pokraj, pokazuje WC, sranje i cvijeće koje raste iz njega kao simbol sreće. Baš promoćudno i suptilno.

Diego je odlučio popiti vodu u svakoj od nebrojenih fontana. Ipak ih nismo sve slikali. Voda u Cuenci ukusnija je nego u Madridu.

KAKO (NE)RADE BANKE

            To da su banke nužno zlo je opće mjesto. Ali čini mi se da to nigdje nije više istinito nego u Španjolskoj, zemlji koja ionako ima prilično uvrnutu definiciju „uslužnih djelatnosti“, pa mi se čini da bi bilo puno prikladnije da taj sektor nazovemo „neuslužne djelatnosti“. A to kaže jedna Hrvatica… Ako ste mislili da je najgori oblik neljubaznosti brkava teta u Konzumu koja se ponaša kao da je Todorićeva sestrična i ne želi staviti rukavice da vam da kruh nakon što je obrisala cijeli dućan i triput kihnula, ili konobar zbog kojeg dobijete dojam da vam čini veliku uslugu kada vam dopušta da platite svoj račun, razmislite opet.

            U Španjolskoj većina banaka radi od 9.00 do 14.00 svaki dan, osim četvrtkom, kada rade i popodne, od 16.45 do 19.15h. Ne trebam vam ni reći da je uobičajeno radno vrijeme ovdje od 9.00 ili 10.00 do 14.00 ili 18.00, ili ako radiš dvokratno kao što rade mnogi ljudi koji rade u (ne)uslužnim djelatnostima, onda je od 10.00 do 14.00 i od 17.00 do 21.00. Dvokratno radno vrijeme zadržale su mnogo male trgovine, pa tako u mom kvartu kada se u pol 3 vraćam doma ne radi niša osim trgovačkog lanca Día. Čak ni Kinezi, a oni su poznati po tome da uvijek rade. No, vratimo se mi na banke. Dakle, kada sam vidjela radno vrijeme mislila sam da se netko šali. Ali tu nije ni približno bio kraj. Otišla sam ja tako u četvrtak popodne, jedini dan kada mogu, platit stanarinu (zapravo položit novac na nečiji račun). I dođem ja konačno na red i kažem da želim položiti novac na nečiji račun, pita me teta šta da stavi u opis, kažem ja „stanarina“. Kaže ona, a ne ne. Onda ne mogu to tako. Molim? Pa, da. Ako je stanarina, onda je to račun, a račune na šalteru mogu plaćati samo od 10. do 20. u mjesecu utorkom i četvrtkom od 10.00 do 12.00. Kako molim? Mislila sam da sam krivo razumjela i da je možda rekla od 10 do 20h svakog utorka i četvrtka (i već mi je to bilo koji vrag), pa kažem, „Super, onda nema problema jer danas je četvrtak, 18h“. „Ali nije između 10. i 20. u mjesecu“, odbrusi ona polako gubeći strpljenje. Pokušam onda drugom metodom, zapravo sam se zabunila, ne govorim dobro španjolski, samo želim položiti novac na račun. (Već me polako počela hvatati panika jer je bio 5. u mjesecu, zadnji dan za platiti stanarinu). Ne ne, ja sam njoj lijepo rekla da je to za stanarinu. Ne mogu platiti. Moram priznati da mi se svašta u životu dogodilo u bankama: naplaćivali su mi nepostojeće usluge, uzeli mi 5 kuna po stranici ispisa računa, davali mi nepotpune ili netočne informacije, tjerali da čekam satima… Ali nikada, baš nikada mi se nije dogodilo da nisu htjeli moj novac. Bio bi to ugodan presedan, da nisam HITNO trebala platiti tu stanarinu. Nakon još malo natezanja teta mi je objasnila da novac ipak mogu uplatiti („platiti račun“ ponavljala je), ali samo na bankomatu. I bila je neobično ljubazna, pa je čak ustala sa svog radnog mjesta, otpratila me do bankomata i objasnila kako se to radi. Dobra vijest je da se ne moram oslanjati na suludo radno vrijeme banki da bih platila stanarinu. Što je super, jer je u svibnju, npr. četvrtak je 6.

            To nije bio kraj mojim avanturama u banci. Banka u kojoj sam trebala uplatiti stanarinu je bila Bankia, nekoliko metara dalje nalazi se Caixa, banka u kojoj sam trebala uplatiti 4eu za troškove za „Carne Joven“, tj. karticu za mlade s kojom, između ostaloga, mogu besplatno ući u skoro sve muzeje, imam popust na ulaznice za kazalište i koncerte i sl. Naglašavam to da vam objasnim zašto mi je bilo važno dobiti tu karticu. U svakom slučaju, ulazim ja u banku i prvo što me zabljesne je natpis „S kovanicama radimo samo utorkom i četvrtkom od 9.30 do 11.00“. Što? Čitam ponovno. Dobro sam vidjela. OK, provjerim imam li novčanica i stanem u red. Kada konačno dođem na red, ne mogu mi naplatiti. Nemam NIF (ekvivalent našem OIB-u za strance). Ne mogu platiti račun u banci ako nemam NIF! Netko se šali. Kaže mi da nazovem gradsko poglavarstvo (oni izdaju karticu) i pitam kako da to napravim. U poglavarstvu mi kažu da mi naplate s putovnicom. Vraćam se za tjedan dana (idući četvrtak, jel) i idemo sve ispočetka. Baš kad ja ulazim, izlazi dečko koji je pokušavao sredit moj račun prošli tjedan. I SJEĆA ME SE! Imaju toliko posla da se čovjek sjeća klijenta koji je bio u banci prije TJEDAN dana. Pita me što su mi rekli, itd. i izađe na pauzi. Jer naravno da imaš pauzu ako radiš od 16.45 do 19.15. Mislim, očito ti treba. Ovog puta za pultom sjedi postariji čovjek. Kažem mu što su mi rekli u poglavarstvu. Aha. Sad ćemo mi to srediti. Pola sata kasnije. Nakon što je vjerojatno isprobao sve što je mogao, kaže mi da mu je pao sistem. U staklu iza njega, u čijem odrazu cijelo vrijeme pratim što radi, vidim da je ekran isti kakav je bio prije pola sata kada sam došla. Nikakav sistem nije pao. Tip samo nema pojma. Bi li se mogla vratiti za 20ak minuta kada će biti njegov kolega… tj. kada bi sistem ponovno mogao profunkcionirati? Hvala Bogu da mi je banaka iza zgrade, pa nije bed. Vratim se za pola sata. Ovog puta je tu neka ženska. Kaže mi da je ovo sada između mene i računala i da ona zapravo nema ništa s tim, ako računalo prihvati broj moje putovnice i dopusti mi platiti, dobro; ako ne… pa opet dobro. Podsjeća me na tetu u referadi koje je jednoj mojoj kolegici koja nije mogla upisati ni jedan kolegij preko Studomata rekla da je to između nje i Studomata i da ona nema apsolutno ništa s tim. Računalo nije popustilo. Morala sam jedan dan kasniti dva sata na posao da bih otišla direktno u poglavarstvo, gdje su me poslali u banku do „gdje već znaju kako to treba srediti“, da bih konačno dobila svoju karticu.

            Inače, moji prijatelji Španjolci su mi rekli da redovito moraju uzimati slobodne dane na poslu da bi sredili stvari u banci. A ja sam mislila da je bed što PBZ subotom radi samo do 12.

            Barem je vrijeme i dalje krasno.

Krajnje neuspješna fotografija Madrida noću. Obećajem da je u stvarnosti bolje izgledalo.

U Madridu su procvali bademi

U Madridu su procvali bademi, a kako ste vi?

            

Otkada sam prvi puta nogom stupila u Madrid, znala sam da ovdje želim živjeti. Isprva sam mislila da je to možda prolazna očaranost, luda zaljubljenost koja traje koliko traje opijenost… Bio mi je prvi, i tako to. Pet godina kasnije mogu sa sigurnošću reći da se radi o pravoj ljubavi. Madrid i ja volimo se već pet godina. Naša veza na daljinu imala je svojih teških trenutaka; prevarila sam ga s Mexico Citiyem i s Krakowom, on je zauzvrat prekinuo sve veze sa mnom, pa sada više nema izravnih letova Zagreb-Madrid. U nekom trenutku shvatili smo da ne ide, i odučili smo biti samo prijatelji. Veze na daljinu nisu za nas. Ali eto, na kraju je ljubav pobijedila. Vratila sam mu se i primio me raširenih ruku. Sve je kao prvi put, ali puno bolje. Sada se već poznajemo, znamo što očekivati jedno od drugoga. Naša veza dosegla je novu razinu. Sretni smo.

            A kako da se ja, noćna ptica, ne zaljubim u grad u kojem ništa i nitko ne radi prije 10h, i u kojem je najnormalnije naći se s frendom NA KAVI u 11, pol 12 (navečer!)? Kako da se čovjek kao ja, koji voli sunce i toplinu, ne zaljubi u grad u kojem  uspije izgorjeti od sunca 8. ožujka? I kako da se takva vesela izjelica kao što sam ja ne zaljubi u grad u kojem SVAKI bar nudi nešto „para picar“ (doslovno „za ubosti“, ljepše- za gricnuti) dok ispijaš svoju pivu (pa makar ona i bila od 0.33 ili manja)? U kojem postoji knjižara koja se zove Krijumčari snova, a tri vrata dalje birc Kradljivac poljubaca?

            Volim Zagreb, ali u srcu sam Madriđanka.

Osim toga:

- Stan u kojem sam je super. Nakon Meksika sam se opametila, pa sam ponijela fotografije i cijeli niz sitnica koje mi puno znače i moja soba postala je dom od prvog trenutka kada sam ušla. Prijatelj koji mi je pomagao naći stan stvarno se iskazao. Slao mi je oglase svaki dan i išao ih pogledati nekoliko. I dobro je izabrao. Cure s kojima živim su jako simpatične i lagano je živjeti s njima. Čiste, ali nisu opsjednute čistoćom. Dijele, ali znaju granicu.

- Posao/praksa je super. Umjesto u glavnom Uredu za međunarodno suradnju Sveučilište Complutense, poslali su me raditi u Erasmus ured na fakultetu Informacijskih znanosti, što nema veze s onim što se nudi na našim informacijskim znanostima. Ovaj fakultet je zapravo novinarstvo, mediji i sl. Cure iz ureda su simpa, šefica je draga. Zapravo se nešto i radi i uspjela sam naučiti neke stvari. Još uvijek nemam svoje računalo. To je super priča. U ponedjeljak kada sam došla je bilo spremno, ali postojao je jedan problemčić… Nitko ne zna šifru. Naime, cijela referada, skupa s Erasmus uredom ima jednu šifru, a ovo računalo iz nekog čudnog razloga ima drugu. Nitko ne zna tko ju je i kada postavio. Pa su zvali informatičku službu. Prvo „običnim“ putem. Onda preko dekanata kao „prioritetan problem“. Tjedan dana kasnije i dalje sjedim pokraj kolegice i pokušavamo dijeliti računalo. Vjerujem da će se riješiti negdje do 10.7. Taman da ga malo isprobam.

Ne želim kvariti ovo ljubavno pismo kulturnim šokovima. To idući tjedan.

Veliki zagrljaj iz Madrida.

AUTOBUSI EUROPE: SKRENUTI S PUTA

Jeste li ikada poželjeli otići na željeznički ili autobusni kolodvor, ili čak aerodrom i reći: „Dajte mi kartu za idući vlak/autobus/avion?“ i  onda samo otići gdje god vas to iduće prijevozno sredstvo odveze? Znam da ja jesam!

***

REMINISCENCIJA ILI SKRETANJE S PUTA
(a na fotkama: ČEGA SE SJEĆAMO?)

Nedavno me posjetio prijatelj iz Meksika. Bio je pola godine na razmjeni u Firenci, a nakon toga je odlučio putovati Europom. Njegov put bio je sve samo ne planiran. Djelomično zato što je spontan, djelomično zato što nije baš organiziran, djelomično zato što vjeruje u sudbinu i magiju (ona ga je, na kraju krajeva, i dovela k meni jer mu se Hrvatska nekako više dogodila nego što je imao namjeru posjetiti me). U svakom slučaju, u jednom trenu je završio u Istanbulu. Sasvim slučajno. I onda se, isto tako sasvim slučajno, jedan dan se popeo na toranj Galata.

Nekoliko godina ranije i ja sam ušla u isto dizalo kao Fernando i izašla na vrhu kule. Sjećam se da me prilično ozlovoljilo ono što sam vidjela. Na vrhu te velebne srednjovjekovne građevine na koju se penješ glupim liftovima umjesto stotinama stepenica, nalazi se futuristički noćni klub, prepun turskog kiča i zlatnih zavijesa. Jedini ostatak „srednjovjekovlja“  bio je jedan od onih fotografskih studija prepunih kostima iz različitih razdoblja turske povijesti. Sjećam se da sam se jako željela fotografirati jer su neki od kostima bili zaista predivni, a i biti na tren sultanija ili dama s otomanskog dvora mi isto nije bilo mrsko. Baš sam kliše. Pogledala sam cijenu i zaključila da moram biti praktična i da ne mogu tako rasipati novac, i da sam odrasla i razumna, a odrasli i razumni ljudi se ne slikaju u glupavim kostimima u srednjovjekovnim kulama koje su pretvorene u futuristički noćni klub. I to je za turiste, a ja sam precool da radim stvari za turiste. I nisam se slikala. Naravno da bi ta epizoda bila posve zaboravljena da se 5 godina kasnije u mom životu nije pojavio Fernardo. On se isto kao i ja dizalom uspeo na vrh, bio razočaran noćnim klubom i vidio kameru i kostime. Rekao mi je da je pomislio: „Odrastao sam i razuman. Odgovoran sam sam za sebe. Zar ću zaista svoj novac potrošiti na takvu glupost?“. Odgovor je bio: da! I slikao se, biti odgovoran, odrastao i razuman znači znati napraviti dobru cost-benefit analizu i izračunati kakve će posljedice i na koga imati nešto što bi tebi moglo donijeti neizmjerno zadovoljstvo. I slikao se zato „što putuje sam i sa svojim novcem radi što ga volja“. Drugi put je tako završio s ogromnom glavom Darth Vedera koju je onda morao tegliti po različitim aerodromima Europe dok je hvatao avion za Meksiko. No to je neka druga priča. Zbog prve priče sam mu zavidna jer je bio razumniji od mene i zbog toga ima najbolju fotku u povijesti!

The best picture... ever!
La mejor foto del mudno!

A čega se ja sjećam iz Istanbula? Najdulje vožnje kočijom u mom životu na prekrasnim Princezinim otocima, meni najlješem dijelu putovanja u Istanbul. Ako ste tamo par dana, ne smijete ih propustiti!!!

I dođem ja tako do štanda s opskurnim suvenirima i među njima nađem potkovu. Naravno, potkova je totalno simbol Turske i ono što svatko donese s putovanja iz Istanbula i ja ju moram imati. Pitam "How much?". Striček prodavač me odmjeri (inače ogledni primjer prosječnog Turčina: nizak, okruglast, fali mu pokoji zub i puši ko Turčin. Zaboravite na glumce iz sapunica, oni su laž). Nakon što me dobro ispregledao kaže "50 liras". To bi bilo više od 100 kuna. E, pa sad... dovoljno sam luda da nosim potkovu doma, ali u meni ima previše zagorske krvi da za nju dam 100 kuna. Odjednom se iza mene stvori moj prijatelj Turčin i pogleda stričeka prodavača i nešto mu oštro kaže na Turskom. Striček se nasmije svojim krezubim osmjehom, odmjeri me od glave do pete, kimne s odoravanjem mom prijatelju Turčinu, ovaj mu da 5 lira i danas potkova visi na našem zidu. Doduše navodno u krivom smjeru, pa nam je godinama donosila nesreću i stvarala lošu energiju kao što nam je nedavno objasnila jedna mamina prijateljica.

Odmaknemo se mi nekoliko koraka, a približi se štandiću neka žena. Neću genralizirati, ali iz aviona se vidi da je Amerikanka. Isto želi potkovu. Odmjeri ju čiča i opali: "200 lira." APP. Malo se cjenkala. Na kraju ju je dobila za 150. Njezin osmjeh je jasno govorio da je sigurna da je dobro prošla.

U Turskoj sam probala neke od najfiniijih slatkih stvari u svemiru. Ovo je jedna od njih.

Gokhanova mam je predivno kuhala. I ubrzo je otkrila moju strast za desertima. Spremala bi sve što je čula da mi se sviđa. Naučila sam da turske mame kuhaju u jednakim količinama kao i hrvatkse. Problem: Gokhan ne voli slatko, brat mu je živio u Ankari, a mama je bila na dijeti, a ja sam bila gost u njihovoj kući i užasno sam se bojala da slučajno, zbog neke kulturne razlike, ne uvrijedim njegovu mamu. Tako da kada je ispred mene stavila tepsiju kolača koja bi bila dovoljna da mjesec dana prehranjuje peteročlanu obitelj, nisam znala kako da kažem ne, a ona je trpala i trpala u moj tanjur. Rezultat? Vratila sam se u Hrvatskoj jedno pet kila teža. Zaključak: teško je biti pristojan u Turskoj.

Sjećam se galebova koji prate brodove koji prelaze preko Bospora. Na deseci galebova koji grakću i lete i lete... Prekrasni su ti galebovi.

A svi znamo da se za ljepotu mora pretrpjeti. Biti posran rijetko kada je bilo ljepše nego u Istanbulu.

Ogledni primjer turskog kiča. I nije samo za izloge, to ljudi imaju doma.

I još hrane... Skuhaju ogrmoni krpumpir, izdube ga, stave sira i... pa sve što ti padne na pamet. Ti krumpiri su jedna od stvari koje najživlje pamtim.

Na televiziji se tada pojavila prva turska sapunica u nas i moram priznati da sam bila skroz uzbuđena što ću vidjeti "Šeherezadinu kulu", znate, onu koja se pojavljivala u špici. Meni je to bila jedna od najvećih atrakcija Istanbula. Ni Aja Sofija nije bila loša...

Mačke su bila posvuda!

Kula Galata s početka priče.

Bila sam mlađa...

... a Istanbul je većinom bio Europa, a ja sam očekivala egzotiku.

***

BEČ I OSTALE KATASTROFE

Sve ovo pričam zato što su mi upravo Fernandove riječi zvonile u glavi kada sam razmišljala koje bi posljedice moglo imati moje skretanje s puta.

 Zapravo, prvi dio priče nije imao prviše veze sa mnom. Autobus iz Zagreba je kasnio, pa smo došli u Beč taman na vrijeme da propustim autobus za Katowice. Pokušavala sam kupiti kartu za večernji autobus, ali u njemu više nije bilo mjesta. Idući je išao idući dan ujutro, ali ni za njega nisam mogla kupiti karte jer sam imala nekih problema sa stranicom, a PolskiBus, kompanija s kojom sam putovala, nema fizičke poslovnice nego prodaju karte isključivo preko interneta. I što sad? Malo blage histerije, ali Meksikanka i Amerikanac iz prošlog bloga odlučili su ostati sa mnom dok ne riješim situaciju jer ionako nisu imali pametnije posla. Bilo je sedam ujutro i gotovo ništa nije radilo, a i oni nisu bili sigurni što će dalje. Plan je bio da malo pogledaju Beč, a onda bi ona krenula naći se sa mogućom ljubavi svog života, nekim vatrenim Talijanom, u Prag, a on je planirao kupiti iduću kartu za Pariz gdje se nalazio s prijateljem.

Negdje između mojeg kašnjenja na autobus i pokušaja da kupim kartu za idući netko od njih je predložio: „A zašto ne bismo svi skupa otišli u Prag?“ Moja prva pomisao je bila da ne mogu ići u Prag. Moram napraviti sve da što prije stignem do Krakova, makar to značilo da ću morati hodati do tamo jer, mislim, krenula sam u Krakov, ne? Ne mogu sad samo tako svratiti do Praga. Tada me već polagano počela hvatati panika jer nisam mogla pronaći rješenje koje bi imalo smisla i ne bi bilo najskuplje na svijetu. Avion nije dolazio u obzir, vlak je bio poskup, a čak su i glupi hosteli bili bezobrazno skupi. A onda mi je sinulo: a zašto ne? Što će se to točno strašno dogoditi ako odem do Praga.

Bila sam na međunarodnom autobusnom kolodvoru u Beči i ubrzo sam shvatila da autobusi od tamo voze u više-manje bilo koji europski grad. (Osim, ironično, u Krakov). Uz malo računanja i na moje poprilično iznenađnje, Prag se zapravo pokazo i kao najjeftinija opcija. Idući autobus na kojem je bilo mjesta išao je za nekih 5 sati. Koštao je 20 eura, vozio samo 4 sata i, barem je tako internet tvrdio, stizao na vrijeme da uhvatim bus iz Praga za Krakov možda već tu noć. Uostalom, sinulo mi je, odrasla si, odgovorna si samo za sebe, i možeš potrošiti svoj novac na bilo koju glupost koja ti padne na pamet. Osim toga, ovo dvoje je toliko inzistiralo da idem s njima da me počela hvatiti lagana euforija. U jednom trenutku Amerikanac je samo nestao, da bi se desetak minuta kasnije pojavio s tri karte i samo rekao: „Karte su kupljene, sad moraš s nama.“ Tako da na kraju nije bila skroz moja odluka... a ni moj novac, ali rezultat je bio isti: pet sati kasnije, nakon brzinskog razgledavanja Beča, bila sam u autobusu za Prag.

P.S. Usput budi rečeno, Beč je centar svijeta. I vrlo skoro ću, svečano obećajem, otići do Beča, izaći iz autobusa i otići direktno na šalter i reći: „Kartu za idući bus molim!“. Jedva čekam da vidim gdje ću završiti. Ima netko tko mi se želi pridružiti? (Pozvala bih vas da to učinimo u Hrvatskoj, ali bojim se da ću završiti u Puščjoj Bistri i kada dođem tamo, idući autobus za Zagreb će ići za tjedan dana. I onda ću morati spavati u polju i čuvati ovce. I to čuvanje ovaca će mi se jako svidjeti i odlučit ću ostati tamo zauvijek.)

Moj prvi put u Beču. Imala sam 17 godina. Bio je to školski izlet. Ne sjećam se grada; ne sjećam se ni zgrada, ni ulica, ni trgova. Sjećam se hladnoće i mirisa punča sa štandova. I sjećam se nepreglednog niza galerija i muzeja u koje smo morali uću. Beč... grad po kojem sam iz nekog, danas mi nedkučivog, razloga hodala s tijarom na glavi, tada nije bio stvaran. Bio je samo jedna velika galerija.

Kada sam sada hodala Bečom pomislila sam da se grad nije puno promijenio, ali ja jesam.

AUTOBUSI EUROPE 1. DIO

Ne znam zašto, ali autobus je uvijek moj posljednji izbor. Avioni su brzi, auti su komotni (ideš kad želiš i gdje želiš, od vrata do vrata i tako to...), vlakovi su sinonim za putovanje u nepoznato, brodovi su nužni, a autobusi su... malo bez veze. Unatoč tome, autobusi su najčešće najjeftiniji, najpraktičniji i najredovitiji. Npr., u Španjolskoj vlak od Santandera do Madrida košta 120 eura i vozi 9 sati, a autobus košta 30 eura i vozi 6. S druge strane od Barcelone do Madrida vozi brzi vlak, doći ćete za nekih 2 do 3 sata, ali ćete mjesto u vlaku platiti više nego avionsku kartu (skoro 200 eura).

Već sam bila kupila avionsku kartu Zagreb – Varšava, ali onda su mi otkazali avionsku kompaniju. Ne let, cijelu avionsku kompaniju!!! Pa sam mogla birati između avionske karte od 250 eura i autobusa za osamdesetak... i dvadesetak sati vožnje. Ipak, u autobusu je avantura zajamčena. Mislim da u životu nisam imala vožnju bez neke eskapadice. Moje ovoljetne vožnje nisu bile iznimka.

***

ZAGREB – BEČ

Noćni bus. U teoriji u 11 krećemo u 6 smo tamo.

Kofere moramo ostaviti u bunkeru i to, još uvijek, moramo platiti. U kunama! Zašto je to problem? Prvo, nigdje u svijetu se više ne mora platiti za jedan komad prtljage „razumne veličine“ koji si, na kraju krajeva, PRISILJEN staviti u bunker. Drugo, jer postoje ljudi koji samo prolaze kroz Hrvatsku i nemaju kune.

Dok sam stavljala kofer u bunker, iza sebe sam čula ženski glas koji govori da je iz Meksika i gotovo sam se raspametila od sreće. Ah, México, lindo y querido, cuanto te extraño. Nallely, tako se zvala Meksikanka, putovala je Europom s prijateljem Amerikancem. Imali su, čini se, sve valute osim kuna. Zbunjeno su mahali krunama, markama, eurima i, naravno, dolarima, dok im je vozač smireno, ali odlučno objašnjavao da to ne može primiti jer je protuzakonito i da će ih pričekati koju minutu da odu promijeniti novac u kune. APSURDNO. Platila sam i za njihovu prtljagu (8kn po komadu, koja pljačka) i tako smo postali prijatelji... vjerojatno na veliku žalost ostalih putnika jer smo cijelu noć proveli plačući od smijeha. Nismo oka sklopili, ali vjerojatno ni nitko oko nas.

***

Kada smo krenuli iz Zagreba iza mene je sjeo najveći čovjek na svijetu. Ozbiljno. Do Beča sam se vozila s Herkulesom. Nekoliko stanica kasnije, u nekom nasumičnom selu, ušla je nova skupina putnika. Autobus je bio skoro potpuno pun, ali mi koji smo još imali dva mjesta za sebe počeli smo koristiti uobičajne trikove da netko u očajničkom pokušaju da zadržimo da ostanemo sjediti sami. Ljudi su „spavali“ s tijelima iskrenutim pod najneobičnijim kutevima kako bi se što više prekrilo susjedno sjedalo, torbe su se spuštale, nabacivali su se debilni izrazi lica (kao, ne želiš pokraj mene sjediti ja sam totalno neugodan)... OK, više manje su se svi smjestili, a onda se na vratima pojavio, nevjerojatno, ali istinito, još jedan najveći čovjek na svijetu. U tom trenutku ostala su slobodna još tri mjesta. Jedno pokraj mene, jedno pokraj Amerikanca i jedno pokraj Herkulesa. Vozač je došao pomoći gromadi da se smjesti i trebalo je odlučiti gdje će ga posjesti. Radio je brzu cost-benefit analizu. Bacio je bespomoćan pogled prema Amerikancu koji je stavio svoju veliku torbu porkaj sebe. On se činio kao najbolji izbor, ali za to bi trebalo znati engleski. Zatim je pogledao prema mene, ali ja sam, priznajem bez imalo srama, nabacila svoj najbespomoćniji pogled nevine djeve u nevolji. To je, čini se, bilo dovoljno da i ja budem odbačena kao opcija. Ostao je samo Herkules. I tako su Herkules i Gromada ostatak puta proveli jedan pokraj drugog, prkoseći svima zakonima fizike (PROSTOR- svako tijelo zauzima prostor i na njegovo mjesto ne može stati više niti jedno drugo tijelo. Možda, ali sve je relativno.)

***

Bilo je 1 ujutro, a mi smo još uvijek bili u Hrvatskoj jer smo, iz nekog razloga, išli kroz Varaždin, a usput smo stali skoro u svakom selu. Ozbiljno, od Zagreba do Varaždina trebala su nam skoro 2 i pol sata... Ne znam, možda smo usput svratili do Slavonskog Broda. Nekih desetak minuta nakon što smi izašli iz Varaždin, usred prilično mračne ceste, autobus je naglo zaskočio. Većina putnika, do tada već uspavanih, skoro je izletjela kroz šoferšajbu. Netko je iskočio pred autobus i sada su se vrata autobusa polako otvarala da prihvati pridošlicu. Meksikanka je bila izvan sebe od straha, a ni Amerikancu nije bilo svejedno. Ovakvo zaustavljanje autobusa usred noći u Meksiku znači samo jedno- presreli su nas članovi lokalne bande i sad... ovisi o tome kako su raspoloženi. Nisam imala pojma što sve to znači u Hrvatskoj.

            Vrata su se napokon otvorila i iz mraka se začuo slabašan ženski glas:

„Imate li poruku za mene?“

„Poruku?“ Vozač je zvučao jednako zbunjeno kao i ostatak autobusa.

„Da, poruku. Ma, znate...“

„...“

„A vi dolazite iz Zagreba, jel da?“

„Da, da.“

„I sigurno nemate poruku?“

„Sigurno nemamo.“

„A onda možda dolazi još jedan iza vas koji ide za Graz.“

„Ne mi smo jedini.“

„I nemate poruku?“

„Ne.“

„A mogu svejedno s vama?“

„A uđite sad kad smo već stali.“

Postarija žena ulazi u bus i sjeda, naravno, do mene. Plaća kartu do Graza u eurima. Sada, najedanput, to više nije problem.

***

WC u busu, o iznenađenja li, se nije mogao koristiti, pa smo stajali svaki put kada bi netko morao obaviti bilo kakvu nuždu. Zato smo i zakasnili u Beč. Sigh.

***

TO BE CONTINUED...