GOTOVO OBEĆANA ZEMLJA

Zamislite mjesto na kojem silno more mazi nepregledne zelene pašnjake. Zamislite mjesto na kojem je pejzaž prošaran s toliko nijansi zelene da ga ni najvještiji slikar ne bi mogao vjerno dočarati. Zamislite mjesto gdje ovce još uvijek veselo pasu na tim beskrajnim pašnjacima veselo stvarajući nove skladbe svakim pokretom pomoću zvonaca koje nose oko vrata. Zamislite mjesto puno brežuljaka nastanjenima patuljcima i vilama iz starih mitova koji govore jezikom koji je unatoč godinama progona i zabrana življi nego ikad. Zamislite mjesto u kojem se svaki zalogaj topi u ustima i mirisom i oblikom zaziva čarolije magičnih bića koja bdiju nad tom blaženom zemljom. To nije mjesto iz bajke, ni neke zaboravljene legende. To je Baskija.

Prije nekoliko godina, kada sam prvi put putovala u Baskiju, sjećam se da sam zaspala u Burgosu, okružena niskim raslinjem i pokojom šumom, tipičnim pejzažem Kastilje i Leona. Nakon nekoliko sati prenula sam se iz sna i, kao u bunilu, našla se u zelenom raju. Nisam bila sigurna sanjam li i dalje ili sam, možda, završila u Irskoj jer krajolik koji sam vidjela nije imao veze sa Španjolskom koju sam do tada poznavala. Ako pitate moje revolucionarne prijatelje Baske reći će da je to zato što to i nije Španjolska. Kao što kaže jedan od brojnih natpisa koji zagovaraju nezavisnost i ujedinjenje Baskije: „Ovo nije Španjolska, ovo nije Francuska. Ovo je Euskadi Herria!“ Euskadi Herria je baskijski termin za „prostor ili europsku kulturnu regiju koja je smještena s obje strane Pirineja i obuhvaća teritorijalne prostore Kraljevine Španjolske i Republike Francuske. Euskadi Herria ili Vasconia podrazumijeva, dakle, prostor na kojem se baskijska kultura iskazuje u svojoj punini.“ (Presentación General de Euskal Herria, Eusko Ikaskuntza). Termin se prvi puta spominje već u 16. stoljeću, a danas, možda više nego ikada, ima snažnu političku notu s obzirom na to da se politički projekti baskijski nacionalnih grupacija često oslanjaju na termin kao na krajnji politički cilj. Ovdje valja spomenuti da su baskijski nacionalisti često, paradoksalno, orijentirani ekstremno lijevo, pa se mnogi definiraju kao „nacionalni, komunistički i anarhistički pokreti“. Kao što me upozorio jedan od mojih Baskijskih prijatelja, sama ETA (Euskadi Ta Askatasuna što na baskijskom znači Baskija i sloboda) je samoproklamirano „nacionalistička, socijalistička i revolucionarna organizacija čiji je glavni cilj nezavisnost Baskijske Zemlje“, a jedan od novijih epiteta, iako ne posve službeni je i „feministička“. Naime, kada sam se požalila da u Muzeju baskijske kulture u Gerniki nisam vidjela ni jednu jedinu ženu (ali ni jednu, na četiri kata muzeja), pa čak ni u videima koji prikazuju tradicionalne baskijske plesove, moji prijatelji skrušeno su priznali da je baskijska kultura prilično mačistička, ali su dodali kako nove generacije rade na tome. Kako bi oslikali proces ispričali su mi kako je donedavno u jednom baskijskom selu na tradicionalnom vojnom maršu ženama bilo zabranjeno sudjelovanje. Izlika je s jedne strane bila da je to tradicionalna povorka koja nikada u povijesti nije uključivala žene, a s druge strane da se radi o vojnom maršu u kojem žene ionako nemaju što raditi. Baskijska vlada u nekom je trenutku naredila uključivanje žena u povorku, na što je lokalno stanovništvo odgovorilo bojktom procesije. ETA je zatim zaprijetila smrću glavnim organizatorima bojkota i tako slavno spasila marš od moguće neslavne propasti. Te godine, doduše, nije sudjelovalo mnogo lokalnog stanovništva, ali žene jesu.

Još jedna aktivnost u kojoj je ženama donedavno bilo zabranjeno sudjelovanje je kuhanje. Naime, baskijska kuhinja nadaleko je slavna, a ja moram reći da je svu svoju slavu itekako zaslužila. Nikada nigdje nisam jela toliko dobro kao u Baskiji. Većina slavnih španjolskih kuhanja su Baski. Tajna je, možda, u tome što su Baski od davnina veliku pažnju posvećivali kuhinji. Svako selo imalo je svoje kulinarsko društvo u koje je ulaz bio dozvoljen samo muškarcima. Tek unazad nekoliko godina društva su polako, pod pritiskom javnosti (a vjerojatno i uz mali poticaj ETA-e), počela prihvaćati žene.

Jedno od važnih diferencijalnih obilježja baskijske nacije je jezik, euskadi. Godinama metom snažne represije, tijekom Franca i potpuno zabranjen (njegova uporaba na javnim prostorima bila je kažnjiva zatvorom) danas doživljava svoju renesansu. Iako je među mladim ljudima broj onih kojima je baskijski materinji jezik (tj. prvi jezik koji su naučili i govorili s roditeljima) minimalan, uz mnogo truda i volje, hranjen nacionalnim ponosom, zvuk dok drevnog jezika danas ponovno odzvanja ulicama baskijskih gradova i sela. Kako je za vrijeme Franca bio zabranjen postoje čitave generacije koje jezik uopće ne poznaju, ali njihova djeca, ljudi mojih godina, naučili su baskijski u školama kada je u tranziciji ukinuta zabrana i sada sa svojom djecom govore baskijski. Odgajajući tako generaciju mališana kojima će baskijski biti prvi jezik. Baskijski je koslužbeni jezik u autonomnoj pokrajini País Vasco i u jednom dijelu Navarre, i od državnih službenika zahtjeva se visoka razina baskijskog. U školama postoji model A koji podrazumijeva poduku iz svih predmeta na španjolskom, zatim B koji je 50% baskijski i 50% španjolski te D koji je potpuno na baskijskom... Sve to samo da bi vam rekla da model C ne postoji to nije slovo euskadijske abecede. Još jedan zanimljivi detalje je da ne postoji ni v, što je imalo snažan utjecaj na španjolski izgovor, pa španjolci danas u izgovoru ne razlikuju v i b. Kao što mi, kada smo u nedoumici, neformalno govorimo o tvrdom i mekom č, oni govore o „v de vaca“ (što bi značilo k kao krava) i „b de burro“ (m kao magarac).

No zanijela sam se. Oni koji još nisu izgubili volju mogu nastaviti jer slijede samo fotke :) Ostali, do idućeg puta. Zagrljaj.

Baskija je more koje tisućljećima mazi zelenu obalu.

Baskija su ckrve izgrađene na čarobnim stijenama. (Gaztelugatxe- čita se Gastelugače)

Baskija su sive stijene, odraz sivog neba.

Baskija su trenuci u kojima se izgubiš između šuma valova i zvuka vjetra.

Baskija je povijest represije. U selu Gernika 26.4.1937. izveden je prvi napad onoga što će se kasnije zvati "totalni rat". Njemačka avijacijska jedinicia kondor u nekoliko sati sravnala je cijeli grad sa zemljom. Ostalo je stajati tek slavno stablo koje se kasnije pretvorilo u simbol otpora i otpornosti Baska. Njemci su izabrali dan kada se u Gerniki tradicionalno održavao sajam da nanesu što veću štetu. Navodni cilj je bio jedan most koji je trebao odsjeći republikanske snage i onemogućiti im obranu Bilbaa. Most je ostao stajati, ostatak grada je uništen. Nije pogođen ni jedan vojni cilj. Iako podaci o broju žrtava variraju i to značajno (od nekih koji govore o stotinjak mrtvih, do onih koji broj žrtava dižu na 3000), u turističkom uredu u Gerniki ljubazna službenica rekla nam je da se tek nedavno počelo ozbiljno istraživati i da se čini da je broj poginulih oko 300. Slavna Picassova slika nastala tek nekoliko mjeseci nakon bombardiranja kao protest protiv bezumlja rata i bezumlja uništavalačke politike.

U dobrom društvu s dobrom hranom.

Sve mi cure

MASLAČCIIIIIIII

Domaći flan (slično našoj rožati), domaća torta od čokolade (ova koja se čini kao da je iz slastičarnice. Moj prijatelj je kuhar.)

Jako volim neobične muzeje. Ovo je fotografirano u muzeju igračih karata. Znate li da su prve igrače karte bile okrugle i da tradicija dolazi s delkog istoka?

Vitoria je puna krasnih oslikanih kuća. Street art u svom najboljem izdanju.

Drvo iz Gernike je umrlo nakon što je preživjelo bombardiranje, ali njegovi brojni potomci zasađeni su u čitavoj Baskiji.

Vitoriu okružuje ogromni zeleni prsten. Ovo je dio tog parka. Slikano s promatračnice za ptice.

Oveja Lacha, ili ovca lacha, autohtona baskijska vrsta. Uzgajala se prvenstveno zbog mlijeka i vune. Stari pastir koji sa svojim baskijskim ovčarom čuva ovce, kaže da se još do nedavno od toga moglo živjeti. Sada vuna vrijedi toliko da gotovo da treba platiti da je odnesu. Beznadno. Gotovo jednako kao i stari pastir koji čuva ovca koje mirno pasu u zagrađenom pašnjaku. Beznadno, ali ne bez ljepote.

Fun fact: ove ovce još uvijek imaju zvonca oko vrata i svakim svojim korakom skladaju neku novu skladbu. Danas dio tradicije, ali nekada neophodno. Naime, bio je to način da se na sajmovima i pri okupljanju pastira razlikuju ovce. Svaki pastir je imao svoja zvonca i sva su proizvodila svoj karakteristični, neponovljivi zvuk.

INTENZIVAN DNEVNIK III: LIJENI DANI DEKADENCIJE

Iz madridskih petnaestak stupnjeva i iz tri sloja odjeće koje smo na sebe nabacili u autobusu u kojem je vozač nemilosrdno nafrljio klimu da ne zaboravimo Madrid, naglo smo uskočili u paralelnu stvarnost u Granadi. Termometar na autobusnoj stanici pokazivao je 35ºC, vrućina koja je grijala kosti bolje i brže od dobre slavonske šljivovice. Ni brzinski striptiz na autobusnoj nije pomogao. Bilo je nesnosno. Ali mi se nismo dali smesti.

Da odmah razjasnim, ovo „lijenost“ iz naslova nikako ne opisuje nas koji smo, kao pravi turisti, veselo trčkarali okolo praveći se da nam paklena vrućina uopće ne smeta i uvjeravajući se da je to baš super. S obzirom na to da je autosugestija nevjerojatno oružje za borbu protiv vrućine, stvarno nam je i bilo super. Svaki tren tog znojnog i masnog iskustva. Masnog jer smo umjesto kreme za sunčanje kupili ulje jer se, priznat ću, meni više svidjelo, a Hrvoju je ionako bilo svejedno. Posljedica je bila da smo cijelo vrijeme sjajili kao nedavno uglancani kip, skulptura Zaljubljeni, s druge strane, moram primijetiti da stvarno nismo izgorjeli, a i fino je mirisalo to ulje. Tako namašćeni napravili smo, ako je vjerovati Hrvojevoj super aplikaciji koja nam je odala nekoliko priznanja, oko četrdesetak kilometara u dva dana, većinom se uspinjući (ili se barem meni tako činilo). Dakle, lijeni nismo bili, što se ne može reći za svijet oko nas.

Sukob dvaju svjetova, našeg turističkog užurbanog i onog tamo, dogodio se već tijekom prvog sata našeg boravka u Granadi. Sjeli smo u restoran, gladni koliko već užurbani turisti mogu biti, planirali pojesti na brzinu i za sat vremena biti u idućem autobusu koji je išao prema selu gdje smo odsjeli. Pa, Granada nas je brzo svela na svoju mjeru. Prvo nas pol sata nitko nije ni pogledao, onda im je trebalo još sat i pol da nam donesu predjelo, pa još nekih pola sata za glavno jelo, a desert smo jedva dočekali. Nekih tri sata nakon konačno smo bili gotovi.

Selo u kojem smo bili smješteni bilo je zapravo blizu Granade, ali smješteno duboko u brdima Sierra Nevade. Gradić s manje od tisuću stanovnika, pokazao se kao pravi labirint u kojem smo se uspjeli izgubiti svaki puta kada smo dolazili ili izlazili iz hostela. Naš hostel, s druge strane, bio je smješten na samom vrhu sela, na što nas stranica hostela, naravno, nije upozorila. S druge strane, vrijedilo se penjati po tim prokletim strminama jer je pogled iz hostela na okolna zelena brda i mir koji ga je okruživao bio nezamjenjiv.

Quentar je jedno od onih sela u kojem dan ima između 48 i 72 sata. Vrijeme kao da je stalo. Psi su se toliko ulijenili da može proći cijeli dan a da se ne pomaknu, a na strance su već odavno prestali lajati. Neki tek podignu rep u znak da su te primijetili. Oni nesretniji nemaju dvorište u kojem su zakriveni sjenom nadstrešnice, pa se svako toliko moraju pomaknuti u potrazi za sjenom. Jedan pas je svaki puta kada smo prolazili uzdahnuo kao da mu naš prolazak predstavlja najveći napor u njegovu pasju životu, a tako je vjerojatno bilo. Dok su psi dangubili na užarenom asfaltu, njihovi ljudski gospodari vjerojatno su odrađivali svoju siestu u kućama debelih zidova, pažljivo izgrađenima da zimi zadrže toplinu, a ljeti spriječe ulazak vrućine. Kažem vjerojatno jer ljude baš i nismo vidjeli. Taj gradić, složili smo se, mogao je biti grad vampira ili zombija. Iako smo mi imali sreće i izašli iz njega ljudski. Ili jesmo li?

Grad koji se danju činio mrtav, noću bi oživio i cijeli svijet bi se sjatio u jedan od dva gradska okupljališta, restoran-kafić-bar-disko pompozno nazvan Los Angeles ili u taperíu nešto skromnijeg naziva: Tapas Mercedes. Kakve je tapase nudila Mercedes na kraju nismo saznali jer je bar uvijek bio prepun. Bilo je mjesta jedino na šanku, a Hrvoju, koji nije navikao na lude španjolske običaje, jesti s nogu činilo se suludo. Pa smo se zadovoljili Los Angelesom u kojem smo uživali u kroketima od bika koji su bili iznenađujuće dobri, i, drugi dan, u doručku koji je količinom mogao biti doručko-ručko-večera, ali hrabro smo pojeli sve do posljednje mrvice.

Iako mi je silno drago što smo vidjeli Quentar i doživjeli autentično južnjačko iskustvo, ostaje pitanje: tko bi zaboga danas živio u jednom takvom selu? U mrtvom selu od kojih tisuću ljudi, s autobusom koji prema Granadi ide svakih dva sata radnim danom i svaka četiri praznicima; u selu u kojem živa ljeti prijeti da će iskočiti iz termometra probijajući ponekad 50ºC, a oštre zime pronalaze put da se ušuljaju u seoske kuće debelih zidova. S druge strane, meni je drago da postoje jer nam je u tom seocetu bilo krasno, iako, priznat ću s dozom patetike koju ima svaka ljubavna priča, imam osjećaj da bi nam krasno bilo svugdje, dok god smo zajedno.

Kako kažu Španjolci: Para gustos, los colores; ja sam svakako više od grada i od palača, primjerice- Alhambre!

Ljubav na 35 stupnjeva

Malo je raj, ne?

I fkt je taj raj super, ali...:
Nemojte me svatit pogrešno,
Život u raju je doista rajski,
Ovdje sve je savršeno,
Ali su moji snovi zemaljski.

Ela i bik. Čaša je prazna i ja izgledam tako veselo, ne zato što sam "vesela", nego zato što sam upravo cijeli sadržaj te čaše sasula Hrvoju u krilo, na jedine duge traperice koje je imao sa sobom. Nije ni trepnuo, samo je nastavio snimati. Čovjek koji bi dao sve za dobru fotku :*

Sjećate se onog birca s početka priče u kojem smo hranu čekali tri sata? E, pa, kada sam išla na WC naišla sam na ovo. Što je to? Ošišana barbika u ljudskoj veličini s licem ofarbanim zelenim šljokičastim lakom. Jer, zašto ne?

Ali ono... stvarno ljubav. Jel pričam previše o ljubavi? Možda ima malo veze s tim što sam zaljubljena. Možda...

Pas koji je prelijen da otjera mačku. I mačka sa zlim pogledom. Sigurno je došla u selo da tamo kuje svoje zle planove.

INTENZIVNI DNEVNIK II.: KRVAVI DIJAMANTI

Kažu da nisi vidio Španjolsku ako nisi vidio Granadu, pa sam se tako prije koju godinu uputila tamo. I Španjolska koju sam tamo vidjela mi se uopće nije svidjela.

Da bismo uštedili na hostelu putovali smo noću i došli smo u Granadu u ranim jutarnjim satima. Umorni od puta i jedan od drugog. Bio je osmi mjesec i bilo je neizdrživo vruće, a onda je počela i padati kiša. Granada je smještena među planinama Sierra Nevade i klima je sve samo ne ugodna. Tijekom zime je ledeno, a tijekom ljeta pakleno. Granađani su navikli na sve... osim na kišu. Grad nema kanala uz cestu koji bi odnijeli vodu, ni žlijebova na krovovima. Prljave ulice za tren su se pretvorile u smrdljive bazene, a mi smo gacali močvarom tisućljetnog grada. Sjećam se da sam tada mislila da Granada možda jest dijamant Španjolske, ali onaj prljavi, još uvijek skriven u muljevitom blatu neke afričke rijeke. Ali već je bila postala krvavi dijamant. U tom gradu su 1492. kraljica Izabela I. od Kastilje i kralj Ferdinand IV. od Aragona proglasili kraj Reconquiste koja je trajala više od 800 godina. Španjolska koju su dosad poznavali nepovratno je nestala, a multikulturalna tolerantna zemlja pretvorila se u središte progona Židova i Maura i postala poznata po svojoj inkviziciji. U tom gradu je kardinal Cisneros, ispovjednik Katoličke Kraljice Izabele I., naredio veliko paljenje bezbožničkih knjiga. Tisuće svezaka gorjelo je te tužne noći u plamenu u kojem su nestala stoljetna hebrejska i arapska znanja. Knjige su pale prve, ali ni ljudi nisu bili pošteđeni. Počela je stoljetna bitka za „čistu krv“, mijenjanje identiteta, religije i kulture, odricanje od predaka, sve u nadljudskom i često neplodnom naporu da se dokaže da si cristiano viejo (stari kršćanin) i da nemaš ni traga židovske ili maurske krvi.

Nekoliko stotina godina kasnije, ali u sličnoj borbi ideologija u kojoj je crkva odigrala svoju značajnu ulogu, na ulicama toga grada pao je veliki španjolski pjesnik i dramatičar, Fedérico García Lorca; kasnije zakopan u jednu od mnogobrojnih masovnih grobnica koje su ostale kao podsjetnik na krvavi španjolski Građanski rat.

Tu krvavu Granadu sam vidjela prvi puta kada sam došla, među njezinim prljavim ulicama, trgovima koji su nepodnošljivo zaudarali na ustajali ptičji urin i bezglavim stanovnicima unezvjernim zbog kiše i ljepljive vrućine. Osim toga bila sam bolesna i bolna, umorna i vrlo vjerojatno nepodnošljiva. Ali više od svega, mi smo bili nepodnošljivi, nesnošljivi i, vrijeme će pokazati, neodrživi. Jedan moj prijatelj kaže da se neke ljubavi nikada ne bi trebale dogoditi. Mislim da je blesav. Ne bih mijenjala ni jedan trenutak ni jedne svoje ljubavi. Vjerujem da život nije uvijek uzročno posljedičan, ali sam sasvim sigurna u sljedeće: da tada nisam vidjela tu krvavu Granadu s kojom sam dijelila osjećaj boli, melankolije i izgubljenosti, ne bih vidjela ni ovu Granadu, s kojom sam mogla podijeliti najsretnije trenutke u svom dosadašnjem životu. Trenutke nepomućene sreće i ljubavi na 35 stupnjeva u travnju. A ona nas je zauzvrat dočekala širom otvorenih ruku i dala nam sve što se od jednog tisućljetnog grada uopće može poželjeti.

Preuzeto s: http://f.tqn.com/y/vidaverde/1/W/I/3/-/-/DiamanteSangre_DanielGrizelj_Getty.jpg

Preuzeto s: https://letranueva.blogia.com/upload/20100908204809-quema-libros.jpg

INTENZIVNI DNEVNIK I.: DON QUIJOTE JE BIO KRATKOVIDAN

Skoro 400 godina nakon Cervantesove smrti, znanstvenici su konačno sa sigurnošću potvrdili mjesto njegova posljednjeg počivališta. Nalazi se u Barrio de las Letras (Naselje književnosti), jednom od najstarijih madridskih „kvartova“, u samostanu Trinitarki, jednoj od tri zgrade koje su se oprle zidu vremena i stoje tamo već više od 400 godina (druge dvije su jedna crkva i kuća Lope de Vege). Karakterističnom ironičnom igrom sudbine, Cervantesov grob nalazi se u ulici Lope de Vege, njegova zakleta neprijatelja i osobe na koju je Cervantes do kraja svog života bio silno ljubomoran. Autor Don Quijotea do svoje smrti nije u potpunosti shvatio veličinu svog djela i do samog kraja pokušavao je napisati barem jednu dramu koja bi veličinom i vještinom odgovarala jednoj od tisuću drama koje je za života napisao Lope de Vega. Kuća Lope de Vege, s druge strane, nalazi se u ulici koja nosi Cervantesovo ime.

Kad smo već kod važnih otkrića, i ja sam prošli tjedan došla do pokojeg. Za početak, Don Quijote nije bio lud, bio je kratkovidan. Otkrila sam to sasvim slučajno, dok sam se s Hrvojem vozila bespućima Kastilje La Manche prema Granadi. Španjolski krajolik je nešto najnevjerojatnije na svijetu, od zelenih prostranstava na sjeveru koja podsjećaju na irske proplanke (usput budi rečeno, u Galiciji, jednoj od španjolskih „županija“ koja se nalazi točno iznad Portugala, nacionali instrument su gajde), preko Kastilje i Leóna i Kastilje La Manche, Španjolske kakvu poznajemo iz Cervantesovih romana, do polupustinjske Andaluzije u kojoj se izmjenjuje suncem spaljeno nisko raslinje i velebni maurski vrtovi. No vratimo se na početak, Don Quijote i kratkovidnost.

„Gle, ljubav, ovčice, ovčice!“ vikala sam uzbuđeno dok je zbunjeni Hrvoje kroz polusan pokušao detektirati te ovce.

„Ela, to nisu ovce. To je bijelo kamenje! Daj stavi naočale“, konačno je rekao, a onda prasnuo u smijeh. „Oprosti, trudio sam se ostati ozbiljan...“

Tvrdoglavo sam odbila staviti naočale i odlučila da me zavela igra svjetla i sjene, a ne moja kratkovidnost. Ali onda se slična epizoda ponovila s vjetrenjačom, za koju sam mislila da je silos, i s pravim ovcama, jer sam mislila da me zeza i pokazuje mi kamenje. I onda sam se predala i stavila naočale. Krajolik La Manche najedanput se iz zelene mrlje pretvorio u šumu, i bijele točke su postale kuće, i stvarno sam ugleda ovčice. I onda sam shvatila, Don Quijote nije bio lud, bio je kratkovidan, ali preponosan da bi to priznao, i mnogo maštovitiji od mene. I onda je smislio cijelu onu priču s viteškim romanima i Dulcineom jer mu je to bilo manje bolno nego priznati notornu činjenicu- da ne vidi!

Preview: mi na 35 stupnjeva, a iza nas (ali izvan slike, morat ćete mi vjerovati na riječ), snježni vrhovi. Ljubav je vruća.

Zeleni proplanci Sierra Nevade

Barrio de las Letras: pročelje samostana u kojem je pokopan Cervantes. Inače, u tom samostanu se zaredila kći Lope de Vege, pa su, kada je umro, skrenuli pogrebnu povorku kako bi ona s prozora mogla prisustvovati pogrebu. Osim toga, ovo je autentična madridska slika. Ako tri generacije neke obitelji žive u Madridu oni postaju gatos (mačci). Pravi Madriđanin je dakle- mačak. Ime dolazi od toga što su madridske ulice nekoć bile pune mačaka.

Šumaaaa... Uvijek vičem na Hrvoja kada fotografira, a sada mi je žao što nemamo više fotografija da vam pokažem nevjerojatne španjolske pejzaže. Tako mi i treba.

OKOLICA MADRIDA ILI SKRIVENA BLAGA ŠPANJOLSKE

Kastilja- La Mancha, pokrajina Don Quijotea i vjetrenjača, skriva brojna blaga. Iako se turisti većinom odlučuju za Andaluziju ili Kataloniju, napraviti kratku pauzu u Kastilji- La Manchi znaci upoznati još jedno lice Španjolske, „pravu“ Španjolsku o kojoj piše Cervantes u svojim romanima, koju je opjevao Machado u svojim pjesmama. Cuenca, gradić skriven u planinama te pokrajine, dobar je primjer te druge Španjolske.

Malo koji grad u Španjolskoj je mlađi od tisuću godina (osim Madrida, koji je tek mladić od kojih petstotinjak godina). Cuenca nije iznimka, osnovali su je muslimani u vrijeme Conquiste (vrijeme muslimanske „okupacije“ Iberskog poluotoka. Kao početak Conquiste uzima se 711., tj. početak muslimanskog osvajanja vizigotskog kraljevstva, a njezinim krajem se smatra 1492., godina kada je Katolički kraljevski par, Izabela I od Kastilje i Ferdinand II od Aragona, osvojio Granadu). Međutim Cuencu je već 1177. osvojio katolički kralj Alfonso VIII. i od tada je grad „siguran“, u kršćanskim rukama.

 No, to nije Cuenca o kojoj vam želim pričati. Želim vam pričati o svojoj Cuenci, gradu koji visi na samom rubu litice i poziva te da mu se pridružiš, da sjedneš na rub stijene dok ti noge bezbrižno vise nad kamenitim bezdanom i upijaš veličanstvenu prirodu koja se proteže dokle god ti pogled seže. Mami te da zaboraviš stoljetni grad iza sebe i zamisliš da si sam na svijetu. Samo ti i bezdan. I žubor tirkizne rijeke Huécar koji se uz jeku čuje iz podnožja. A kada se nauživaš bezdana i prepadneš samoće, možeš okrenuti leđa bezdanu jer te s druge strane željno iščekuje grad, sa svojim stoljetnim kulama, svjedocima vremena i raznih kultura koje su tamo zajedno živjele, prostire se kao na dlanu. Nikada nije bilo lakše izgubiti se u tišini blago osvijetljenih ulica i zamišljati da živim u nekom drugom vremenu, iščekivati da ću svaki čas čuti rzanje konja i šuštanje plašta tajanstvene dame.

A kada me uhvatila glad, pokazalo se da snažni ljudi La Manche jako dobro znaju kako nahraniti čovjeka. Unatoč uvriježenim stereotipima o vrućoj Španjolskoj u kojoj sunce uvijek sja, zime su ovdje oštre i duge, pa hrana služi da zagrije kosti i dušu. Morteruelo je jelo koje su nam svi preporučili. Prijatelj i ja naručili smo pola porcije, ali unatoč izgladnjelosti nakon cijelog dana veranja po gradskim liticama i uspinjanja gradskim ulicama, zajedno smo uspjeli pojesti tek pola. Kada smo naručivali nismo imali pojma što je (i dobro da nismo), pa smo se nemalo iznenadili kada smo ugledali jelo: pašteta, i to vruća pašteta. Kasnije smo saznali da se radi od svinjskih jetrica i prepelica, a ponekad se dodaje i meso razne divljači. Drugo jelo koje smo morali probati bilo je još veće iznenađenje, ajoarriero, tj. bakalar s češnjakom. Kako je bakalar postao tradicionalno jelo pokrajine koja je stotinama kilometara udaljena od mora, nije mi baš jasno. U svakom slučaju, svidjelo mi se više od paštete.

Pola porcije kroketa i pola porcije morteruela

No pravo blago Cuence nije katedrala iz XII. st., jedna od prvih gotičkog stila u Španjolskoj, ni njezini brojni muzeji ili divlja priroda koja ju okružuje. Pravo blago su njezini ljudi.

Penzion u kojem smo bili smješteni bilo je najbolje sto čovjek može dobiti za 30eu, a prilično sam sigurna da bi u Hrvatskoj koštao i puno vise. Mali obiteljski hotelčić na samoj obali rijeke, s ljudima koji kao da su iskočili iz neke knjige. Stari gazda koji nas je praktički bez riječi odveo u sobu i tamo ostavio. Bez da nas je tražio ostatak novca i bez da nas je išta pitao. Kao sto je Diego dobro primijetio, nikada u životu nismo brže dobili ključ od sobe. Kada smo se kasnije spustili i željeli platit, starog gazde nije bilo, ali tamo je bio njegov još stariji otac. Starac u svojim devedesetima, u kolicima, nagluh, ali željan razgovora, odlučan u tome da nam pomogne naći svog sina. Čuo je svaku petu riječ koju smo rekli, ali to da nije spriječilo da se raspita za naše zdravlje, bračno stanje, zdravlje naše obitelji i šire i uže rodbine. Nakon toga je počeo dozivati svog sina. JOSÉ MIGUEL. Odzvanjalo je kućom. A José Miguela ni za lijek. Ali se zato pojavila kućepaziteljica. Vitalna ženica u tridesetim godinama, kojoj je nedostajao pokoji zub u širokom osmijehu. Sve može, ni za što nema problema. Kako god želimo. Pitali smo ima li možda otvarač za vino jer nas je u sobi čekala naša boca finog crnog vina. Ne zna ona ništa. Treba čekati gazdu. Ako ima, odnijet će nam ona gore u sobu i ostavit na krevetu. Aha, naravno, pomislili smo istovremeno Diego i ja, a to znam, ne zbog telepatije, nego zato što jedva da smo izašli, a već smo jednoglasno odlučili da moramo kupiti otvarač sami. No zaboravili smo. Sjetili smo se tek kada smo se oko 1 ujutro vraćali u penzion, nakon sto smo već uk... posudili dvije čase za vino iz jedne taverne, a naš dio grada činio se dobrano uspavanim. Gdje su Kinezi koji u Madridu rade cijelih noći kada ih treba? Već smo se pomirili s tim da ništa od našeg vina kada ono, u sobi nas čeka otvarač!

Pogled iz naše sobe

Slavni otvarač

I iako ovaj unos postaje predug, ne mogu završiti priču bez da spomenem slučajan susret koji me silno usrećio. Ujutro kada smo šetali uz rijeku, na drugoj strani primijetili smo otvorena vrata garaže koja su davala naznake da se iza njih krije neki čudesan svijet. Usudi se ući, govorila su vrata. Prešli smo most i ušli u čaroban svijet naopakih stvari. Stari sic bicikla postao je Velázquezova menina, mišolovka se pretvorila u sovu, a pegla u labuda. Tamo nas je čekao i Djed Mraz napravljen od limenki Coca-Cole. A kada je Diego pitao starog čarobnjaka koji je bio zaslužan za sve te transformacije, kada se počeo time baviti, ovaj mu je rekao: „Od kada sam počeo sanjati.“ U svojoj radionici neprestano sanja neki bolji svijet, a snovima ponekad uspije začarati i stvarnost. Koja sreća!

Mi glumimo sreću, a iza nas vise viseće kuće.

Spontana pokraj crkve iz koje kreće procesija za vrijeme Velikog tjedna (o neobičnim običajima vezanim uz Veliki tjedan, više kroz koji tjedan)

A kada se prepadneš samoće možeš joj pokušati izmaći u gradskim uličicama. To ne znači da te samoća neće pronaći.

Djed Mraz od limenski čokolade. A ove godine je dodao i soba da ga djeca mogu zajašiti.

Skulputa koja je u ljudskoj veličini izvedena u blizini Plaze Mayor (u Cuenci)

Meninas

Čovječe, nikad se neću popesti. Možemo se malo odm... gledati prirodu?

Katedrala je iz 12. stoljeća... Vitraji iz 90-tih godina prošlog stoljeća.

Na španjolskom se naše kazališno "slomi nogu" kaže "mucha mierda", ili ti "želim ti mnogo sranja". Ova instlacija, kako objašnjava ova pločica pokraj, pokazuje WC, sranje i cvijeće koje raste iz njega kao simbol sreće. Baš promoćudno i suptilno.

Diego je odlučio popiti vodu u svakoj od nebrojenih fontana. Ipak ih nismo sve slikali. Voda u Cuenci ukusnija je nego u Madridu.

KAKO (NE)RADE BANKE

            To da su banke nužno zlo je opće mjesto. Ali čini mi se da to nigdje nije više istinito nego u Španjolskoj, zemlji koja ionako ima prilično uvrnutu definiciju „uslužnih djelatnosti“, pa mi se čini da bi bilo puno prikladnije da taj sektor nazovemo „neuslužne djelatnosti“. A to kaže jedna Hrvatica… Ako ste mislili da je najgori oblik neljubaznosti brkava teta u Konzumu koja se ponaša kao da je Todorićeva sestrična i ne želi staviti rukavice da vam da kruh nakon što je obrisala cijeli dućan i triput kihnula, ili konobar zbog kojeg dobijete dojam da vam čini veliku uslugu kada vam dopušta da platite svoj račun, razmislite opet.

            U Španjolskoj većina banaka radi od 9.00 do 14.00 svaki dan, osim četvrtkom, kada rade i popodne, od 16.45 do 19.15h. Ne trebam vam ni reći da je uobičajeno radno vrijeme ovdje od 9.00 ili 10.00 do 14.00 ili 18.00, ili ako radiš dvokratno kao što rade mnogi ljudi koji rade u (ne)uslužnim djelatnostima, onda je od 10.00 do 14.00 i od 17.00 do 21.00. Dvokratno radno vrijeme zadržale su mnogo male trgovine, pa tako u mom kvartu kada se u pol 3 vraćam doma ne radi niša osim trgovačkog lanca Día. Čak ni Kinezi, a oni su poznati po tome da uvijek rade. No, vratimo se mi na banke. Dakle, kada sam vidjela radno vrijeme mislila sam da se netko šali. Ali tu nije ni približno bio kraj. Otišla sam ja tako u četvrtak popodne, jedini dan kada mogu, platit stanarinu (zapravo položit novac na nečiji račun). I dođem ja konačno na red i kažem da želim položiti novac na nečiji račun, pita me teta šta da stavi u opis, kažem ja „stanarina“. Kaže ona, a ne ne. Onda ne mogu to tako. Molim? Pa, da. Ako je stanarina, onda je to račun, a račune na šalteru mogu plaćati samo od 10. do 20. u mjesecu utorkom i četvrtkom od 10.00 do 12.00. Kako molim? Mislila sam da sam krivo razumjela i da je možda rekla od 10 do 20h svakog utorka i četvrtka (i već mi je to bilo koji vrag), pa kažem, „Super, onda nema problema jer danas je četvrtak, 18h“. „Ali nije između 10. i 20. u mjesecu“, odbrusi ona polako gubeći strpljenje. Pokušam onda drugom metodom, zapravo sam se zabunila, ne govorim dobro španjolski, samo želim položiti novac na račun. (Već me polako počela hvatati panika jer je bio 5. u mjesecu, zadnji dan za platiti stanarinu). Ne ne, ja sam njoj lijepo rekla da je to za stanarinu. Ne mogu platiti. Moram priznati da mi se svašta u životu dogodilo u bankama: naplaćivali su mi nepostojeće usluge, uzeli mi 5 kuna po stranici ispisa računa, davali mi nepotpune ili netočne informacije, tjerali da čekam satima… Ali nikada, baš nikada mi se nije dogodilo da nisu htjeli moj novac. Bio bi to ugodan presedan, da nisam HITNO trebala platiti tu stanarinu. Nakon još malo natezanja teta mi je objasnila da novac ipak mogu uplatiti („platiti račun“ ponavljala je), ali samo na bankomatu. I bila je neobično ljubazna, pa je čak ustala sa svog radnog mjesta, otpratila me do bankomata i objasnila kako se to radi. Dobra vijest je da se ne moram oslanjati na suludo radno vrijeme banki da bih platila stanarinu. Što je super, jer je u svibnju, npr. četvrtak je 6.

            To nije bio kraj mojim avanturama u banci. Banka u kojoj sam trebala uplatiti stanarinu je bila Bankia, nekoliko metara dalje nalazi se Caixa, banka u kojoj sam trebala uplatiti 4eu za troškove za „Carne Joven“, tj. karticu za mlade s kojom, između ostaloga, mogu besplatno ući u skoro sve muzeje, imam popust na ulaznice za kazalište i koncerte i sl. Naglašavam to da vam objasnim zašto mi je bilo važno dobiti tu karticu. U svakom slučaju, ulazim ja u banku i prvo što me zabljesne je natpis „S kovanicama radimo samo utorkom i četvrtkom od 9.30 do 11.00“. Što? Čitam ponovno. Dobro sam vidjela. OK, provjerim imam li novčanica i stanem u red. Kada konačno dođem na red, ne mogu mi naplatiti. Nemam NIF (ekvivalent našem OIB-u za strance). Ne mogu platiti račun u banci ako nemam NIF! Netko se šali. Kaže mi da nazovem gradsko poglavarstvo (oni izdaju karticu) i pitam kako da to napravim. U poglavarstvu mi kažu da mi naplate s putovnicom. Vraćam se za tjedan dana (idući četvrtak, jel) i idemo sve ispočetka. Baš kad ja ulazim, izlazi dečko koji je pokušavao sredit moj račun prošli tjedan. I SJEĆA ME SE! Imaju toliko posla da se čovjek sjeća klijenta koji je bio u banci prije TJEDAN dana. Pita me što su mi rekli, itd. i izađe na pauzi. Jer naravno da imaš pauzu ako radiš od 16.45 do 19.15. Mislim, očito ti treba. Ovog puta za pultom sjedi postariji čovjek. Kažem mu što su mi rekli u poglavarstvu. Aha. Sad ćemo mi to srediti. Pola sata kasnije. Nakon što je vjerojatno isprobao sve što je mogao, kaže mi da mu je pao sistem. U staklu iza njega, u čijem odrazu cijelo vrijeme pratim što radi, vidim da je ekran isti kakav je bio prije pola sata kada sam došla. Nikakav sistem nije pao. Tip samo nema pojma. Bi li se mogla vratiti za 20ak minuta kada će biti njegov kolega… tj. kada bi sistem ponovno mogao profunkcionirati? Hvala Bogu da mi je banaka iza zgrade, pa nije bed. Vratim se za pola sata. Ovog puta je tu neka ženska. Kaže mi da je ovo sada između mene i računala i da ona zapravo nema ništa s tim, ako računalo prihvati broj moje putovnice i dopusti mi platiti, dobro; ako ne… pa opet dobro. Podsjeća me na tetu u referadi koje je jednoj mojoj kolegici koja nije mogla upisati ni jedan kolegij preko Studomata rekla da je to između nje i Studomata i da ona nema apsolutno ništa s tim. Računalo nije popustilo. Morala sam jedan dan kasniti dva sata na posao da bih otišla direktno u poglavarstvo, gdje su me poslali u banku do „gdje već znaju kako to treba srediti“, da bih konačno dobila svoju karticu.

            Inače, moji prijatelji Španjolci su mi rekli da redovito moraju uzimati slobodne dane na poslu da bi sredili stvari u banci. A ja sam mislila da je bed što PBZ subotom radi samo do 12.

            Barem je vrijeme i dalje krasno.

Krajnje neuspješna fotografija Madrida noću. Obećajem da je u stvarnosti bolje izgledalo.

U Madridu su procvali bademi

U Madridu su procvali bademi, a kako ste vi?

            

Otkada sam prvi puta nogom stupila u Madrid, znala sam da ovdje želim živjeti. Isprva sam mislila da je to možda prolazna očaranost, luda zaljubljenost koja traje koliko traje opijenost… Bio mi je prvi, i tako to. Pet godina kasnije mogu sa sigurnošću reći da se radi o pravoj ljubavi. Madrid i ja volimo se već pet godina. Naša veza na daljinu imala je svojih teških trenutaka; prevarila sam ga s Mexico Citiyem i s Krakowom, on je zauzvrat prekinuo sve veze sa mnom, pa sada više nema izravnih letova Zagreb-Madrid. U nekom trenutku shvatili smo da ne ide, i odučili smo biti samo prijatelji. Veze na daljinu nisu za nas. Ali eto, na kraju je ljubav pobijedila. Vratila sam mu se i primio me raširenih ruku. Sve je kao prvi put, ali puno bolje. Sada se već poznajemo, znamo što očekivati jedno od drugoga. Naša veza dosegla je novu razinu. Sretni smo.

            A kako da se ja, noćna ptica, ne zaljubim u grad u kojem ništa i nitko ne radi prije 10h, i u kojem je najnormalnije naći se s frendom NA KAVI u 11, pol 12 (navečer!)? Kako da se čovjek kao ja, koji voli sunce i toplinu, ne zaljubi u grad u kojem  uspije izgorjeti od sunca 8. ožujka? I kako da se takva vesela izjelica kao što sam ja ne zaljubi u grad u kojem SVAKI bar nudi nešto „para picar“ (doslovno „za ubosti“, ljepše- za gricnuti) dok ispijaš svoju pivu (pa makar ona i bila od 0.33 ili manja)? U kojem postoji knjižara koja se zove Krijumčari snova, a tri vrata dalje birc Kradljivac poljubaca?

            Volim Zagreb, ali u srcu sam Madriđanka.

Osim toga:

- Stan u kojem sam je super. Nakon Meksika sam se opametila, pa sam ponijela fotografije i cijeli niz sitnica koje mi puno znače i moja soba postala je dom od prvog trenutka kada sam ušla. Prijatelj koji mi je pomagao naći stan stvarno se iskazao. Slao mi je oglase svaki dan i išao ih pogledati nekoliko. I dobro je izabrao. Cure s kojima živim su jako simpatične i lagano je živjeti s njima. Čiste, ali nisu opsjednute čistoćom. Dijele, ali znaju granicu.

- Posao/praksa je super. Umjesto u glavnom Uredu za međunarodno suradnju Sveučilište Complutense, poslali su me raditi u Erasmus ured na fakultetu Informacijskih znanosti, što nema veze s onim što se nudi na našim informacijskim znanostima. Ovaj fakultet je zapravo novinarstvo, mediji i sl. Cure iz ureda su simpa, šefica je draga. Zapravo se nešto i radi i uspjela sam naučiti neke stvari. Još uvijek nemam svoje računalo. To je super priča. U ponedjeljak kada sam došla je bilo spremno, ali postojao je jedan problemčić… Nitko ne zna šifru. Naime, cijela referada, skupa s Erasmus uredom ima jednu šifru, a ovo računalo iz nekog čudnog razloga ima drugu. Nitko ne zna tko ju je i kada postavio. Pa su zvali informatičku službu. Prvo „običnim“ putem. Onda preko dekanata kao „prioritetan problem“. Tjedan dana kasnije i dalje sjedim pokraj kolegice i pokušavamo dijeliti računalo. Vjerujem da će se riješiti negdje do 10.7. Taman da ga malo isprobam.

Ne želim kvariti ovo ljubavno pismo kulturnim šokovima. To idući tjedan.

Veliki zagrljaj iz Madrida.